Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-416/06 (S. M., D. R., M. E. i D. B.)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-416/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-416/06, rješavajući apelaciju Snežane Miljanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Snežane Miljanović, Dragana Ristića, Miroslava Erića i Dikice Bešlić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-283/04 od 7. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Snežana Miljanović, Dragan Ristić, Miroslav Erić i Dikica Bešlić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Stojan Vasić advokat iz Bijeljine, podnijeli su 27. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-283/06 od 7. decembra 2005. godine.

2. Apelanti su u tužbi podnesenoj Osnovnom sudu Bijeljina (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), naveli da su sa pravnim predhodnikom ODP Robna kuća «Pobjeda» Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi), zaključili ugovor o udruživanju novčanih sredstava 27. aprila 1987. godine, radi zapošljavanja u iznosu tadašnjih 1.200,000 dinara, da je ugovoreno da se navedena sredstva udružuju na rok od deset godina sa kamatnom stopom od 7,5% godišnje, a da rok za povrat sredstava počinje teći po isteku tri godine po udruživanju i da će se otplata vršiti u sedam jednakih godišnjih anuiteta koji će se isplaćivati u mjesecu maju u odnosnoj godini.

3. S obzirom da tužena nije izvršila povrat novčanih sredstava apelanti su predložili Osnovnom sudu da obaveže tuženu da im na ime dužnog šestog i sedmog anuiteta isplati iznos od po 2.221,40 KM, kao i iznos od po 5.553,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. aprila 2001. godine, pa do dana isplate i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.000,00 KM sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Nakon provedenog postupka Osnovni sud je presudom, broj P-1102/98 od 6. decembra 2001. godine, udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je među strankama sporno da li je tužena vratila iznose isplaćene na ime udruživanja sredstava i da li su potraživanja apelanata zastarjela. Osnovni sud ističe da tužena nije dostavila sudu dokaz da je apelantima bilo koji iznos na ime duga isplaćen pa nije osnovan navod tužene da je apelantima isplaćen kompletan dug 1992. godine i 1993. godine. U odnosu na prigovor zastare potraživanja Osnovni sud navodi da je odredbama ugovora regulisano da su sredstva udružena 27. aprila 1987. godine, sa rokom vraćanja od deset godina te da je ugovoreno vraćanje u sedam jednakih godišnjih anuiteta čiji povrat počinje teći po isteku tri godine po udruživanju sredstava, a da će se isplaćivati udružiocima u mjesecu maju odnosne godine. Također Osnovni sud ističe da je vraćanje prvog anuiteta dospjelo u maju 1991. godine, a vraćanje šest ostalih svake naredne godine u maju mjesecu sve do maja 1997. godine, kada je dospjelo vraćanje posljednjeg sedmog anuiteta. Dalje ovaj sud navodi da je članom 372. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96 i 39/03-u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da potraživanja povremenih davanja koja dospjevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakih pojedinačnih davanja a stavom dva istog člana da to važi i za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima odplaćuje glavnica i kamte, ali ne važi za otplatu u obrocima i druga djelimična ispunjanja. Dakle, ističe sud, anuiteti kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate zastarjevaju za tri godine, međutim to ne važi za potraživanja na osnovu ugovora iz kojih dužnik duguje otplatu u obrocima (ratama) već ta potraživanja zastarjevaju u roku određenom za svaki konkretan slučaj s obzirom na osnovu iz koga proistiće. Osnovni sud zaključuje da potraživannja apelanata nisu zastarjela jer su apelanti podnijeli tužbu 1. decembra 1998. godine, čime su prekinuli desetogodišnji rok zastarjelosti.

6. Odlučujući o žalbi tužene Okružni sud Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom, broj Gž-134/02 od 24. maja 2004. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud u obrazloženju presude navodi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prigovor tužene da je potraživanje apelanata zastarjelo, jer se u konkretnom slučaju radi o svojevrsnom ugovoru za koji nije predviđen poseban rok zastarjelosti, kako to pogrešno smatra tužena, pa se zastarjelost u ovakvim slučajevima računa prema opštem zastarnom roku od deset godina predviđenom u članu 371. ZOO.

7. Odlučujući o reviziji tužene izjavljene na presudu Okružnog suda, broj Gž-134/02 od 24. maja 2004. godine, Vrhovni sud je presudom, broj Rev-416/06 od 7. decembra 2005. godine, reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbio.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da iz ugovora koje su stranke zaključile 27. aprila 1987. godine, jasno proizilazi da je vraćanje udruženih sredstava apelantima ugovoreno u jednakim, unaprijed određenim iznosima kojim se otplaćuju glavnica i kamate, pa kako se radi o potraživanjima iz ugovora i s obzirom na ovaku izraženu volju ugovornih strana, u konkretnom slučaju ne radi se o otplati u obrocima ili ratama, nego o otplati u anuitetima te se prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja apelanata mora prosuđivati prema odredbi čl. 372. i 373. ZOO, a ne prema članu 371. istog zakona. Ovaj sud navodi da je članom 372. stav 1. ZOO propisano:» potraživanje povremenih davanja koja dospjevaju godišnje ili u kračim određenim razmacima vremena, bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojem se iscrpljuje samo pravo, zastarjeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stavom 2. istog člana propisano je da isto važi za anuitetet kojima se u jednakim unaprije određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja». Sud dalje ističe da je odredbom člana 373. stav 1. ZOO propisano da: »samo pravo iz koga proistiću povremena potraživanja zastarjeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije koga dužnik nije vršio davanja, a prema satvu 2. istog člana, kad zastari pravo iz koga proističe povremeno potraživanje povjerilac gubi pravo ne samo da zahtjeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti». U konkretnom slučaju, navodi dalje sud, tužena je bila dužna prvi anuitet isplatiti apelantima u maju mjesecu 1990. godine, a ostalih šest svake naredne godine u istom mjesecu zaključno sa 1996. godino. Nižestepeni sudovi su utvrdili da tužena nije izvršila isplatu bilo kojeg iznosa apelantima po osnovu duga iz ugovora, a apelanti su podnijeli tužbu 1. decembra 1998. godine, pa s obzirom da potraživanje svakog anuiteta u smislu člana 372. ZOO zastarjeva za tri godine od dana dospjelosti, a da apelanti nisu zahtjevali isplatu dospjelih anuiteta u roku od pet godina od dospjeća najstarijeg neispunjenog potraživanja za koji period tužena nije vršila davanja, Vrhovni sud zaključuje da je nastupila zastarjelost prava apelanata da na osnovu ugovora od 27. aprila 1987. godine, zahtjevaju isplatu anuiteta koji su dospjeli prije maja 1995. godine, kao i onih koji dospjevaju poslije tog datuma.

9. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni procesnog zakona i materijalnog prava. Apelanti smatraju da je Vrhovnui sud trebao reviziju odbaciti kao nedozvoljenu, shodno odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni glasnik Rrepublike Srpske», br. 53/03, 85/03 i 74/05) jer se radi o vrijednosti spora od 7.775,20 KM, koliko je tužena obavezna da isplati svakom apelantu, kao i zbog nepostojanja razloga iz stava 3. istog člana. Dalje, apelanti povredu prava na imovinu vide u nepravilnoj primjeni odredbi čl. 372. i 373. ZOO, odnosno u pogrešnom zaključku da se u predmetnoj stvari radi o otplati anuiteta a ne višegodišnjoj isplati zajma. Apelanti smatraju da se radi o klasičnom obliku zajma a ne o amortizacionom ili anuitetskom kreditu, pa odredbe o vraćanju «7 jednakih anuiteta» sama po sebi nije dovoljna da bi se na konkretan ugovor primjenile odredbe člana 372. stav 2. ZOO. Smatraju da se u konkretnom pravnom odnosu –ugovoru, radi o pogrešno upotrebljenom terminu a ne o stvarnom anuitetskom načinu vraćanja kredita pa je trebalo primjeniti odredbe člana 371. ZOO i zaključiti da se radi o desetogodišnjem roku zastare a ne trogodišnjem, a samim tim nema mjesta ni proizvoljnoj primjeni odredaba člana 373. istog zakona. Na kraju, apelanti navode da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti odredba iz člana 99. stav 1. ZOO jer odredbe ugovora ne izražavaju jasnu i nesumnjivu volju ugovornih strana. Ova zakonska odredba ima za cilj da se spriječi potreba za neopravdanim tumačenjem ugovora i zloupotrebe odredbi ZOO na štetu drugih, što je u konkretnom slučaju učinjeno na njihovu štetu. Predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju, odbaci reviziju kao nedozvoljenu ili odbije kao neosnovanu i potvrdi nižestepene odluke ili da ukine osporenu presudu i predmet vrati Vrhovnom sud na ponovni postupak.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno i nepotpuno primjenio procesni zakon i materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

13. U odnosu na navode apelanata da je Vrhovni sud trebao reviziju odbaciti kao nedozvoljenu, shodno odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, jer se radi o vrijednosti spora od 7.775,20 KM, koliko je tužena obavezna da isplati svakom apelantu, kao i zbog nepostojanja razloga iz stava 3. istog člana, Ustavni su napominje da je članom 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 53/03, 85/03 i 74/05-u daljnjem tekstu: Novi ZPP) propisano da ako je prije stupanja na snagu Novog ZPP donijeta prvostepena presuda kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, a što je slučaj u konkretnom predmetu jer je prvostepena presuda donesena 6. decembra 2001. godine, dalji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima. U konkretnom slučaju u postupku odlučivanja o dopustivosti revizije tužene, Vrhovni sud je primjenio zakon o parničnom postupku Republike Srpske koji je važio do donošenja Novog ZPP i to odredbu člana 382. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 36/80,69/82, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 14794 i 32/94), prema kojem revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, prodaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koji je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 800 KM. S obzirom da je vrijednost predmata spora utvrđena na iznos od 31.100,80 KM, a da je u konkretnom slučaju tuženi pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-1102/98 od 6. decembra 2001. godine, obavezan da apelantima isplati iznos od po 2.221,40 KM na ime šestog i sedmog anuiteta i iznos od po 5.553,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, proizilazi da «vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude» prelazi 800,00 KM i da je revizija tužene dozvoljena.

14. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su se apelanti blagovremenu obratila sudu radi duga u revalorizovanom iznosu od po 7.775,20 KM sa zakonskom kamatom, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

15. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

16. U konkretnom slučaju, apelanti su nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarili pravo da se odlučuje o njihovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su Osnovni sud i Okružni sud proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili određene materijalno-pravne propise, te udovoljili tužbenom zahtjevu apelanata, dok je Vrhovni sud odlučujući o revizije tužene, reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio i odbio apelante sa tužbenim zahtjevom.

17. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a Vrhovni sud je dao detaljno obrazloženje svoje odluke, obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu i navedenih prigovora apelanata. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelanti ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Apelanti povredu prava na imovinu vidi u činjenici da je Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-416/06 (S. M., D. R., M. E. i D. B.) | Sudska praksa | Aktio