Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1106/06 (M. P.)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1106/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1106/06, rješavajući apelaciju Miladina Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Popovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj KŽ-

212/05 od 16. februara 2006. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini, broj K-51/2000 od 5. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miladin Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Osmaca, kojeg zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnio je 10 aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj KŽ-212/05 od 16. februara 2006. godine i presude Okružnog suda u Bijeljin (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-51/2000 od 5. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Okružnog suda, broj K-51/2000 od 5. oktobra 2005. godine, apelant je oglašen krivim što je 7. oktobra 1992. godine, oko 15,00 časova, a pošto je predhodno izazvao saobraćajnu nezgodu, vraćajući se iz bolnice na uglu ulice Braće Skopljaković i ulice Jadarske izlazeći iz svog vozila i vidjevši da njegovog suvozaća iz vozila Peru Popovića drži policajac Milenko Veljović sa leđa, a policajac Boško Šešlija ide prema njemu, a koji su policajci došli na uviđaj povodom saobraćajne nezgode, iz vozila uzeo automatsku pušku M-70 AB 2 fabričkog broja 586791, repetirao je i uz upozorenje, «odstupi» ispalio dva metka kojom prilikom je pogodio policajca Milenka Veljovića nanjevši mu tešku i po život opasnu tjelesnu povredu u vidu prostrelne rane u predjelu stomaka iznad desne strane trbušnog zida, pri čemu je došlo do oštećenja krvnih sudova radi iskrvavljenja, usled čega je kod istog nakon hirurške intervencije nastupila smrt i Boška Šešliju nanjevši mu teške tjelesne povrede u vidu više koštanih preloma usljed kojih je isti radi liječenja prebačen u klinički centar Beograd, dakle drugog lišio života i pri tome sa umišljajem doveo u opasnost život još nekog lica, čime je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakonik Republike Srpskeposebni dio («Službeni glasnik Republike Srpske» br.15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96-u daljnjem tekstu: KZ RS). Na osnovu navedenog propisa a primjenom čl. 41. i 50. KZ RS, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, u koju kaznu se uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru. Oštećeni se sa imovinsko pravnim zahtjevom upućuju na parnicu. Apelant je obavezan da plati na ime troškova krivičnog postupka iznos od 2.275,00 KM i na ime paušala 500,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti.

3. Okružni sud je utvrdio da je apelant 7. oktobra 1992. godine, neposredno prije kritičnog događaja izazvao saobraćajnu nezgodu kojom prilikom je jedno lice povrijeđeno te da je povrijeđenu ženu odvezao u hitnu pomoć a da je na licu mjesta ostao njegov rođak i suvozač u njegovom autu Pero Popović. Okružni sud je dalje utvrdio da je apelant prilikom povratka na mjesto nezgode na uglu ulice Braće Skopljaković i ulice Jadranske, izlazeći iz vozila vidio da Peru Popovića drži jedan policajac a da drugi policajac ide prema njima pa je iz svog vozila uzeo automatsku pušku i istu repetirao i uz upozorenje «odstupi» ispalio dva metka kojom prilikom je pogodio policajce Milenka Veljovića i Boška Šešliju, usljed čega je nastupila smrt Veljović Milenka dok je Boško Šešlija zadobio teške tjelesne povrede. Ovakvo činjenično stanje Okružni sud je utvrdio na osnovu saslušanja svjedoka Rikić Zorice i Mitrović Koje, vještačenja po vještaku balističaru, vještaku neuropsihijatru, vještaku sudske medicine i drugih dokaza koji su mu bili na raspolaganju. Okružni sud je ocjenio da je apelant postupao sa eventualnim umišljajem kao oblikom vinosti i da je ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. KZ RS, upravo imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra u pogledu alkoholisanosti apelanta. U odnosu na apelanta, cijeneći sve okolnosti značajne za odmjeravanje vrste i visine kazne, Okružni sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, u uvjerenju da je ovakva kazna srazmjerna stepenu krivične odgovornosti apelanta i društvene opasnosti djela, te da će se sa ovakvom izrečenom kaznom u cijelosti postići svrha kažnjavanja u smislu člana 33. KZ RS u svim njenim aspektima.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio apelant, njegov branilac i sin, a i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je presudom, broj Kž-212/05 od 16. februara 2006. godine, preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne kvalifikacije djela i odluke o kazni, tako da se radnje za koje je apelant oglašen krivim, pravno kvalifikuju kao krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZ RS, i za ovo djelo se osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. U ostalom djelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje brižljivo cjeneći provedene dokaze, dao uvjerljivo obrazloženje zašto ih prihvata, te se ne može prihvatiti tvrdnja da prvostepeni sud nije vršio ocjenu dokaza i da je tako počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Vrhovni sud smatra da činjenični opis krivičnog djela koji se prvostepenom presudom stavlja na teret apelantu ne sadrži sve elemente bića krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. KZ RS, već se radi o krivičnom djelu ubistva iz člana 36. stav 1. istog zakonskog proisa. Za postojanje krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. KZ RS, navodi dalje ovaj sud, bilo je potrebno da prilikom preduzimanja radnje usmjerene na lišavanje života Milenka Veljovića, bude sa umišljajem doveden u opasnost život još nekog lica. U konkretnom slučaju, činjenica da je oštećeni Boško Šešlija teško povrjeđen, nije dovoljna za zaključak da je njegov život bio doveden u opasnost prilikom lišenja života Milenka Veljovića. Vrhovni sud zaključuje da su u činjeničnom opisu izostale okolnosti koje čine bitno obilježje krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. KZ RS, jer nije navedeno lice čiji je život umišljajno doveden u opasnost prilikom izvršenja krivičnog djela ubistva na štetu Milenka Veljovića. Na ovaj način prvostepeni sud je povredio krivični zakon na štetu apelanta, jer se po ocjeni ovog suda u radnjama apelanta stiču sva obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. KZ RS. U odnosu na izrečenu kaznu, Vrhovni sud navodi da je cijenio sve okolnosti koje je cjenio i prvostepeni sud, imajući u vidu da je izmjenjena pravna kvalifikacija, te je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina, koja po mišljenju ovog suda predstavlja potrebnu ali i dovoljnu mjeru kazne da bi bila postignuta svrha kažnjavanja.

6. Apelant smatra da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, da bitne činjenice nisu razjašnjenje i da se sudske odluke zasnivaju na pretpostavkama. Navodi da su «sudovi svoje presude zasnovali na iskazu svjedoka Koje Mitrovića koji je ključni dokaz u ovom postupku i da se na njegovom iskazu zasnivao i nalaz vještaka balističara», te prepričava navode i tvrdnje pojedinih svjedoka koji su saslušani u toku postupka. Smatra da su sudovi na njegovu štetu povrijedili materijalni propis i oglasili ga krivim i na ovaj način povrijedili njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanta, u suštini, da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, da je prvostepeni sud proizvoljno ocjenio provedene dokaze i da je pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02; odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).

10. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant pogrešnu i proizvoljnu ocjenu dokaza vidi u tome što se odluke zasnivaju na iskazu svjedoka Mitrović Koje a na čijem iskazu je i vještak balističar dao svoj nalaz i mišljenje, da su bitne činjenice ostale nerazrješene i da se odluke zasnivaju na predpostavkama. U vezi sa ovim prigovorima apelanta, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim su dokazima poklonili vjeru, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao svjedoke i proveo niz vještačenja, te obavio rekonstrukciju događaja na licu mjesta, pa je provedene dokaze ocjenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost unakrsno ispitati svjedoke kao i vještake i eventualno dovesti u pitanje i njihov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tom nalazu i mišljenju svoje argumente.

11. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 287. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 50/03, 111/04 i 115/04). Pri tome, prema članu 15. Zakona o krivičnom postupku RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP-661/04).

12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da je apelant ispalio dva metka kojom prilikom je pogodio policajca Milenka Veljovića nanjevši mu tešku i po život opasnu tjelesnu povredu usljed koje je nastupila smrt, dakle drugog lišio živorta i pri tome sa umišljajem doveo u opasnost život još nekog lica, dok je Vrhovni sud preinačio prvostepenu presudu u pogledu kvalifikacije djela i odluke o kazni smatrajući da činjenični opis krivičnog djela koji se prvostepenom presudom stavlja na teret apelantu ne sadrži sve elemente bića krivičnog djela obzirom da nije navedeno lice čiji je život umišljajno doveden u opasnost prilikom izvršenja krivičnog djela ubistva. Redovni sud je omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.

13. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1106/06 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio