Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-791/06 (Tvornice obrade metala «TOM» d.d. Gornji Vakuf-Uskoplje)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-791/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. juna 2007.godine, u predmetu broj AP-791/06, rješavajući apelaciju Tvornica obrade metala «TOM» d.d. Gornji Vakuf-Uskoplje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tvornice obrade metala «TOM» d.d. Gornji Vakuf-Uskoplje, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-226/05 od 29.

novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj P- 477/04 od 18. januara 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tvornica obrade metala «TOM» d.d. Gornji Vakuf-Uskoplje (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 9. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-226/05 od 29. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-477/04 od 18. januara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-477/04 od 18. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-226/05 od 29. novembra 2005. godine, utvrđeno je da je nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu i prestanku radnog odnosa Mirku Prskalu (u daljnjem tekstu: tužitelj), pa je apelant obavezan vratiti tužitelja na rad i isplatiti mu nadoknadu plaće u visini koju bi tužitelj ostvario da je radio, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka. U obrazloženju ove odluke, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio da je tužitelj bio radnik apelanta 25 godina, te da mu je radni odnos prestao 30. aprila 2004. godine odlukom apelanta o otkazu ugovora o radu, zato što je 29. aprila 2004. godine došao na posao u alkoholiziranom stanju i što je zakasnio, a narednog dana nije uopće došao na posao. Općinski sud je, dalje, utvrdio da se apelant u ovoj odluci o otkazu pozvao na odredbu člana 88. stav 1. Zakona o radu, prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštovanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U takvom slučaju, prema stavu 2. istog člana, zaposlenik ima sva prava u skladu sa zakonom, kao da mu je poslodavac nezakonito otkazao ugovor o radu. Općinski sud je ukazao i na odredbu člana 91. Zakona o radu, prema kojem je u slučaju otkazivanja ugovora o radu prema članu 88. Zakona o radu poslodavac dužan, u slučaju spora pred sudom, dokazati postojanje razloga za otkaz. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je odredbama čl. 161-163. Pravilnika o radu apelanta regulisano pitanje izvanrednog otkaza ugovora o radu, pa je propisano da se zaposleniku može otkazati ugovor o radu bez obaveze poštovanja otkaznog roka zbog učinjene teške povrede radne obaveze, ali da nije taksativno nabrojano koje su to povrede. Također je propisano da se takav otkaz može dati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se temelji izvanredni otkaz, kao i da je apelant dužan omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu.

3. Međutim, Općinski sud je zaključio da je odluka o otkazu donesena bez davanja mogućnosti tužitelju da iznese svoju odbranu bilo pismeno ili usmeno, kako je to Pravilnikom o radu propisano, što je sud ocijenio pogrešnim, naročito imajući u vidu činjenicu da apelnat nije svojim Pravilnikom o radu decidirano utvrdio koja se ponašanja smatraju težim povredama radne obaveze. Sud je zaključio da se apelant neosnovano poziva na ranije ponašanje tužitelja, jer njegovo eventualno isto ranije ponašanje nije bilo razlogom za otkaz u konkretnom slučaju. Osim toga, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije na pouzdan način dokazao da je tužitelj zaista došao na posao u alkoholiziranom stanju, niti na to ukazuju provedeni dokazi.

4. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta i prvostepenu presudu je u cijelosti potvrdio. U obrazloženju ove odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naročito, Kantonalni sud je ukazao da otkaz ugovora o radu podrazumijeva postojanje materijalno-pravnih i formalno-pravnih elemenata, pri čemu prvi obuhvataju radnje koje su zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu propisane kao teže povrede radne obaveze i koje mogu dovesti do otkaza ugovora o radu. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da Pravilnikom o radu apelanta nije regulisano koja ponašanja predstavljaju teže povrede radne obaveze, a zaposlenik može biti odgovoran samo za one povrede radnih obaveza koje su unaprijed utvrđene u zakonu, kolektivnom ugovoru ili općem aktu, što je u skladu sa načelom legaliteta. Kantonalni sud smatra da je ispravno utvrđeno da nije dovoljno to što se apelant u odluci o otkazu ugovora o radu pozvao na odredbe Zakona o radu, budući da taj zakon nije uredio pitanja koja se tiču obaveza zaposlenika na radu, pitanje povreda radnih obaveza, niti mjera koje će se za određene povrede izreći, već da je to prepušteno poslodavcu. Kantonalni sud je zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da Pravilnikom o radu apelanta, ili nekim drugim njegovim općim aktom nisu taksativno navedene ni lakše ni teže povrede radnih obaveza, niti mjere koje se mogu izreći, kao i da apelant nije dokazao da je tužitelju omogućio pravo na odbranu, zbog čega je prvostepena presuda zakonita.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant smatra da su sudovi u osporenim odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, te da su te odluke u suprotnosti sa Zakonom o radu. Apelant smatra da su ove odluke proizvoljne, te da su netačni navodi da ponašanje tužitelja nije propisano kao teža povreda radne obaveze. Naime, apelant navodi da član 46. Zakona o radu propisuje da radnik koji se ne pridržava mjera zaštite na radu i propisanih obaveza u vezi s tim čini težu povredu radne obaveze, a da član 44. Zakona o radu propisuje da radnik koji je pod utjecajem alkohola ne može započeti odnosno nastaviti rad. Dalje, apelant se poziva i na slične odredbe svog Pravilnika o zaštiti na radu, koji predviđa pokretanje disciplinskog postupka u slučaju teže povrede radne obaveze i propisuje zabranu pristupa na mjesto obavljanja posla radniku koji je konzumirao alkohol. Apelant ponovo ukazuje da je zbog ovakvog ponašanja apelantu i ranije otkazivan ugovor o radu, tj. rješenjem od 26. novembra 2001. godine, te da je rješenjem o odgodi izvršenja tog rješenja od 14. januara 2002. godine, tužitelju ukazano da je njegovo ponašanje teža povreda radne obaveze.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

10. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su Kantonalni sud i Općinksi sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli zakonom propisani postupak i da su izveli sve predložene dokaze. Na osnovu tako provedenih dokaza, sudovi su došli do zaključka da je otkaz ugovora o radu nezakonit i za taj svoj zaključak sudovi su dali jasna i razumna obrazloženja, za koja Ustavni sud smatra da nisu proizvoljna. Naprotiv, i prvostepeni i drugostepeni sud su detaljno razmotrili provedene dokaze i došli do zaključka da Pravilnikom o radu, na osnovu kojeg je apelant tužitelju otkazao ugovor o radu nije taksativno nabrojano koja ponašanja predstavljaju težu povredu radnih obaveza, kao i da apelant nije omogućio tužitelju da iznese svoju odbranu kako je to izričito regulisano Pravilnikom o radu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da ni drugim općim aktima, uključujući i Pravilnik o zaštiti na radu na koji apelant posebno ukazuje u apelaicji, nije decidirano propisano koje su to teže povrede radnih obaveza, niti koje se mjere u tom slučaju mogu izreći. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je već iznio u žalbi protiv prvostepene odluke, na koje je u cijelosti odgovorio Kantonalni sud, te da ne nudi nikakve dokaze za svoje tvrdnje da su mu osporenim odlukama prekršena ustavna prava ili prava iz Evropske konvencije.

12. Ustavni sud smatra da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložio svoje zaključke i stavove, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-791/06 (Tvornice obrade metala «TOM» d.d… | Sudska praksa | Aktio