Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1108/06 (M. O.)
Odluka donesena 05. 06. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1108/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1108/06, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmedalije Omerovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-325/04 od 27. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Gračanici broj Mal 54/03 od 18. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, podnio je 11. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-325/04 od 27. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj Mal. 54/03 od 18. februara 2004. godine.
2. Tuzlanska banka d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 7. oktobra 2003. godine podnijela tužbu protiv apelanta zbog toga što je na tekućem računu otvorenom kod tužitelja napravio negativan saldo koji je prije podnošenja tužbe iznosio 784,64 KM. Kako apelant ni nakon pismene opomene nije izmirio dug, tužitelj je podnio tužbu i zahtjevao isplatu duga sa zateznim kamatama od 11. jula 2003. godine. Apelant je osporio tužbeni osnov smatrajući da je do nastanka duga došlo zloupotrebom položaja ranijeg načelnika Općine Gračanica koji ga je suspendovao sa posla i za to vrijeme mu nije isplačivao platu ili naknadu. Nije osporio realizaciju čekova koje je dobio umjesto plaće, a kako na tekućem računu nije bilo sredstava, jer mu nije uplačivana nakanda za vrijeme dok je bio pod suspenzijom, došlo je do negativnog salda. Kako je odluka o njegovom smjenjivanju i suspenziji kasnije poništena smatra da je za negativan saldo na tekućem računu kriv bivši načelnik Općine Gračanica koji po apelantovim navodima namjerno nije uplatio sredstva na njegov račun. Istakao je i prigovore pasivne legitimacije i zastare potraživanja.
3. Presudom broj Mal 54/03 od 18. februara 2004. godine, Općinski sud je obavezao apelanta da tužitelju na ime duga isplati iznos od 784,64 KM, zajedno sa zateznom kamataom počevši od 11. jula 2003. godine. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je za predmetni spor potpuno irelevantno da li je u vrijeme suspenzije apelantu isplačivana naknada, jer se radi o dva različita i nezavisna pravna odnosa-radnog odnosa apelanta sa Općinom Gračanica i obligaciono pravnog odnosa između tužitelja i apelanta koji je nastao potpisivanjem ugovora o tekućem računu. Sporni dug tiče se odnosa tužitelja i apelanta i na njega nema uticaja suspenzija apelanta. U pogledu apelantovog prigovora pasivne legitimacije, Općinski sud smatra da je ta legitimacija uspostavljena apelantovim potpisivanjem ugovora o tekućem računu kod tužitelja. Općinski sud je odbio i apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja utvrdivši da se na konkretan slučaj primjenjuje opšti zastarni rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima koji iznosi pet godina, a da je tužitelj podnio tužbu tri godine nakon nastanka duga, dakle prije zastarjevanja potraživanja spornog duga.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalnii sud je presudom broj Gž-325/04 od 27. februara 2006. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, navodeći da je apelant sklopio sa tužiteljem ugovor o tekućem računu kakav ugovor banke uobičajeno zaključuju sa svojim klijentima u skladu sa propisima o bankarskom poslovanju i da stoga ne stoje navodi žalbe apelanta da je sklopio zelenaški ugovor. Nadalje, Kantonalni sud navodi da je apelant, ako je smatrao da se radi o zelenaškom ugovoru taj ugovor trebao pobijati u smislu člana 141. Zakona o obligacionim odnosima ili tužbom u posebnoj parnici ili protiv-tužbom u predmetnoj parnici. Kako apelant nije podnio protiv-tužbu ne može se tek u žalbenom postupku pozivati na ništavost ugovora, jer je to suprotno odredbama člana 74. st. 1. i 2. i člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je na osnovu uvida u zapisnik o glavnoj raspravi od 22. januara 2004. godine, ocjenio netačnim navod žalbe apelanta da je Općinski sud i nakon pripremnog ročišta, suprotno odredbama ZPP, dozvolio tužitelju da predlaže dokaze koji će se provesti na glavnoj raspravi, jer je iz navedenog zapisnika vidljivo da je Općinski sud rješenjem odbio da se provedu dokazi koje je tužitelj predložio nakon pripremnog ročišta. U pogledu osporavanja činjeničnog stanja utvrđenog presudom Općinskog suda, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 433. stav 1. ZPP po kojoj se u sporovima male vrijednosti kakav je i konkretan spor, presuda ne može pobijati po osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
5. Nezadovoljan ishodom postupka po izjavljenoj žalbi apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primjenili materijalne propise, jer se radi o ništavom, zelenaškom ugovoru koji je sklopio sa tužiteljem i da se ništavi ugovori mogu uvjek pobijati, te da ne proizvode pravno dejstvo. Smatra da su mu na taj način povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju..
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
7. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.
9. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama redovnih sudova apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelant samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Nadalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelant osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, time što Kantonalni sud nije smatrao da je za primjenu materijalnog propisa, odnosno rješavanje pravnih pitanja, od značaja mišljenje apelanta izneseno u žalbenom postupku, da je uobičajeni ugovor o tekućem računu koji je sklopio sa tužiteljem, u skladu sa propisima o bankarskom poslovanju i po kome se primaju uplate i vrše isplate, zavisno od raspoloživih sredstava, po karakteru zelenaški, a samim tim i ništav.
11. Nadalje, pozivajući se na odredbe člana 433. stav 1. ZPP po kojem se u sporovima male vrijednosti presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud se nije upuštao u procjenu navoda apelanta koji se odnose na vjrodostojnost dokaza o njegovom dugu i dokazanosti osnova tužbenog zahtjeva. Povodom navoda žalbe da je ugovor o tekućem računu zelenaški i stoga ništav, koje je prvi put iznio u žalbi tokom žalbenog postupka, Kantonalni sud smatra da se u smislu člana 207. stav 1. ZPP po kome se nove činjenice i novi dokazi ne mogu iznositi u toku žalbenog postupka, apelant i ne može pozivati na njih. Ovo tim prije, konstatuje Kantonalni sud, što je apelant je propustio da u smislu odredbe člana 74 st. 1. i 2. ZPP najkasnije na pripremnom ročištu ili nakon pripremnog ročišta uz pristanak tuženog, protiv-tužbom ospori predmetni ugovor, iz čega slijedi da je njegovo pozivanje na ništavost ugovora u navodima žalbe suprotno navedenim odredbama ZPP. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje samo zato što je pravno shvatanje redovnih sudova u pogledu toga pod koje zakonske odredbe treba podvesti ugovor o tekućem računu, ponašanje apelanta i procjenu žalbenih navoda, različito od apelantovog.
12. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović