Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1162/06 (A. G.)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1162/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1162/06, rješavajući apelaciju Ane Gavrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Gavrić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-493/05 od 30. januara 2006. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-424/04 od 18. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Gavrić(u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnijela je 17. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-493/05 od 30. januara 2006. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-424/04 od 18. augusta 2005. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj P-424/04 od 18. augusta 2005. godine kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj zakonski nasljednici njenog umrlog brata (u daljnjem tekstu: tuženi) srazmjerno njihovom nasljednom djelu od po ¼ zaostavštine, nadokanade određene dugove preostale iza umrlog (u daljnjem tekstu: ostavioc) nastale troškovima sahrane, prevozom ostavioca iz Njemačke u Brčko i podizanjem nadgrobnog spomenika, a koje je u cjelosti snosila apelantica. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je nesporno utvrđeno da je ostavioc živio, radio, umro i bio sahranjen u Njemačkoj, da sahrani nije prisustvovao niko od zakonskih zastupnika, da je apelantica njegov nasljednik sa ½ , a tuženi sa po ¼ njegove imovine, te da je apelantica saminicijativno i bez znanja tuženih, nakon 17 mjeseci ekshumirala i u Brčko prenjela posmrtne ostatke ostavioca gdje ih je i sahranila. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je sahrana, podizanje spomenika i pomen ostaviocu u Brčkom obavljen bez znanja i prisustva tuženih. Također, Osnovni sud navodi i da je apelantica 9. decembra 2000. godine sahranila ostavioca u Brčkom, da se sa tuženima srela zadnji put na ostavinskoj raspravi 14. decembra 2000. godine, a da je tužbu protiv tuženih sa kojima je u sporu i u drugom sudskom predmetu podnijela tek 19. jula 2004. godine Imajući u vidu odredbe Zakona o nasljeđivanju po kojem nasljednici za dugove ostavioca, u koje spadaju i troškovi sahrane i troškovi izgradnje spomenika, odgovaraju do visine njihovog nasljednog djela, Osnovni sud je utvrdio da je ostavioc bio već jednom sahranjen u Njemačkoj i da apelantica nije dokazala da je postojala njegova želja da bude sahranjen u Brčkom, pa je zaključio da je to bila želja apelantice o kojoj nije obavjestila tužene niti ih pozvala na sahranu, iz čega slijedi da nastale troškove treba sama da snosi.

3. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelantica je izjavila žalbu Apelacionom sudu, koji je presudom broj Gž-493/05 od 30. januara 2006. godine kao neosnovanu odbio žalbu apelantice i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude Apelacioni sud navodi da je Osnovni sud nije načinio bitne povrede parničnog postupka, da je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalni propis, pa je žalba apelantice odbijena kao neosnovana.

4. Nezadovoljna ishodom postupka po izjavljenoj žalbi apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primjenili materijalne propise, pa smatra da su tuženi i u zakonskoj i u moralnoj obavezi da snose troškove transporta i sahrane ostavioca, podizanja spomenika i davanja pomena ostaviocu.Smatra da joj je osporenim sudskim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

6. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud konstatuje da se apelantica nije konkretno pozvala ni na jedan od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te kao neosnovanu odbili tužbu apelantice.

9. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

10. U konkretnom slučaju apelantica samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelantica je iznosila tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Ustavni sud konstatuje da su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelantica osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelantice na imovinu time što su redovni sudovi na osnovu činjenica i dokaza provedenih u postupku, utvrdili da je apelantica samoinicijativno, bez izražene želje ostavioca i bez obavještavanja ili saglasnosti tuženih kao zakonskih nasljednika, ostavioca eshumirala iz groblja u Njemačkoj, prenijela i sahranila u groblju u Brčkom, zatim podigla spomenik i davala pomen ostaviocu u skladu sa pravoslavnim običajima.

11. Apelantica smatra da samim tim što su se prihvatili nasljednog djela iza ostavioca , tuženi kao zakonski nasljednici treba da snose i troškove koje su prouzrokovani eshumacijom i sahranom ostavioca u Brčkom. Međutim, nasuprot iznesenom shvatanju apelantice, redovni sudovi su veoma detaljno i uvjerljivo dali razloge o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice. U skladu sa odredbama Zakona o nasljeđivanju troškovi sahrane ostavioca imaju se izmiriti iz njegove zaostavštine i to tako što svaki nasljednik odgovara do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. U konkretnom slučaju ostavioc je bio već jednom sahranjen u Njemačkoj, a tužbeni zahtjev apelantice se ne odnosi na troškove te sahrane, nego na troškove sahrane ostavioca u Brčkom, koju je apelantica obavila naknadno, bez izražene želje ostavioca, samoinicijativno, bez znanja i saglasnosti tuženih, pa je stoga sama dužna da snosi troškove koje je prouzrokovala.

12. Ustavni sud, u navodima apelanatice i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo na postojanje vjerovatnosti da su redovni sudovi postupili proizvoljno prilikom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava, pa stoga zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1162/06 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio