Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-592/07 (G. Š.)
Odluka donesena 05. 06. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-592/07
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
05. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-592/07 rješavajući zahtjev Gorana Šobota za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Gorana Šobota za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Šobot (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, podnio je 10. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-06-000 137 od 23. novembra 2006. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zaustavio njegovu deložaciju iz stana do donošenja odluke o apelaciji.
2. Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), rješavajući po zahtjevu FOND-a PIO-filijala Banja Luka poslovnica Gradiška (u daljnjem tekstu: tužitelj), u predmetu iseljenja apelanta i zahtjevu apelanta o priznanju stanarskog prava na stanu u Banja Luci, u Ul. Dakina br. 2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), donijela je rješenje broj 07-372-3/13/2001 od 4. decembra 2002. godine, kojim je utvrdila da nisu ispunjeni uslovi za prenos stanarskog prava sa dosadašnjeg nosioca stanarskog prava Darinke Kociper na apelanta i da isti nema pravo da nastavi sa korišćenjem predmetnog stana. Apelantu je naloženo da u roku od osam dana stan oslobodi od ljudi i stvari i da ga preda tužitelju.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja prvostepenog organa od 4. decembra 2002. godine, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), donijelo je rješenje broj 01-372-25/03 od 18. aprila 2003. godine, kojim je poništio prvostepeno rješenje i spis vratio na ponovni postupak.
4. Prvostepeni organ je u ponovnom postupku, rješenjem broj 07-372-3/13/01 od 14. marta 2005. godine, ponovno utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za prenos stanarskog prava sa Darinke Kociper na apelanta i da isti nema pravo nastaviti sa korišćenjem predmetnog stana, te mu je naloženo da u roku od osam dana stan oslobodi od lica i stvari i da ga preda tužitelju (vlasniku).
5. Protiv rješenja prvostepenog organa, apelant je ponovno izjavio žalbu, a drugostepeni organ je odlučujući o istoj donio rješenje broj 01-372-25/03 od 9. decembra 2005. godine, kojim je poništio rješenje prvostepenog organa od 14. marta 2005. godine i spis vratio na ponovni postupak.
6. Protiv rješenja drugostepenog organa od 9. decembra 2005. godine, tužitelj je tužbom kod Okružnog suda pokrenuo upravni spor. Okružni sud je odlučujući o tužbi donio presudu broj 011-
0-U-06-000 137 od 23. novembra 2006. godine, kojom je tužbu uvažio, osporeni akt poništio i upravnu stvar riješio na način što je žalbu apelanta kao zainteresovanog lica izjavljenu na rješenje prvostepenog organa od 14. marta 2005. godine, odbio kao neosnovanu. Stavom drugim dispozitiva presude konstatovano je da navedena presuda u svemu zamjenjuje osporeni akt. Okružni sud je, obrazlažući presudu, istakao da je tužilac tužbom osporio zakonitost osporenog akta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Radi odlučenja o tužbi, Okružni sud je od drugostepenog organa kao tužene strane pribavio spise predmetne upravne stvari i odgovor na tužbu a od apelanta kao zainteresovanog lica zatražio je odgovor na tužbu. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da iz podataka spisa proizilazi da je tužilac kao vlasnik stana pokrenuo postupak za iseljenje apelanta iz predmetnog stana, smatrajući da se isti bespravno uselio u stan a apelant je istovremeno podnio zahtjev za zaključenje ugovora o korišćenju stana nakon smrti Darinke Kociper. Prvostepeni organ je, kako konstatuje Okružni sud, proveo obiman upravni postupak u kojem je saslušao brojne svjedoke, izvršio uvid u dokumentaciju pobrojanu u tom rješenju i ocjenom svih izvedenih dokaza izveo zaključak da apelant nije ostvario ekonomsku zajednicu življenja sa Darinkom Kociper u trajanju neprekidno više od deset godina, pa nije stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, utvrđeno je da je apelant sa Darinkom Kociper zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 11. septembra 1998. godine, a kako je ona umrla 26. novembra 2000. godine, to ni po ovom osnovu nije ispunio uslove za prenos stanarskog prava, jer je bilo neophodno da po osnovu ugovora zajednica egzistira pet godina ili više. Okružni sud je na kraju konstatovao da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje a drugostepeni je iz tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak, zbog čega je s obzirom da priroda stvari to dozvoljava, a rezultati postupka pružaju pouzdan osnov za to, riješio navedenu upravnu stvar u sporu pune jurisdikcije.
7. Apelant smatra da je donošenjem osporene presude Okružnog suda došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Iako posebno ne obrazlaže u čemu se sastoji povreda navedenih prava, iz navoda apelacije proizilazi da je po mišljenju apelanta Okružni sud kao pravilno prihvatio činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni organ, zbog čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da su prvostepeni organ i Okružni sud zanemarili činjenicu da je on zakonito uselio u stan, uz odobrenje ranijeg nosioca stanarskog prava a potom je zaključio i ugovor o doživotnom izdržavanju, zbog čega je, kako smatra, stekao uslove za prijenos stanarskog prava. Okružni sud je odlučujući o tužbi «prepisao» rješenje prvostepenog organa, u kojem je po njegovom mišljenju nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je tražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere zaustavljanja deložacije, jer je njegovoj porodici i njemu predmetni stan jedini dom.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i ima opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav prema kojem u situaciji kada se od Ustavnog suda traži donošenje privremene mjere kako bi se privremeno obustavilo izvršenje pravosnažne sudske presude, apelant bi u prilog takvom zahtjevu trebao priložiti dokaze koji, prima facie, ukazuju na neophodnost donošenja takve mjere (vidi odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda, broj AP-531/04 od 23. jula 2004. godine). U konkretnom slučaju, apelant u najvećoj mjeri kao argumente za donošenje privremene mjere navodi argumente koji se tiču samog merituma predmeta. Naime, apelant navodi da postoji osnov za usvajanje privremene mjere jer on smatra da ima zakonsko pravo na predmetnom stanu, a prvostepeni organ i Okružni sud su to pravo zanemarili, nalazeći istovremeno da se nisu stekli uslovi za prenos stanarskog prava. Apelant, u suštini, nije dokazao da bi iseljenjem iz spornog stana za njega nastala nenadoknadiva šteta, te Ustavni sud ne može prihvatiti njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije
Faris Vehabović Valerija Galić