Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1241/07 (Una-Sa» d.o.o. Bosanska Krupa)
Odluka donesena 05. 06. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1241/07
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
05. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1241/07, rješavajući zahtjev «Una-Sa» d.o.o. Bosanska Krupa za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev «Una-Sa» d.o.o. Bosanska Krupa za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Una-Sa» d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 3. maja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhoni sud), broj 070-0-Rev-06-000336 od 23. februara 2007. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000336 od 23. februara 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-
1986/04 od 24. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-363/05 od 14. decembra 2005. godine, usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta i Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Sarajevo (u daljnjem tekstu:tužena), je obavezana da apelantu isplati iznos od 353.861,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. aprila 2003. godine do isplate i troškove parničnog postupka u iznosu od 34.438,00 KM u roku od 30 dana.
3. U postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da su apelant, kao prodavac i tužena kao kupac 7. avgusta 2001. godine zaključili ugovor o kupoprodaji robe. Apelant je isporučio ugovorenu robu, koju je tužena primila i isplatila kupoprodajnu cijenu. Nakon što je izvršen inspekcijski nadzor kod apelanta, kao poreskog obveznika i utvrđena njegova obaveza plaćanja dodatno utvrđenih poreskih obaveza u iznosu od 353.861,28 KM, apelant je tuženoj ispostavio račun radi plaćanja tog iznosa zato što isti nije uračunat u ugovorenu cijenu. Polazeći od toga da je tužitelj imao pravo da u cijenu koju je ugovorio sa tuženom ukalkuliše obaveze koje se odnose na porez na promet proizvoda i usluga, što apelant nije učinio, jer je po pismenoj izjavi tužene smatrao da je oslobođen plaćanja te obaveze, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao tuženu da apelantu po ispostavljenoj fakturi od 3. aprila 2003. godine isplati iznos od 353.861,28 KM, sa pripadajućom kamatom i troškovima spora, što je Kantonalni sud potvrdio.
4. Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju, te je Vrhovni sud presudom, broj 070-0-Rev-06-000336 od 23. februara 2007. godine reviziju uvažio, nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio, a apelanta je obavezao da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.236,83 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju pobijane presude se ističe da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan jer to što je tužena apelantu, kao dobavljaču poslala pismenu izjavu 12. decembra 2001. godine da je ona oslobođena plaćanja poreza na promet proizvoda ne obavezuje tuženu na plaćanje poreza, jer ugovorom o prodaji robe na to se tužena nije obavezala.
5. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje i prava na movinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da bi, kao privredno društvo sa 25 zaposlenih, koje posluje na granici likvidnosti, izvršenjem pobijane presude došao u stanje trenutne nelikvidnosti te bi osnivač bio u obavezi da donese odluku o prestanku rada apelanta. Apelant navodi da bi izvršenjem pobijane presude i prestankom rada apelanta za njega nastupila nenadokandiva šteta, jer bi morao otpustiti sve zaposlenike i prekinuti realizaciju zaključenih poslovnih ugovora koji su u toku.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud konstatuje da apelant traži da Ustavni sud odloži izvršenje pravosnažne presude Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000336 od 23. februara 2007. godine.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelant osim paušalnih navoda nije ponudio argumentovane razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović