Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-35/00 (E. i D. S.)

Odluka donesena 27. 06. 2003.

  • Rješenje o neizvršenju
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-35/00

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

27. 06. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. stav 1. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 27. juna 2003. godine, donio je

ODLUKU

Usvaja se apelacija E. i D. S. iz Banje Luke.

Utvrđuje se povreda člana II/2. u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, br. Rev- 7/98 od 17. juna 1999. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da osigura izvršenje ove odluke u skladu sa presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, br. Gž- 600/97 od 30. septembra 1997. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod 1. Podnosioci apelacije, E. i D. S., iz Banje Luke (u daljem tekstu: apelanti) podnijeli su, 18. septembra 2000. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-7/98 od 17. juna 1999. godine. Apelanti su zatražili da Ustavni sud preispita presudu u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, da ukine navedenu presudu i potvrdi presudu prvostepenog suda.

II - Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine 2. Apelanti su, 18. septembra 2000. godine, podnijeli apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-7/98 od 17. juna 1999. godine. 3. Ustavni sud je, 23. januara 2001. godine, zatražio od Vrhovnog suda Republike Srpske da dostavi dostavnicu presude Vrhovnog suda Republike Srpske.

4. Vrhovni sud Republike Srpske je, 6. marta 2001. godine, preko Općinskog suda u Banjoj Luci, dostavio dostavnicu.

5. Ustavni sud je, 6. aprila 2001. godine, zatražio da apelanti dopune apelaciju u skladu s članom 19. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

6. Apelanti su, 26. aprila 2001. godine, dostavili dopunu apelacije kojom je izmijenjena apelacija u skladu sa zahtjevom Ustavnog suda od 6. aprila 2001. godine. 7. Ustavni sud je, 13. decembra 2001. godine, zatražio od Vrhovnog suda Republike Srpske i Osiguravajućeg društva "Krajina-osiguranje" da dostave odgovor na apelaciju. Osiguravajuće društvo "Krajina-osiguranje" nije dostavilo odgovor.

8. Vrhovni sud Republike Srpske je, 24. februara 2003. godine, dostavio odgovor na dopunu apelacije.

9. Ministarstvo finansija Republike Srpske je, 28. aprila 2003. godine, također, dostavilo odgovor na dopunu apelacije.

III - Činjenično stanje 10. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, se mogu sumirati na sljedeći način.

11. Apelanti, kao vlasnici samostalne trgovačke radnje, kioska "Marija" (u daljem tekstu: STR Marija) u Bosanskom Grahovu, su 6. aprila 1992. godine zaključili ugovor sa tadašnjim Dioničkim društvom za osiguranje "Dunav" iz Beograda, poslovna jedinica u Bihaću, filijala u Bosanskom Grahovu, za osiguranje imovine od provalne krađe i razbojništva, koje je registrovano pod polisom osiguranja broj 002093140 i broj 002093151. Prema ugovoru, apelanti su osigurali robu koja se nalazi u kiosku STR "Marija".

12. Između 14. i 15. maja 1992. godine izvršena je provalna krađa u STR "Marija", prilikom koje je ukradena roba iz navedene radnje, što je Osnovni sud u Bosanskom Grahovu utvrdio Zapisnikom o uviđaju sa lica mjesta.

13. Vlada Republike Srpske je, 2. oktobra 1992. godine, donijela Odluku o pripajanju Srpskom osiguravajućem društvu dijelova osiguravajućih društava ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 17/92) kojom su, inter alia, filijale Osiguravajućeg društva "Dunav", smještene na teritoriji Republike Srpske, bile pripojene Osiguravajućem društvu "Jahorina", d.d. Sokolac. Ova odluka je izmijenjena Odlukom o izmjeni Odluke o pripajanju Srpskom osiguravajućem društvu dijelova osiguravajućih društava, koju je Vlada donijela na sjednici održanoj 4. i 6. maja 1993. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 6/93 i 8/93), tako što se u članu 1. Odluke o pripajanju Srpskom osiguravajućem društvu dijelova osiguravajućih društava riječi "DD za osiguranje "Dunav", brišu.

14. Nakon što je Vlada Republike Srpske izmijenila svoju odluku, Upravni odbor Osiguravajućeg društva "Dunav" je, odlukom broj 89-93 od 28. juna 1993. godine, unio određena sredstva koja je društvo posjedovalo u Republici Srpskoj, kao suosnivač, u Osiguravajuće društvo "KOSIG" iz Banje Luke. Prema dokumentaciji koja je prezentirana Ustavnom sudu, može se zaključiti da ova odluka Osiguravajućeg društva "Dunav", međutim, nikada nije sprovedena.

15. Sud je dalje utvrdio da je imovina Osiguravajućeg društva "Dunav" na teritoriji Republike Srpske, u augustu 1993. godine, pripojena Osiguravajućem društvu "Krajina-osiguranje". U skladu sa članom 4. Odluke "Krajina-osiguranja", broj 02-311/93 od 31. augusta 1993. godine, glavna filijala Petrovac, koja je, između ostalih, uključila i filijalu u Bosanskom Grahovu, nema svojstvo pravnog lica, a u pravnom prometu istupa u okviru utvrđene djelatnosti u ime i za račun Osiguravajućeg društva "Krajina-osiguranje". Prema članu 5. ove odluke, Osiguravajuće društvo "Krajina-osiguranje" preuzima zaposlene i cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu glavne filijale Petrovac. Prema tekstu ove odluke, Osiguravajuće društvo "Krajina-osiguranje" stupa u prava i obaveze koje je glavna filijala Petrovac stvorila nakon 1. septembra 1993. godine u ime i za račun Osiguravajućeg društava "Krajina-osiguranje". Pripajanje nije nikada pravno registrovano. Činjenica da se pripajanje odnosi na glavno predstavništvo Petrovac, a ne na radnu jedinicu Bihać, a obje uključuju filijalu u Bosanskom Grahovu, može se objasniti činjenicom da je Osiguravajuće društvo "Dunav" u periodu od 1992. do 1993. godine reorganiziralo svoju internu strukturu. Prema tome, radi se o istoj radnoj jedinici. 16. U kontekstu relevantnog utvrđenog činjeničnog stanja, od značaja je i činjenica da je Osiguravajuće društvo "Krajina-osiguranje" 27. maja 1996. godine informisalo javnost u novinama "Glas srpski" da je ono, kao najveće osiguravajuće društvo u Republici Srpskoj, jedini pravni sljednik, inter alia, glavne filijale Osiguravajućeg društva "Dunav".

17. Apelant je zatražio od "Krajina-osiguranja" da mu plati odštetu za događaj koji se desio 14. i 15. maja 1992. godine. "Krajina-osiguranje" je odbacilo zahtjev apelanata s obrazloženjem da "Krajina-osiguranje" nije pasivno legitimisano za predmetni slučaj. 18. Nakon toga, apelanti su 12. maja 1995. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci protiv "Krajina-osiguranja".

19. Osnovni sud u Banjoj Luci je donio presudu broj P.532/95 od 5. maja 1997. godine, kojom je "Krajina-osiguranje" obavezao da plati apelantima iznos od 30.520,40 dinara na ime odštete sa zateznom kamatom, počevši od 2. decembra 1996. godine do konačne isplate.

20. Protiv prvostepene presude "Krajina-osiguranje je podnijelo žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci. Okružni sud u Banjoj Luci je, 30. septembra 1997. godine, donio presudu broj Gž-600/97 kojom je odbio žalbu i potvrdio prevostepenu presudu.

21. Nakon toga, "Krajina-osiguranje" je izjavilo reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske. Vrhovni sud Republike Srpske je donio presudu broj Rev-7/98 od 17. juna 1999. godine, kojom je usvojio reviziju, poništio prvostepenu i drugostepenu presudu i odbio tužbu apelanata.

IV - Apelacija

a) Navodi iz apelacije 22. Apelanti navode da je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske povrijedila njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se pozivaju na pravno i činjenično stanje dato u presudama prvostepenog i drugostepenog suda.

b) Odgovor na apelaciju i dopunu apelacije 23. U odgovorima na apelacuju i dopunu apelacije, Vrhovni sud Republike Srpske i Ministarstvo finansija Republike Srpske nisu prihvatili navode apelanata u pogledu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

V - Dopustivost 24. Prema članu VI/3.b) Ustava BiH, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

a) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis 26. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine i članu 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud će odbiti apelacuju kad utvrdi da se ne radi o pitanju iz Ustava. Prema tome, Ustavni sud treba, prije svega, ispitati do kojeg stepena je Ustavni sud nadležan ratione temporis da bi razmatrao ovaj predmet s obzirom da su neke od navedenih povreda nastupile prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu (14. decembar 1995. godine).

27. Ustavni sud je istakao da je, u skladu sa općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, izvan nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis da odlučuje da li su događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine povrijedili ljudska prava. Zbog toga se Ustav Bosne i Hercegovine ne može primjenjivati retroaktivno. Međutim, dokazi koji se odnose na ovakve događaje mogu biti relevantni kao pozadina događaja koji su se desili nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Pored toga, ako neki podnosilac zahtjeva navede kontinuiranu povredu prava nakon 14. decembra 1995. godine, predmet može biti u nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis. Prema tome, Ustavni sud je nadležan ratione temporis da ispita navedene povrede ljudskih prava ako su se pojavile ili nastavile nakon 14. decembra 1995. godine. U tom smislu, Ustavni sud, također, može uzeti u obzir, kao pozadinu, događaje koji su se desili prije navedenog datuma. 28. Nije sporno da su se u konkretnom slučaju događaj koji je uzrokovao štetu, kao i jedan dio prvostepenog postupka, desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, apelanti su naveli kontinuiranu povredu prava na imovinu. Nadalje, nije sporno da su apelanti podnijeli tužbu prije 14. decembra 1995. godine iznoseći tužbeni zahtjev protiv Osiguravajućeg društva "Krajina-osiguranje". Međutim, ovaj zahtjev postoji i do danas. Konačno, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske je donesena nakon 14. decembra 1995. godine.

29. Prema tome, Ustavni sud je nadležan ratione temporis da ispita žalbene navode apelanata.

b) Iscrpljivanje pravnih lijekova i rok 30. Konačna odluka u ovom predmetu je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske protiv koje se ne može uložiti žalba. Prema tome, apelanti su zadovoljili uvjet u pogledu iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova.

31. Vrhovni sud Republike Srpske je donio presudu 17. juna 1999. godine, a apelant je primio presudu 27. jula 2002. godine. Apelacija Ustavnom sudu je podnesena 18. septembra 2002. godine, dakle, u roku od 60 dana predviđenom članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

32. Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva.

VI - Meritum 33. Apelant se žali da je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 34. Član 1. Protokola broj 1 glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

35. Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo je generalnog karaktera i izražava princip mirnog uživanja posjeda. Drugo pravilo je sadržano u drugoj rečenici prvog stava i obuhvata lišavanje posjeda i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, koje je sadržano u drugom stavu, dozvoljava ugovornim stranama da nadziru korištenje imovine u skladu sa općim interesom sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Međutim, ova tri pravila nisu nezavisna u smislu da su nepovezana; drugo i treće pravilo se bave konkretnim slučajevima miješanja u pravo na mirno uživanje svojine i ova dva pravila bi se trebala tumačiti u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu.

36. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 14/00, od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Međutim, riječ imovina uključuje samo stečena prava na određenu ekonomsku vrijednost. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne štiti pravo na sticanje imovine. Nadalje, član

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju garantira u suštini (in substance) pravo na imovinu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, serija A, broj 31, stav 63. (1979.)).

37. Ustavni sud posebno naglašava da ideja zaštite ljudskih prava obuhvata samo pravne odnose između države i privatnih pravnih i fizičkih lica. Prema tome, nema zaštite ljudskih prava u pogledu odnosa između privatnih lica. Međutim, postoji obaveza za državu da odredi pravnu poziciju privatnih pravnih i fizičkih lica, a u isto vrijeme zaštiti djelotvorno uživanje prava koja iz toga proizilaze. To je tako zbog prirode ljudskih prava koja treba smatrati ne samo vrijednostima, koja stvaraju barijere državi u miješanju sa ovim pravima, nego i obavezama za državu da djeluje pozitivnom akcijom kako bi se zaštitilo djelotovorno uživanje ovih prava. Ovu obavezu država ispunjava usvajanjem potrebnih zakona i njihovom interpretacijom, između ostalog, u skladu sa relevantnim ljudskim pravima (teorija indirektnog Drittwirkunga).

38. U ovom slučaju, apelanti su imali uvjetni zahtjev čije ostavarenje je zavisilo od nastupanja osiguranog slučaja. Nije sporno da su apelanti i Osiguravajuće društvo "Dunav" zaključili ugovor o osiguranju imovine i da je ovaj ugovor pokrivao događaj koji se desio u maju 1992. godine. Dakle, nesporno je za Ustavni sud da se ovaj slučaj tiče građanske tužbe za plaćanje novčanih potraživanja, na koja apelanti imaju pravo nakon što se osigurani događaj desio. Potraživanja koja apelanti navode kao stečena mogu se smatrati imovinom (vidi, mutatis mutandis E 7775/77, DR 15, 143). 39. Apelanti navode da je Vrhovni sud Republike Srpske povrijedio njihovo pravo na imovinu odlukom da "Krajina-osiguranje"nije obavezno da plati novčanu štetu, nego da je to obaveza Osiguravajućeg društva "Dunav".

40. Osiguravajuće društvo "Dunav", također, osporava odgovornost za isplatu nastale štete, što se pokazuje očiglednim iz njegovog pisma upućenog apelantima 24. juna 1996. godine. U ovom pismu apelanti su informisani da su "neposredno odlukom Vlade Republike Srpske sva prava i obaveze prenete na novofomirane osiguravajuće organizacije sa sedištem u toj Republici, o čemu je DD za osiguranje "Dunav" samo obavešten".

41. Moglo bi se zaključiti da apelanti smatraju da su žrtve nadziranja korištenja imovine suprotno članu 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da, prema presudi Vrhovnog suda Republike Srpske, nemaju pravo da traže od Filijale "Petrovac" da ispuni obaveze vezane za osigurani događaj (uprkos činjenici da su apelanti zaključili ugovor o osiguranju sa ovom filijalom), nego od Osiguravajućeg društva "Dunav". S druge strane, Ustavni sud smatra da negiranje odgovornosti Osiguravajućeg društva "Dunav" ne treba da se uzme u obzir kada se određuje pravna priroda povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da u ovom pogledu nije donesena nikakva sudska presuda. Prema tome, Ustavni sud ne može znati da li bi DD "Dunav" apelantima negirao njihov zahtjev. Ustavni sud smatra da se cjelokupna pravna situacija u kojoj se nalaze apelanti može podvesti pod pojam nadziranja korištenja, u smislu člana 1. stav 2. Protokola broj 1, a ne lišavanja njihove imovine, u smislu člana 1. stav 1. druge rečenice Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su se apelanti, prema presudi Vrhovnog suda Republike Srpske, morali obratiti Osiguravajućem društvu "Dunav" izvan Republike Srpske i, dakle, nisu imali pristup svojoj imovini preko Filijale "Petrovac". Utvrdivši da se u konkretnom slučaju radi o nadziranju korištenja imovine apelanata, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li je negiranje odgovornosti Filijale "Petrovac" usljed faktičkih statusnih promjena opravdano u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. Kao što je navedeno, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju je pravo na "mirno uživanje" imovine: pravo na posjedovanje, korištenje, raspolaganje i druge vidove uživanja, pa čak i pravo da se uništi vlastita imovina. Prema tome, Ustavni sud ističe da ovaj član u suštini (in substance) garantira pravo na imovinu. Ovo, dalje, znači da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uključuje i pravo na pristup imovini, u suprotnom bi pravo na imovinu bilo iluzorno. Ako je nečiji pristup imovini ograničen u smislu da on nema pravo da podnese imovinski zahtjev filijali sa kojom je zaključio ugovor o osiguranju, nego mora da putuje u drugu državu, što uključuje dodatne poteškoće (kao što je očekivani pravni postupak u smislu negiranja odgovornosti Osiguravajućeg društva "Dunav"), onda je takav slučaj vezan sa problemom nadziranja korištenja imovine.

43. U kontekstu Evropske konvencije, u principu, opravdana kontrola mirnog uživanja imovine postoji samo tamo gdje se apelantova imovina kontrolira na osnovu zakona, koji treba biti dostupan i dovoljno jasan s pravne tačke gledišta. Nadalje, kontrola korištenja mora biti izraz općeg interesa.

44. Vrhovni sud Republike Srpske je u obrazloženju svoje presude naveo da osiguravajuća društva "Dunav" i "Krajina-osiguranje" nisu nikada zaključili ugovor koji reguliše reorganizaciju njihove strukture i statusne promjene. Pored toga, pripajanje Glavne filijale Osiguravajućeg društva "Dunav" "Petrovac" "Krajina-osiguranju" DD Banja Luka nigdje nije bilo registrovano. Vrhovni sud Republike Srpske je, nadalje, istakao da se "Krajina-osiguranje" ne može smatrati odgovornim za slučaj apelanata bez formalne registracije pripajanja Filijale "Petrovac" "Krajina-osiguranju". 45. Ustavni sud je prihvatio kao nespornu činjenicu da statusne promjene Osiguravajućeg društva "Dunav" i Osiguravajućeg društva "Krajina-osiguranje" nikada nisu bile upisane u sudski registar. Pored toga, "Krajina-osiguranje" nikada nije ni pokušalo da zatraži upis svojih statusnih promjena. Uprkos činjenici da je došlo do takvih promjena, Ustavni sud je zaključio iz raspoloživih dokumenata da je Osiguravajuće društvo "Dunav" prihvatilo faktičke promjene u pogledu pripajanja Filijale Petrovac. 46. Ustavni sud ističe da je faktičko pripajanje ova dva osiguravajuća društva uticalo na pravnu poziciju apelanata, budući da filijala kod koje su bili osigurani neće da ispuni obavezu, što je potvrđeno presudom Vrhovnog suda Republike Srpske.

47. Kao što je Ustavni sud naveo u tački 43. ove odluke, kontrola korištenja prava na mirno uživanje imovine mora, prije svega, biti predviđeno zakonom ili bilo kojim drugim pojedinačnim pravnim aktom donesenim u skladu sa zakonom, što omogućuje državi da reguliše pravno relevantnu poziciju privatnih pravnih ili fizičkih lica kojih se takav pravni akt tiče. U konkretnom slučaju, jasno je da su apelanti podnijeli osnovan zahtjev protiv Filijale "Petrovac". Uprkos navedenim faktičkim statusnim promjenama, pravni odnos apelanata prema Filijali se nije promijenio budući da faktičke promjene, vezane za Filijalu "Petrovac", nisu popraćene adekvatnim pravnim radnjama. Prema shvatanju Ustavnog suda, formalno-pravni odnos između apelanata i Filijale "Petrovac" je još uvijek isti.

48. Uz to, faktičke promjene nisu relevantne u smislu Evropske konvencije, budući da je prvi uvjet kontrole korištenja prava na mirno uživanje imovine i da ono mora biti predviđno zakonom. Konkretno, očigledno je da faktičko spajanje ova dva društva u jedno nije zajednički ugovorni izraz njihove volje, a pored toga, činjenica nije pravno pokrivena u skladu sa relevantnim Zakonom o preduzećima Republike Srpske ("Službeni list SFRJ", br. 77/88, 40/90 i 61/90), koji se tada primjenjivao.

49. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da se Filijala "Petrovac", zbog činjenice što faktičke statusne promjene nisu popraćene adekvatnim pravnim radnjama u skladu sa važećim zakonom kojim se uređuje ta materija, ne može osloboditi obaveze da plati osiguravajući iznos apelantima. Ustavni sud zaključuje da takav zakon mora biti u skladu sa standardima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugim riječima, niko se ne može osloboditi svojih obaveza samo zbog toga što faktičke promjene za koje je odgovoran nisu pravno regulisane, a što je bilo obavezno, između ostalog, radi sigurnosti zainteresovanih trećih lica. Takvo stanje bi, strogo formalnim tumačenjem i primjenom prava, kako je u konkretnom slučaju postupio Vrhovni sud Republike Srpske, došlo do izbjegavanja zakonskih obaveza, a što nije u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

50. Pošto je Vrhovni sud Republike Srpske donio drugačiju odluku, došlo je do povrede apelantovih prava na imovinu koje štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U skladu sa članom 54. i članom 61. stav 1. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. U skladu sa članom VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. U 35/00 27. juna 2003. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-35/00 (E. i D. S.) | Sudska praksa | Aktio