Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7/06 (Ž.Š.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na imovinu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu, broj AP 7/06, rješavajući apelaciju Ž.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž.Š. podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj GŽ-532/05 od 28. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-360/04 od 13. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ž.Š. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 4. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj GŽ-

532/05 od 28. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-360/04 od 13. juna 2004. godine.

2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti, broj AP 7/06 od 12. aprila 2006. godine kojom je predmetnu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je preuranjena.

3. Apelant je 3. novembra 2006. godine podnio zahtjev za preispitivanje predmetne odluke zbog toga što je 15. septembra 2006. godine Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio rješenje, broj 118-0-Rev-06-000189, kojim je revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, jer se radi o predmetu u kome ni vrijednost spora ni novčani iznos dosuđen pravosnažnom presudom, ne prelazi iznos od 10.000 KM.

4. Ustavni sud je rješenjem, broj AP 7/06 od 26. juna 2007. godine usvojio zahtjev za preispitivanje svoje odluke, broj AP 7/06 od 12. aprila 2006. godine.

5. Presudom Osnovnog suda u Trebinju, broj P-360/04 od 13. juna 2005. godine, raskinut je ugovor o kupoprodaji motocikla marke «Giler motor Holding SPA», zaključen 14. jula 2003. godine, između apelanta i tužitelja Živka Drapića (u daljnjem tekstu: tužitelj), a apelant je obavezan da tužitelju vrati isplaćeni iznos kupoprodajne cijene od 500,00 KM i motor marke «Honda NSR» i da mu na ime naknade štete zbog troškova generalnog servisiranja, carinjena i registracije motocikla isplati iznos od 1.031,40 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 7. oktobra 2004. godine, pa do isplate. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.288,12 KM. Iz presude Osnovnog suda, broj P-360/04 od 13. jula 2005. godine vidljivo je da je u postupku pred Osnovnim sudom utvrđeno je da je tužilac dana 14. jula 2003. godine od apelanta kao prodavca kupio motocikl «Giler motor Holding SPA», broj šasije ZAPC2700000011889, broj motora 4772-CC05, crvene boje, godina proizvodnje 2000, koji nije bio u ispravnom stanju, za iznos od 1.500 KM, da je kupoprodajnu cijenu u cijelosti izmirio isplatom iznosa od 500 KM te predajom, u kompenzaciju, motora marke «HONDA NSR» 125m3, koji, takođe, nije bio ispravan, a koji je apelant procijenio na vrijednost od 1.000 KM. Nakon toga, tužilac je motocikl prijavio carinarnici Trebinje, s obzirom da je ranije vlasnik bio Crespo Antonio iz Italije, dobio urednu carinsku ispravu, platio porez na promet i izvršio generalno servisiranje i tehnički pregled motocikla, te isti registrovao i dobio bosanskohercegovačku saobraćajnu dozvolu i tom prilikom imao ukupne troškove u iznosu od 3.830 KM. Nadalje, dana 7. oktobra 2004. godine, ovlaštena službena lica Policijske uprave Dobrovnik-

Policijska postaja Grude, granični prijelaz Brgat u Republici Hrvatskoj, od tužioca su oduzeli predmetni motocikl uz objašnjenje da je ukraden u Zagrebu. Nakon toga, tužilac se obratio apelantu sa zahtjevom da mu vrati iznos kupoprodajne cijene jer mu je prodao motocikl koji nije njegovo vlasništvo niti je imao pravo raspolaganja, odnosno iz razloga što na motociklu postoje prava trećeg. Osnovni sud je, takođe, utvrdio i činjenicu da postoji optužnica Okružnog tužilaštva u Trebinju, broj KT-857/04 od 30. decembra 2004. godine kojom se apelantu stavlja na teret upravo radnja koja je predmet spornog odnosa između apelanta i tužioca. U presudi se još navodi da je, u skladu sa članom 510. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, Osnovni sud utvrdio da, ako prodavac ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca, ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjena ili ograničenja kupčevog prava, kupac može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati srazmjerno sniženje cijene, a u svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljenje štete. Takođe, članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da onaj koji drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a s obzirom da je, u konkretnom slučaju, nesumnjivo iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant prodao tužiocu motocikl iako prethodno nije provjerio da li je motocikl vlasništo osobe koja ga je dovezla i da je tužiocu nanesena šteta. Iz navedenih razloga, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužioca.

6. Okružni sud je presudom, broj Gž-532/05 od 28. novembra 2005. godine u cijelosti odbio žalbu apelanta i potvrdio presudu Osnovnog suda u Trebinju, broj P-360/04 od 13. juna 2005. godine.

7. Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000189 od 15. septembra 2006. godine odbacio reviziju tužitelja jer iznos dosuđen pravosnažnom presudom, koja se pobija revizijom, ne prelazi iznos od 10.000 KM, niti je u tužbi vrijednost predmeta spora označena u iznosu većem od 10.000 KM.

8. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u tome što mu nije obezbijeđena pravičnost suđenja, odnosno pristup sudu nije bio suštinski i djelotvoran, a posebno iz razloga što sud nije preispitao činjenice koje su krucijalne za odlučivanje u sporu, te da je lišen svoje imovine, a da to lišavanje imovine nije bilo u javnom interesu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, prema kojoj nije zadatak ovog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i dr. (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Suština navoda apelacije o kršenju prava na pravično suđenje se svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Naime, apelant tvrdi da sudovi nisu pravilno ispitali da li je motocikl koji je on prodao tužiocu identičan motociklu koji je tužiocu oduzet.

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli temeljit postupak, saslušali svjedoke, izvršili uvid u brojnu dokumentaciju, te se ne može reći da apelant nije imao priliku da dokaže svoje tvrdnje. Ustavni sud zapaža da je apelant imao pristup sudovima na tri instance, te da su sudovi ispitali njegove argumente na osnovu važećih propisa. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi procijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi Evropski sud za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, Izvještaj presuda i odluka 1996-II, stav 67). Tokom cijelog postupka apelant nije uspio dokazati da motocikl koji je prodao nije istovjetan motociklu koji je tužiocu oduzet. Prema tome, ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način. Također, u skladu sa svojom praksom u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 18/04, stav 48), Ustavni sud se neće dalje upuštati u pitanje na koji način su redovni sudovi utvrdili činjenice u predmetu s obzirom na to da ne proizlazi da su oni očigledno proizvoljno primijenili zakon, niti da je povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo. Pored toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Pored toga, apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu. Međutim, kako u pogledu prava na pravično suđenje, tako i u pogledu ostalih zaštićenih prava, apelant mora navesti povredu prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine, ali i ove povrede moraju djelovati vjerovatno (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 1103/04 od 17. februara 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh. Samo nezadovoljstvo apelanta osporenim presudama, suprotno vlastitim očekivanjima, ne pokreće pitanja u vezi sa bilo kojim pravom na koje se apelant poziva. Apelant nije u apelaciji ponudio niti jedan arugment, niti dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a Ustavni sud smatra da iz apelacije i dostavljenih dokumenata nije očigledno da postoji povreda ovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine Evropskom konvencijom. Iz navedenog proizilazi da je apelacija i u odnosu na pravo na imovinu očigledno (prima faciae) neosnovana.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7/06 (Ž.Š.) | Sudska praksa | Aktio