Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-250/06 (G. D.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-250/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP 250/06, rješavajući apelaciju Gruje Debelnogića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gruje Debelnogića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-72/04 od 14. novembra 2005. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova

Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-3921/03 od 26. decembra 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/I-23-296/99 od 14. maja 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gruje Debelnogića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-72/04 od 14. novembra 2005. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova

Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-3921/03 od 26. decembra 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/I-23-296/99 od 14. maja 2003. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine..

OBRAZLOŽENJE

1. Grujo Debelnogić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, podnio je 3. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-72/04 od 14. novembra 2005. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), broj 27/02-23-3921/03 od 26. decembra 2003. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 23-04/I-23-296/99 od 14. maja 2003. godine.

2. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, protiv rješenja drugostepenog organa, broj 27/02-23-3921/03 od 26. decembra 2003. godine, kojim je odbijena žalba apelanta protiv rješenja prvostepenog organa, broj 23-04/I-23-296/99 od 14. maja 2003. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed, u ulici Muse Ćazima Ćatića broj 10, kao neosnovan.

3. Kantonalni sud presudom, broj U-72/04 od 14. novembra 2005. godine, odbio je kao neosnovanu apelantovu tužbu koju je podnio protiv rješenja drugostepenog organa, broj 27/02-23-

3921/03 od 26. decembra 2003. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je prema razlozima rješenja drugostepenog organa nesporno da apelant na dan 30. april 1991. godine nije bio u faktičkom posjedu stana, te da nije imao prijavljeno prebivalište na toj adresi, te da apelant nema status izbjeglog i raseljenog lica prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koje ima pravo da se vrati u predmetni stan u smislu odredbi člana 3. stav 2. Zakona o prestanu primjene zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 42/99, 56/01 i 15/02, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog organa da u konkretnom slučaju apelant na dan 30. april 1991. godine, koji služi kao polazna tačka za razmatranje, nije koristio predmetni stan, i potvrdio stav drugostepenog organa da apelant svoja prava u odnosu na navedeni stan zbog otkaza ugovora o korištenju stana i predaje stana u posjed može ostvariti u postupcima koji su započeti prije rata kod organa uprave i nadležnog suda, a koji još nisu okončani. Kantonalni sud je dalje naveo da je prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini jedan od osnovnih ciljeva povratak ljudi u mjesta prebivališta koja su imali 1991. godine te da zatečeno stanje na dan 30. aprila 1991. godine treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi, u cilju vraćanja imovine njihovim prethodnim korisnicima. Kantonalni sud je konstatovao da se Zakon o prestanku primjene kojim je predviđeno da nosioci stanarskih prava i članovi njihovih porodičnih domaćinstava imaju pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i da se član 3. stav 1. ovog zakona, primjenjuje samo na nosioce stanarskih prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

4. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje i z člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer su Kantonalni sud i organi uprave proizvoljno tumačili i primijenili odredbe člana 3. stav

1. Zakona o prestanku primjene. Apelant je naveo hronologiju događaja vezano za predmetni stan smatrajući da mu je na nedozvoljen i nezakonit način onemogućeno korištenje stana, iz kojeg je deložiran 1988. godine, po rješenju organa uprave Općine stari Grad i za koji se još uvijek vodi upravni postupak pred organima uprave Općine Stari Grad, predmet 05-1-372-236/83. Apelant je naveo da se u vezi sa predmetnim stanom vodi parnični postupak koji je protiv njega pokrenula Općina Stari Grad zbog otkaza ugovora o korištenju stana te da je on u istom postupku podnio protivtužbu protiv Općine Stari Grad radi predaje u posjed spornog stana, koji postupak također nije okončan. Apelant smatra da su osporenim odlukama na veoma restriktivan način tumačene odredbe materijalnog prava, te da se Kantonalni sud i organi uprave nisu upuštali u suštinu problema, što je dovelo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant smatra da bez obzira što nije bio u faktičkom posjedu stana na dan 30. aprila 1991. godine, predmetni stan u smislu odredbi Zakona o vlasničko pravnim odnosima u smislu pojma «pravo na dom» predstavlja njegov dom obzirom da je posjed stana izgubio na protivpravan način. Apelant povredu prava na imovinu nije posebno obrazložio.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

Dopustivost prima facie

7. Apelant se žali da je osporenim odlukama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije.

8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati uvjerljivo. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant ne snosi posljedice kršenja zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, suština navoda iz apelacije odnosi se na apelantove prigovore da nije imao pravično suđenje, jer su organi uprave i Kantonalni sud proizvoljno tumačili i primijenili odredbe člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud konstatuje da je odredbama člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjenepredviđeno da «Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog podoičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.» a da je odredbama člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene predviđeno da se «odredbe iz člana 3. stava 1. citiranog Zakona primjenjuju samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te da se osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.» U konktekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i dr. (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

10. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u konkretnom slučaju, odluku donio na temelju činjenica koje su utvrđene od strane nadležnih organa u upravnom postupku. Međutim, Ustavni sud je, u svojoj odluci, broj U-8/00 od 5. maja 2000. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 22/00), zauzeo stav da „činjenica da Vrhovni sud [...] rješava upravni spor, u pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, je također u saglasnosti sa članom 6. spomenute konvencije (član II/3.e) Ustava Bosne i Herceovine“, što se mutatis mutandis može primijeniti i na konkretni slučaj. Imajući u vidu navedeni stav Ustavnog suda, nije od uticaja za pravično suđenje okolnost da je Kantonalni sud presudu donio na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku.

11. U konkretnom slučaju, apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom Kantonalnog suda, samo po sebi, ne može pokrenuti pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne od strane Kantonalnog suda (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, apelant samo navodi da je on nezakonito deložiran iz predmetnog stana 1988. godine i ne osporava činjenicu da nije bio u faktičkom posjedu stana na dan 30. april 1991. godine, uz konstataciju da su u toku postupci koji su započeti prije rata kod organa uprave i nadležnog suda, a koji još nisu okončani.

12. Ustavni sud smatra da Kantonalni sud i organi uprave nisu proizvoljno tumačili i primijenili materijalno pravo tj. odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, obzirom da su utvrdili da apelant nije izbjeglo i raseljeno lice koje prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koje ima pravo da se vrati u sporni stan, u smislu člana 3. stav 2. citiranog zakona. Naime, u ovoj pravnoj stvari nesporna je činjenica da apelant nije bio u faktičkom posjedu stana na dan 30. aprila 1991. godine, te da nije imao prijavljeno prebivalište na toj adresi na dan 30. aprila 1991. godine, koji služi kao polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi u cilju vraćanja imovine njihovim prethodnim korisnicima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud konstatuje da predmetni postupci koje apelant vodi a koji su započeti prije rata kod organa uprave i nadležnog suda u vezi sa spornim stanom, ne mogu se dovoditi u vezu sa ovim predmetnim postupkom kojim se osporava postupak vraćanja stana u posjed temeljem odredbi Zakona o prestanku primjene, koji je okončan pobijanom presudom Kantonalnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledo (prima facie) neosnovana.

Dopustivost ratione materiae

13. Apelant dalje smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov “dom” u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja upravnih organa, a što ne osporava ni apelant, proizilazi da apelant na dan 30. aprila 1991. godine nije bio u faktičkom posjedu stana i nije imao prijavljeno prebivalište na toj adresi, te da predmetni stan ne koristi od 1988. godine kada je deložiran iz predmetnog stana po rješenju organa uprave Općine Stari Grad. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan na kojem je apelant izgubio status nosioca stanarskog prava ne može smatrati apelantovim domom, te da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa samim tim apelant nije u mogućnosti tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. S toga je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da uskladu sa svojom dosadašnjom praksom, stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50).

15. U konkretnom slučaju činjenično stanje utvrđeno u ovom predmetnom postupku ukazuje da je apelant na spornom stanu izgubio status nosioca stanarskog prava, te da sporni stan može eventualno predstavljati «buduću imovinu», ukoliko apelant izdejstvuje pravnu poziciju nosioca stanarskog prava u postupcima koje vodi kod organa uprave i nadležnog suda zbog otkaza ugovora o korištenju stana i predaje u posjed spornog stana, a koja ne ulazi u okvir zaštite koju pruža član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. S obzirom na navedeno sporni stan se ne može smatrati imovinom apelanta u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-250/06 (G. D.) | Sudska praksa | Aktio