Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1152/07 (M. M.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1152/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP 1152/07, rješavajući apelaciju Marka Mlinarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Mlinarevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-34/05 od 13. jula 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj Gž-210/04 od 13. jula 2004. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom, broj P-361/03 od 20. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Mlinarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, koga zastupa Predrag Mišić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 24. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud), broj Rev-34/05 od 13. jula 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-210/04 od 13. jula 2004. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-361/03 od 20. februara 2004. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom se zabranjuje tuženoj «Sarela» d.o.o. Ljubuški izvođenje građevinskih radova i to: rušenje pregradnih zidova, rušenje nosivih zidova, oštećivanje vanjskih i unutrašnjih konstrukcija zidova i rušenje i uklanjanje postojeće infrastrukture u zgradi u poslovnom prostoru sjevero-zapadnog dijela obiteljsko poslovne stambene kuće u ul. Stjepana Radića br. 3. u Ljubuškom, sagrađene na k.č. br. 2080/1, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Apelant je 2. oktobra 2003. godine, podnio tužbu Općinskom sudu, protiv Drage Hercega (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Zemljoradničke zadruge Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotužena) i «Trgokopa» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: trećetuženi) – pravni slijednik drugotužene, u koju parnicu se na strani tuženih umiješala i firma «Sarela» d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: umješač), kojom je zatraženo da se utvrdi da je građenjem postao isključivi vlasnik poslovnog prostora u prizemlju sa sjeverne strane, poslovno-stambene zgrade upisane na dijelu k.č. br. 1086/1, po novom premjeru dio k.č. 2082/1 upisane u k.o. Ljubuški te da su tuženi dužni priznati apelantu pravo vlasništva na navedenoj nekretnini i ubuduće se kaniti svakog miješanja u vlasnička prava apelanta.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-361/03 od 20. februara 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se utvrdi, da je građenjem postao isključivi vlasnik poslovnog prostora u prizemlju sa sjeverne strane poslovno stambene zgrade upisane na dijelu k.č. 1086/01, po novom premjeru dio k.č. 2082/1 upisane u k.o. Ljubuški. Također, je odlučeno da da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant suvlasnik dijela stambeno-poslovne zgrade i to stambenog dijela zgrade na spratu skupa sa firmom «Sarela» d.o.o. Ljubuški, koja je kupila taj stambeni dio zgrade od prvotuženog, odnosno taj dio zgrade kupio je vlasnik te firme Vinko Jurić. Općinski sud također je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je ½ poslovnog dijela zgrade u prizemlju posjed i vlasništvo umješača i to s južne strane, a koji dio poslovnog prostora u prizemlju je također kupio Vinko Jurić, vlasnik iste firme» od prvotuženog. Po ocjeni ovog suda među parničnim strankama, a kako je na kraju i preciziran tužbeni zahtjev, je sporno ko je vlasnik poslovnog prostora u prizemlju zgrade površine 45 m² sa sjeverne strane. Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženog neosnovan jer on nije pasivno legitimiran priznati aplantu vlasništvo, kojeg ni sam nema na tom dijelu poslovnog prostora niti isti dio poslovnog prostora drži u posjedu. Sud je konstatovao da je, temeljem provedenih dokaza na glavnoj raspravi i to uvidom u ugovor o kupoprodaji utvrdio da apelant dio nekretnine – poslovno stambene zgrade prodao Vinku Juriću, tako da prvotuženi nema nikakvih vlasničkih prava na toj zgradi. Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženu, jer je utvrdio da drugotužena nije niti suvlasnik niti posjednik zgrade niti zemljišta, iz kojih razloga nije ni mogla biti pasivno legitimirana u ovoj parnici.
4. Općinski sud je utvrdio da je trećetuženi, koji nasuprot apelantu tvrdi da je vlasnik poslovnog prostora u prizemlju zgrade površine 45 m² sa sjeverne strane, a koji poslovni prostor i drži u posjedu, pasivno legitimiran, međutim, temeljem provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na trećetuženog, neosnovan.
5. Kantonalni sud presudom, broj Gž-210/04 od 13. jula 2004. godine, odbio je kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv presude Općinskog suda, broj P-361/03 od 20. februara 2004. godine.
6. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud temeljem analize i ocjenom izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da je apelant nakon kupoprodaje nekretnina na kojoj se nalazi predmetni stambeno poslovni objekat, zajedno sa prvotuženim, otpočeo radove oko izgradnje objekta, da bi isti objekat bio dovršen uz pomoć prednika trećetuženog i to temeljem fiktivnog sporazuma o ortakluku, a na koji sporazum se pozivaju kako apelant tako i trećetuženi, a što svojim iskazom potvrđuje i saslušani svjedok Srećko Jeličić, navodeći da je u vrijeme naprijed navedenog «sporazuma» 1969. godine objekat bio u grubo završen. Kantonalni sud je konstatovao da je građevinsko zemljište na kojem je izgrađen predmetni stambeno-poslovni objekat, rješenjem od 5. augusta 1969. godine dodijeljeno apelantu, drugotuženoj i prvotuženom na trajno korištenje, a da je bivšim nositeljima prava korištenja Ljubi Šoše i dr. iaplaćena naknada za nacionaliziranu nekretninu k.č. br. 1086/1 upisana u z.k. ul. Br. 655 k.o. Ljubuški, po rješenju SO Ljubuški od 10. septembra 1969. godine. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je po zahtjevu apelanta, prvotuženog i drugotuženog doneseno rješenje o odobrenju izgradnje dvojno stambeno poslovne zgrade u Ljubuškom na navedenoj nekretnini, da je uvidom u ugovor o darovanju između Mate Hercega i prvotuženog, njegovog sina Drage Hercega, od 9. januara 1976. godine vidljivo da je predmet darovanja dio kuće u izgradnji i dvorište na k.č. 1086/1 upisane u k.o. Ljubuški, te da se ista nekretnina nalazi u sklopu zgrade koja je vlasništvo i posjedništvo darivaoca Mate Hercega, apelanta, i trećetuženog, a što po ocjeni suda potvrđuje prisustvo trećetuženog u spornom poslovnom prostoru. Kantonalni sud, također, je konstatovao da iz odluke Upravnog odbora drugotužene, broj 194/69 od 16. februara 1969. godine, proizilazi da je drugotužena pristupila izgradnji predmetnog objekta na gore naznačenoj nekretnini, a koje poslovne prostorije se nalaze u sklopu stambenih prostorija zgrade sa apelantom i Matom Hercegom, te da je drugotužena bila suvlasna da učestvuje u troškovima oko otkupa zemljišta i komunalija u procentu od 60%. Kantonalni sud je dalje konstatovao da apelant tokom postupka nije dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora, da je isti prostor davao u zakup drugotuženoj, a zatim trećetuženoj, niti da je od istih potraživao najamninu ili tražio da mu se kao vlasniku predmetni prostor u kojem je trećetuženi od 1972. godine držao svoju trgovinu, vrati. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno konstatovao da je trećetuženi, stupivši u posjed spornog dijela stambeno poslovnog objekta 1972. godine, osim posjeda mogao steći i pravo vlasništva, držeći u posjedu te koristeći isti prostor pune 33 godine. Kantonalni sud je opovrgao žalbene navode apelanta da mu prvostepeni sud nije dostavio podnesak umješača, te da ga tokom rasprave nije upoznao sa sadržajem podneska, navodeći da je apelant ne raspravi održanoj 17. decembra 2003. godine bio prisutan, kao i punomoćnik umješača na strani tuženih koji je na raspravi upoznao prisutne sa sadržajem podneska od 10. novembra 2003. godine, i da je apelant izjavio da odnosi između prvotuženog i umješača za njega nisu sporni te da njegova tužba nije upravljena na utvrđivanje vlasništva na dijelu poslovnog prostora čiji je vlasnik bio prvotuženi.
7. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-34/05 od 13. jula 2006. godine, odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-210/04 od 13. jula 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su apelanta odbili sa tužbenim zahtjevom, jer apelant nije dokazao da je zajedničkim građenjem stekao pravo vlasništva i na predmetnom poslovnom prostoru. Vrhovni sud je istakao da apelant u reviziji analizira i cijeni provedene dokaze što je nedopustivo, jer o tome koje će činjenice uzeti kao nedokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza, primjenom člana 8. ZPP. Vrhovni sud je također konstatovao da su netačne tvrdnje u reviziji da apelantu nije omogućeno izjašnjenje na podnesak umješača na strani tuženih, a što bi predstavljalo povredu odredaba postupka iz člana 209. ZPP, navodeći da je iz zapisnika o glavnoj raspravi od 17. decembra 2003. godine bilo vidljivo da apelant nije bio zainteresiran za odnose prvotuženog i umješača, koja je od prvotuženog kupila stambeno-poslovni prostor koji je pripadao prvotuženom. Vrhovni sud je konstatovao da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, te da nema ni povrede postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, iz kojih razloga je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu.
8. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju događaja vezano za kupovinu zemljišta i izgradnju poslovnog objekta, analizirajući osporene odluke i postupak pred redovnim sudovima, za koje tvrdi da su zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da su Vrhovni sud i nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili da je umješač kupio stambeni dio, ½ poslovnog prostora u prizemlju sa južne strane od drugotuženog, pozivajući se na kupoprodajni ugovor broj 470/98 od 31. jula 1998. godine. Također je istakao da mu na ročištu Općinski sud nije uručio podnesak umješača, kao i kupoprodajni ugovor i darovni ugovor. Apelant je dalje naveo da Općinski sud nije prihvatio njegov prijedlog da se izvrši uviđaj na licu mjesta kojim bi se utvrdilo pravo činjenično stanje vezano za infrastrukturu objekta, te da mu Vrhovni sud i nižestepeni sudovi nisu omogućili da potpuno i cjelovito iznese činjenice i dokaze u vezi sa predmetnim sporom, kao i da nije prihvaćen njegov prijedlog da se provedu dokazi na okolnosti da su nadležne općinske vlasti prinudom, njemu i prvotužnom oduzele poslovni prostor. Zbog svega navedenog apelant smatra da mu je pobijanim odlukama, kojima je utvrđeno da nije uspio dokazati da mu temeljem zajedničke izgradnje, pripada poslovni prostor od 45 m² sa sjeverne strane spornog poslovno stambenog objekta, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom se zabranjuje tuženoj «Sarela» d.o.o. Ljubuški izvođenje građevinskih radova i to: rušenje pregradnih zidova, rušenje nosivih zidova, oštećivanje vanjskih i unutrašnjih konstrukcija zidova i rušenje i uklanjanje postojeće infrastrukture u zgradi u poslovnom prostoru sjevero-zapadnog dijela obiteljsko poslovne stambene kuće u ul. Stjepana Radića br. 3. u Ljubuškom, sagrađene na k.č. br. 2080/1, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane sudova koji su donijeli osporene odluke. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i dr. (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te da su u obrazloženju svoje odluke naveli detaljne razloge za činjenice i pravne zaključke. Iz utvrđenja redovnih sudova nesporno je da je apelant vlasnik dijela zgrade, i to stambenog dijela koje pravo mu ni trećetuženi nije osporio, da je iz posjedovnog lista, broj 452/3 k.o. Ljubuški vidljivo da je kao posjednik nekretnine k.č. 2082/01 upisan i apelant i trećetuženi i umješač firma «Sarela» d.o.o. Ljubuški, te da iz akta Službe za geodetske katastarske i imovinsko-pravne poslove Općine Ljubuški od 20. januara 2004. godine i priloženog popisnog lista od 24. augusta 1976. godine evidentno da je i sam apelant potpisao posjedovni list za nekretninu k.č. 2082/1, u kojoj su upisani podaci o korisnicima te nekretnine i to prvotuženi, apelant i trećetuženi. Nadalje, redovni sudovi temeljem provedenh dokaza su utvrdili da je građevinska parcela dodijeljena na korištenje radi građenja za potrebe više lica koji su zajedničkom izgradnjom stekli pravo svojine na posebnim dijelovima zgrade, koje dijelove i posjeduju kako je propisano članom 50. ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SR BiH», br. 34/86, 1/90 i 29/90 i «Službeni list RBiH», br. 3/93 i 13/94) odnosno, član 47. sad važećeg Zakona o građevinskom zemljištu («Službene novine FBiH», broj 25/03). Također, iz činjeničnih utvrđenja slijedi da apelant nikada nije posjedovao sporni poslovni prostor, da nije tražio iseljenje iz posjeda faktičkih posjednika, prvobitno drugotužene, a potom nakon njene reorganizacije trećetuženog, niti su mu posjednici poslovnog prostora plaćali naknadu za korištenje. Prema podacima i P.l. broj 452/3 K.O. Ljubuški, kao posjednici nekretnina k.č. broj 2082/1 upisani su apelant, trećetuženi i umješač, koji su upisani i u popisnom listu za nekretnine k.č. broj 2082/1 kao korisnici te nekretnine.
13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da u apelantovom slučaju sudovi u tri instance, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, pri čemu su iscrpno obrazložili zašto navodi i dokazi apelanta ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ovo tim prije što u postupku pred redovnim sudovima apelant nije uspio dokazati da je zajedničkim građenjem stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru te da je isti davao u zakup drugotuženoj a zatim trećetuženim kao i da je od istih potraživao najamninu ili tražio da mu se kao vlasniku predmetni poslovni prostor površine 45 m² u kojem je trećetuženi od 1972. godine držao svoju trgovinu, vrati.
14. U pogledu apelantovih navoda da mu nije omogućeno da iznese činjenice i dokaze u vezi sa predmetnim sporom, te da nije prihvaćen prijedlog da se provedu dokazi da su općinske vlasti prinudom, njemu i prvotuženom oduzele poslovni prostor, kao i da se na licu mjesta izvrši uviđaj vezano za infrastrukturu objekta. Ustavni sud zapaža da je apelant imao pristup sudovima pune jurisdikcije u toku cijelog postupka, te da ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Isto tako, sudovi su na okolnosti utvrđenja prava vlasništva apelanta na spornom dijelu poslovnog prostora od 45 m² proveli brojne dokaze, ostvarili uvid u relevantnu dokumentaciju i zaključili da apelant nije dokazao da je vlasnik dijela poslovnog prostora površine 45 m² u prizemlju sa sjeverne strane stambene zgrade, a koji poslovni prostor trećetuženi drži u posjedu 33 godine, iz kojih razloga su odbili tužbeni zahtjev apelanta. Sudovi su konstatirali da su odbili prijedlog apelanta za izvođenje dokaza da su općinske vlasti prinudom, njemu i prvotuženom oduzele poslovni prostor, te da se na licu mjesta izvrši uviđaj vezano za infrastrukturu objekta jer su ocijenili da se predloženi dokazi nisu odnosili na predmet ovog pravnog spora, te da ne mogu biti od uticaja na drugačije utvrđeno činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari.
15. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje reguliše domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (v. Između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvješatji presuda i odluka 1996-II, str. 470, stav 67). Isto tako, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi u ocjeni izvedenih dokaza postupali suprotno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH». br. 53/03, 73/05 i 19/06), a prema kojima sud ima diskreciono pravo da temeljem slobodne ocjene dokaza odluči koje će činjenice uzeti kao dokazane. Nadalje, osporene presude sadrže odgovore na sve žalbene navode apelanta kao i ocjenu o primjeni materijalno-pravnih propisa.
16. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo makar i naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant također navodi da mu je osporenimm odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U pogledu ovih žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na imovinu odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović