Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-242/06 (S. i M. U.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

  • Imovina
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-242/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP 242/06, rješavajući apelaciju Slavka i Milke Ubavić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka i Milke Ubavić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Gž-1089/04 od 17. novembra 2005. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko i Milka Ubavić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Travnika, koje zastupa Jasna Dunđer, advokatica iz Novog Travnika, podnijeli su 3. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1089/04 od 17. novembra 2005. godine.

2. Apelanti su bili prijeratni nositelji stanarskog prava na stanu u Novom Travniku u ul. Stjepana Tomaševića broj 24/6, kojeg su stekli temeljem ugovora o korištenju stana broj 519. od 20. decembra 1966. godine koji je apelant dobio kao radnik od „Bratstva“ Novi Travnik sa pravom korištenja spremišta za ogrev - podrum kojeg su koristili kao sastavni dio tog stana. Nakon izbijanja rata apelanti su napustili stan, a njihov stan je na korištenje kao privremeni korisnik dobila Slavica Slipac (u daljnjem tekstu: prvotužena), koja je podrum koji je pripadao tom stanu, a koji se nalazi u prizemlju zgrade, adaptirala u poslovni prostor. Prvotužena je tokom 1995. godine sklopila sa BNT „Poslovnim sustavom“ d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: trećetuženi) ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, broj 04-01-03-01/97, ovjeren kod Osnovnog suda Ov. 559/97 od 29. oktobra 1997. godine, koji je zatim darovala svojoj kćerki Renati Cvitanović (u daljnjem tekstu: drugotužena), darovnim ugovorom ovjerenim kod Općinskog suda Ov. br. 1216/01 od 27. septembra 2001. godine. Apelanti su podnijeli zahtjev za povrat stana, koji im je vraćen u posjed, ali bez podruma koji je adaptiran u poslovni prostor. Kako prvotužena i drugotužena nisu mirnim putem apelantima predali u posjed podrum, tvrdeći da je njihov, a apelanti su imali informacije da je trećetužena sporni prostor prodala prvotuženoj, apelanti su podnijeli tužbu Općinskom sudu sa zahtjevom da se utvrdi; da je ništav kupoprodajni ugovor br. 04-01-03-01/97 ovjeren kod Osnovnog suda sa sjedištem u Novom Travniku Ov. br. 559/97 od 29. oktobra 1997. godine, sklopljen između prvotužene kao kupca i trećetuženog kao prodavca; da se utvrdi da je ništav darovni ugovor sklopljen između prvotužene, kao darodavca i drugotužene kao daroprimatelja, ovjeren kod Općinskog suda Ov. Br. 1216/01 od 27. septembra 2001. godine; da je prostor koji je prvotužena kupila od trećetuženog i adaptirala u poslovni prostor i darovala ga drugotuženoj koja ga trenutno koristi, površine 10 m2, koji se nalazi u Novom Travniku u ul. Stjepana Tomaševića u prizemlju stambene zgrade br. 24, izgrađene na k.č. br. 1159/14 k.o. Kasapovići, sastavni dio stana apelanata, koji se nalazi u Novom Travniku, ul. Stjepana Tomaševića broj 24/6 ukupne površine 84 m2, slijedom čega se protužena i drugotužena obavezuje da prostor koji je dio navedenog stana predaju slobodan od stvari u posjed apelantima kao bivšim nositeljima stanarskog prava, a sada suvlasnicima stana, te da apelantima nadoknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-1119/04 od 8. oktobra 2004. godine utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor br. 04-01-03-01/97 ovjeren kod Osnovnog suda Travnik sa sjedištem u Novom Travniku Ov br. 559/97 od 29. oktobra 1997. godine, sklopljen između prvotužene kao kupca i trećetuženog kao prodavca. Istom presudom utvrđeno je da je darovni ugovor sklopljen između prvotužene kao darovatelja i drugotužene kao daroprimatelja, ovjeren kod Općinskog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Ov. br. 1216/01 od 27. septembra 2001. godine, ništav. Općinski sud je također utvrdio da je prostor koji je prvotužena kupila od trećetuženog, a zatim ga darovala drugotuženoj, koja ga trenutno koristi, a koji se nalazi u Novom Travniku u prizemlju stambene zgrade br. 24, u ul. Stjepana Tomaševića izgrađena na k.č. 1159/14 k.o. Kasapovići površine 14,70 m2, a prema skici vještaka od 9. februara 2004. godine, sastavni dio stana apelanata koji se nalazi u Novom Travniku u ul. Stjepana Tomaševića br. 24/6, slijedom čega se drugotužena obavezuje da navedeni prostor preda slobodan od lica i stvari apelantima u posjed u roku od 30 dana. Tuženi se obavezuju da apelantima solidarno nadoknade trškove postupka u iznosu od 2.668,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

4. Kantonalni sud presudom broj Gž-1089/04 od 17. novembra 2005. godine, uvažio je žalbu prvotužene i drugotužene, prvostepenu presudu preinačio i apelante sa tužbenim zahtjevom u cijelosti odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je suština tužbenog zahtjeva apelanata predaja u posjed spornog prostora koji trenutno koristi drugotužena, te da se u ovom predmetnom slučaju radi u publicijanskoj tužbi, tj. tužbi pretpostavljenog vlasnika te da se ovaj spor treba riješiti uz primjenu zakonskih propisa koji regulišu taj institut. Kantonalni sud je konstatovao da prema odredbama člana 47. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik, ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da su apelanti bili u posjedu podruma i da im je isti dodijeljen na korištenje od strane trećetuženog kao vlasnika stana, zajedno sa dvosobnim stanom, po osnovu ugovora o korištenju stana. Takođe je nesporno da su apelanti imali pravo po Zakonu o otkupu stanova, otkupiti i podrum, kao što su otkupili i stan, ali je u međuvremenu izvršena prenamjena podruma u poslovni prostor za vrijeme dok su se apelanti nalazili u izbjeglištvu. U ovom postupku apelanti nemaju pravni interes pobijati kupoprodajni ugovor i darovni ugovor, odnosno pobijati pravne poslove trećih lica radi zaštite prava vlasništva, samo zato što je predmet ugovora njihovo vlasništvo.

5. Kantonalni sud je dalje naveo da su apelanti dužni dokazati da su vlasnici navedenih nekretnina, odnosno da imaju jače pravo na posjed i da se ove nekretnine nalaze u faktičkoj vlasti drugotužene. Sud je dalje naveo da ovako postavljeni tužbeni zahtjev ne spriječava sud da odluči o zahtjevu za zaštitu prava vlasništva, odnosno da ocijeni da li su se ispunili uvjeti za predaju u posjed sporne nekretnine, iz kojih razloga je ocijenio da nije osnovan žalbeni navod prvotužene i drugotužene o stvarnoj nenadležnosti suda. Kantonalni sud je zaključio da nije ovlašten da ispituje zakonitost odluka donesenih u upravnom postupku, u konkretnom slučaju odluka na temelju kojih je izvršena prenamjena podrumskog prostora u poslovni prostor. Kantonalni sud je naglasio da apelanti nisu dokazali da su vlasnici i posjednici poslovnog prostora, iako se ovaj poslovni prostor nalazi u posjedu drugotužene, ista je temeljem darovnog ugovora postala vlasnikom ovog poslovnog prostora, te se na osnovu tog pravnog posla uknjižila u zemljišne knjige. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, iz kojih razloga je temeljem odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu. ZPP), žalbu prvotužene i drugotužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio, kako je to navedeno i u izreci presude, i apelante sa tužbenim zahtjevom odbio u cjelosti.

6. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. tačka 1 Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

8. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni podrum predstavljao “dom” apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).

9. Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja činjenica, a što ne osporavaju ni apelanti, proizilazi da su apelanti od trećetuženog dobili na korištenje dvosoban stan u ul. Borisa Kidriča, sada ul. Stjepana Tomaševića koji se nalazi u zgradi br. 24/6, te da su uz stan, što je vidljivo iz ugovora o korištenju stana broj 519 od 20. decembra 1966. godine koristili podrum koje tom stanu pripada, kao zajedničke dijelove prostorije. Dakle, nesporno je da je podrum činio sastavni dio stana koji su apelanti koristili kao svoj dom, koji su 1992. godine napustili zbog ratnih okolnosti. Predmetni stan je dodijeljen prvotuženoj kao privremenom korisniku, koja je sa stanom koristila i podrum, koji je na osnovu odluka donesenih u upravnom postupku (građevinske dozvole Ureda za gospodarstvo Općinskog vijeća Novi Travnik, broj 06-361-15 od 29. juna 1995. godine, i uvjerenja o uvjetima uređenja prostora Općinskog vijeća Novi Travnik – Odjela za gospodarstvo, broj 06-364-23 od 26. maja 1995. godine), promjenom namjene prostora pretvoren u poslovni prostor koji drugotužena koristi radi obavljanja frizerske djelatnosti.

10. Apelantima je rješenjem Službe za urbanizam i stambena pitanja Općine Novi Travnik, broj 03-372-667 od 9. augusta 2000. godine, vraćen stan u posjed i apelanti su izvršili otkup stana te upisali se kao suvlasnici kod Općinskog suda, u knjigu položenih ugovora u podlošku broj 1452/02 k.o. Kasapovići, međutim, nesporno je da apelantima nije vraćen i podrum koji je u upravnom postupku promijenio svoju namjenu u poslovni prostor koji koristi drugotužena, radi obavljanja frizerske djelatnosti. Ustavni sud konstatuje da je nakon provedenog upravnog postupka, podrum kao dio stana apelanata izgubio to svojstvo, te da su apelanti u tom upravnom postupku mogli tražiti zaštitu prava na dom, garantovanog članom II/3.f Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Također, predmet apelacije se ne odnosi na pobijanje odluka donesenih u upravnom postupku u kojem je podrum pretvoren u poslovni prostor i prestao biti sastavni dio stana apelanata, nego se odnosi na daljni promet nekretnina – konkretno na poništenje kupoprodajnog ugovora sklopljenog između prvotužene kao kupca i trećetuženog kao prodavca, te darovnog ugovora između prvotužene kao darodavca i drugotužene kao daroprimca. Kako se postupak prometa navedenih nekretnina koji se pobija apelacijom, u konkretnom slučaju, ne tiče prava apelanata na dom, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

11. Apelanti se žale da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). U tom smislu, a prema praksi Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). S druge strane. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50). Dakle, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili druge posjede pa je prvo pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom slučaju da li su apelanti nositelji imovinskih prava ili posjeda zaštićenih tim članom.

13. Prema praksi Evropskog suda, stanarsko pravo je izjednačeno sa imovinom, a u konkretnom slučaju nesporno je da su apelanti ostvarili pravo na povrat stana, koji predstavlja njihovu imovinu. U konkretnom slučaju, činjenično stanje utvrđeno u ovom predmetnom postupku ukazuje da je podrum izgubio svoju namjenu te da je pretvoren u poslovni prostor na osnovu odluka nadležnih organa donesenih u upravnom postupku u skladu sa važećim propisima a koji koristi drugotužena. S obzirom na navedeno podrum se ne može smatrati imovinom apelanata u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na povratak

14. Apelanti se žale da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, obzirom da su imali status raseljenog lica.

15. Član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su.»

16. Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni Hercegovini, u članu 1. tačka 1. glasi: «Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imat će pravo na povrat imovine koja im je oduzeta za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i da dobiju kompenzaciju za svu imovinu koja im se ne može povratiti. Skori povratak izbjeglica i raseljenih lica je važan cilj rješavanja konflikta u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak takvih osoba koje su napustile svoju teritoriju, uključujući one kojima je bila odobrena privremena zaštita trećih zemalja».

17. Ustavni sud konstatuje, da se osporena odluka Kantonalnog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata usmjerena na pobijanje pravnih poslova trećih lica radi zaštite prava vlasništva ne odnosi na pravo koje garantuje član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga se i ovi navodi apelanata moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Zabrana diskriminacije

18. Dalje, apelanti ističu da kao izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno da se vrate u svoj dom, te da je pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto na nivo ustavnih prava koja su prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine osigurana svim licima bez diskriminacije po bilo kojem osnovu. Iz naprijed navedenog proizilazi da apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U pogledu ovih žalbenih navoda, Ustavni sud je već zaključio da se osporena odluka Kantonalnog suda ne odnosi na pravo koje garantuje član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. S toga se i navodi apelanata, da im je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-242/06 (S. i M. U.) | Sudska praksa | Aktio