Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-73/06 («Bonel» d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-73/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine u predmetu broj AP-73/06, rješavajući apelaciju «Bonel» d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Bonel» d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-182/04 od 29. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Bonel» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke podnio je, 16. januara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-182/04 od 29. septembra 2005. godine.

2. Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom, broj Ps-32/03 od 28. maja 2003. godine, utvrdio da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 21. aprila 1999. godine u Zagrebu između tužioca-protivtuženog Saše Marića i protivtuženog pod rednim brojem 2 «Borovo» d.d. za proizvodnju i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar (u daljnjem tekstu: «Borovo» d.d. Vukovar), ovjerenog kod ovog suda pod brojem Ov. 791/99 od 9. juna 1999. godine i kod javnog bilježnika Pere Džankića iz Zagreba, pod poslovnim brojem Ov. 2264/99 od 28. maja 1999. godine; te da se obavezuje apelant kao tuženi-protivtužilac da tužiocu-protivtuženom Saši Mariću iz Doboja preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor, koji se sastoji od poslovnog prostora upisanog u knjigu «A» površine 155 kvadratnih metara i skladišnog prostora upisanog u knjigu «B» površine 63 kvadratna metra, koji se nalazi u prizemlju stambeno-poslovne zgrade u Doboju, Ulica Cara Dušana broj 3, te da nadoknadi tužiocu-protivtuženom troškove postupka u iznosu od 16.944,50 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti ove presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tačkom tri dispozitiva odbijen je apelant kao tuženi-protivtužilac sa protivtužbenim zahtjevom da se utvrdi da je ništav Ugovor iz tačke jedan dispozitiva ove presude u cijelosti kao neosnovan.

3. Apelant se žalio protiv prvostepene presude. Rješavajući o žalbi Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu, broj Pž-145/03 od 29. marta 2004. godine, kojom je uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev Saše Marića, kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan predmetni kupoprodajni ugovor i da se obaveže apelant da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje sporni poslovni prostor. Istom presudom je usvajen protivtužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno je da je ništav navedeni kupoprodajni ugovor i da kao takav ne proizvodi nikakve pravne posljedice. Istom presudom obavezan je Saša Marić da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 18.752,00 KM sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Protiv drugostepene presude tužitelj Saša Marić je izjavio reviziju. Vrhovni sud je povodom revizije donio osporenu presudu, kojom se revizija uvažava, a presuda Okružnog suda, broj Pž- 145/03 od 29. marta 2004. godine, preinačava tako što se žalba apelanta odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda broj Ps-32/03 od 28. maja 2003. godine.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je tužitelj Saša Marić upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u z.k. ul. broj 26 «E» k.o. Doboj, a da predmetni poslovni prostor u posjedu drži apelant. Drugostepeni sud je našao da predmetni kupoprodajni ugovor nije pravno valjan, jer ga je za «Borovo» d.d. Vukovar, kao prodavca, potpisao direktor kao zakonski zastupnik čiji potpis je ovjeren kod javnog bilježnika, a ne kod nadležnog suda, kako to propisuje odredba člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, u vezi sa odredbom člana 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, prema kojoj je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj teritoriji se nekretnine nalaze. Ne čini ga pravno valjanim niti potpisivanje od strane punomoćnika Mije Ćosića i ovjera njegovog potpisa kod suda u Doboju, budući da ovaj punomoćnik nije imao valjanu punomoć ovjerenu kod suda mjesta gdje se nalazi nekretnina, kako to propisuje odredba člana 90. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa članom

9. Zakona o prometu nepokretnosti. Iz ovih razloga je drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev Saše Marića, a usvojio protivtužbeni zahtjev apelanta. Ova odluka po mišljenju Vrhovnog suda nije pravilna.

6. U obrazloženju Vrhovni sud dalje navodi da je odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nekretninama mora biti sastavljen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Nadležan sud je, kada je u pitanju nekretnina, u pravilu sud mjesta gdje se nekretnina nalazi. Slijedom navedenog, a u vezi sa spomenutom odredbom člana 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, činjenica da je predmetni ugovor potpisan samo od strane zakonskog zastupnika «Borovo» d.d. Vukovar, čiji potpis nije ovjeren kod Osnovnog suda u Doboju, mogla bi činiti upitnom njegovu pravnu valjanost. Međutim, predmetni ugovor je potpisao i punomoćnik Mijo Ćosić, čiji potpis je ovjeren kod nadležnog suda u Doboju, gdje se nekretnina nalazi. Istina, punomoć broj GD-214/99 od 21. aprila 1999. godine, nije izdata u formi propisanoj za zaključenje pravnog posla (kupoprodajni ugovor) za čije preduzimanje je punomoćnik ovlašten, kako to propisuje odredba člana 90. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, prema odredbi člana 88. navedenog zakona, čak i ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugog bez ikakvog punomoćja može proizvoditi pravno dejstvo ako neovlašteno zastupani, ugovor naknadno odobri. U konkretnom slučaju «Borovo» d.d. Vukovar, kao prodavac i davalac spomenute punomoći Miji Ćosiću je u više navrata predmetni ugovor odobrio. Budući da je utvrđeno da je «Borovo» d.d. Vukovar, pravni sljednik Jugoslovenskog kombinata gume i obuće «Borovo» Vukovar-Borovo naselje, koji je 1959. godine izgradio sporni poslovni prostor, to je on mogao, odnonsno njegovo ovlašteno lice uz odgovarajuću saglasnost (od 17. maja 1999. godine) zaključiti predmetni kupoprodajni ugovor. U svakom slučaju, kako zaključuje Vrhovni sud, na nedostatke ove vrste bi se mogli pozivati samo ugovarači ili eventualno lice čije bi svojinsko pravo bilo povrijeđeno ovakvim raspolaganjem, a ne i apelant koji predmetni poslovni prostor drži u posjedu bez valjanog pravnog osnova.

7. Apelant se žali, kako proizilazi iz apelacije, da je osporenom presudom Vrhovnog suda izvršena povreda njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim na povredu prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Navodi da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenice i pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno u najmanju ruku činjenice predmeta su kontradiktorne i dubiozne, tako da je bilo potrebno ponoviti postupak pred drugostepenim sudom, s ciljem pravilnog utvrđivanja činjenica. Pored toga apelant ističe da su zbog privatizacije preduzeća povrijeđena i prava dioničara. Diskriminatorski pristup i nefer stav revizionog suda apelant vidi u činjenici da revizioni sud prihvata stav sadržan u nepravosnažnom rješenju suda druge države (rješenje Okružnog privrednog suda u Osijeku od 28. oktobra 1991. godine o brisanju iz sudskog registra preduzeća «Borovo- Commerce» sa p.o. Vukovar-Borovo naselje), koje se čini veoma dubioznim, a u isto vrijeme ne prihvata stavove sudskih instanci vlastite države.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

12. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno primjenjujući pravo preinačio drugostepenu presudu kojom je apelantov protivtužbeni zahtjev bio usvojen kao osnovan. Vrhovni sud je svojom presudom preinačio drugostepenu presudu i potvrdio prvostepenu presudu, izrazivši stav da je neosnovan zahtjev apelanta da se utvrdi pravna ništavost kupoprodajnog ugovora o prometovanju spornog poslovnog prostora. Po mišljenju apelanta, time je Vrhovni sud na osnovu kontradiktornih i dubioznih činjenica izveo pogrešne pravne zaključke i pogrešno primijenio pravo.

13. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osima ukoliko odluke redovnih sudova ne krše ustavna prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

14. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na nediskriminaciju

16. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).

17. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

18. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-73/06 («Bonel» d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio