Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-122/06 (JU Univerzitet u Tuzli)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-122/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007.godine, u predmetu broj AP-122/06, rješavajući apelaciju JU Univerzitet u Tuzli, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Univerzitet u Tuzli podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-932/05 od 6. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-

2589/04 od 29. aprila 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Univerzitet u Tuzli (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je, 24. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-932/05 od 6. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu : Općinski sud), broj P-2589/04 od 29. aprila 2005. godine,

2. Odlukom Upravnog odbora apelanta, broj 04-3962-1/04 od 15. jula 2004. godine, izvršen je izbor Rektora apelanta.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-2589/04 od 29. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-932/05 od 6. januara 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev prof. dr. Abdulaha Bašića i prof dr. Envera Halilovića ( u daljnjem tekstu: tužitelji) i Odluku Upravnog odbora apelanta o izboru Rektora broj 04-3962-1/04 od 15 jula 2004. godine, poništio. Osim toga, apelant je obavezan da tužiteljima naknadi i troškove postupka u iznosu od 1.452,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.

4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio, da među strankama nije sporno da konkurs za upražnjenu poziciju Rektora, nije objavljen u Službenim novinama FBiH, te da je Upravni odbor apelanta, kao odgovorni javni službenik, povodom raspisivanja navedenog konkursa, postupio u suprotnosti sa svojim zakonskim obavezama, propisanim odredbama člana 2. stav 1. tačka 1.4. i 1.6., te člana 8. i 13. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima FBiH, zbog čega je sud utvrdio da je Odluka Upravnog odbora o imenovanju Rektora Univerziteta u Tuzli, nezakonita. Osim navedenih razloga, sud nalazi utvrđenim da je počinjena i povreda Pravila JU Univerzitet u Tuzli i to člana 229. stav 2 i 3. i člana 230 stav 1. i 2., jer se pri izboru kandidata za Rektora, nije postupalo u skladu procedure propisane navedenim članovima Pravila. Naime, članom 229. stav 2. Pravila Univrziteta je propisano da Senat Univerziteta razmatra program rada i razvoja Univerziteta onih kandidata za koje utvrdi da ispunjavaju formalno-pravne uvjete za imenovanje, utvrđene članom 227. Pravila, dok je stavom 3. člana 229. propisano da se mišljenje donosi javnim glasanjem, većinom glasova ukupnog broja članova Senata i dostavlja Upravnom odboru na daljnji postupak. Članom 230. Pravila stav 1. je propisano da će Upravni odbor razmatrati prijave samo onih kandidata za koje je Senat dao pozitivno mišljenje i to tajnim glasanjem. Naime, sud je svoj stav zasnovao na iskazima saslušanih svjedoka Sadudina Hodžića, Danijela Sprečića, članova Senata, te Mirsade Delić, sekretara Senata, kao i uvidom u predočenu dokumetaciju tokom postupka.

5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno proveo postupak i utvrdio sve pravno relevantne činjenice, da je pravilno primjenio odredbe materijalnog prava, te da su dati pravilni i potpuni razlozi za usvajanje tužbenog zahtjeva koje u svemu prihvata i drugostepeni sud. Kantonalni sud na kraju zaključuje da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je Odluka broj 04-3962-1/04 od 15 jula 2004. godine nezakonita iz dva razloga proceduralne prirode i to prvog, da je Upravni odbor tuženog, kao odgovorni javni službenik, propustio da konkurs za upražnjenu poziciju rektora JU Univerziteta u Tuzli objavi i u „Službenim novinama FBiH, postupivši na taj način suprotno odredbama člana 2. stav 1. tačka 1 i 6, te odredbama članova 6.8 i 13. Zakona o ministarskim vladinim i drugim imenovanjima FBiH („Službene novine FBiH“, broj12/03) i drugog, da su prilikom donošenja osporene Odluke povrijeđene odredbe člana 229. stav 2 i 3 i člana 230. stav 1.i 2. Pravila JU Univerziteta u Tuzli.

6. Apelant smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropsku konvenciju, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da raspisivanje konkursa i njegovo objavljivanje u „Službenim novinama FBiH“, nije bilo neophodno, jer JU Univerzitet u Tuzli nije „regulirani organ", a njegov Upravni odbor nije „odgovorni službenik“. Apelant se u suštini žali na način kako je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, navodeći da je prvostepena presuda utemeljena na iskazima svjedoka Sadudina Hodžića, Danijela Sprečića, članova Senata, te Mirsade Delić, sekretara Senata, a da pri tome nisu adekvatno cijenili i druge provedene dokaze. Apelant također, smatra,da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je Senat trebao provesti postupak usmenog izlaganja programa rada i razvoja Univerziteta od strane prijavljenih kandidata, te da se, nakon toga, kroz glasanje, Senat Univerziteta trebao izjasniti o tome koji kandidati su dobili pozitivno ili negativno mišljenje i isto dostaviti Upravnom odboru Univerziteta na daljnji postupak. Naime, apelant navodi da iz dokaza provedenih u toku postupka, nesumnjivo proizilazi da je procedura za upražnjeno mjesto rektora JU Univerziteta u Tuzli provedena u skladu sa Zakonom i Pravilima JU Univerziteta u Tuzli, te da istom nisu počinjene povrede koje su utvrđene od strane redovnih sudova. Na kraju, apelant u apelaciji nije naveo u čemu vidi povredu ostalih navedenih prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

8. Ustavni sud podsjeća da kao opšte pravilo člana 6. Evropske konvencije zahtijeva da postoji spor oko prava i obaveza i da oni budu građanske prirode. Iako se u konkretnom slučaju radi o žalbi apelanta na navodne povrede prava u vezi sa njegovim pravom da provede konkurs za izbor rektora Univerziteta u Tuzli, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava, u pogledu spora oko pitanja zaposlenja u javnoj službi, zaključio da se u pogledu primjene člana 6. mora napraviti izuzetak u odnosu na specifičan vid zaposlenja koji povlači za sobom obavljanje poslova od javnog interesa. Na taj način iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije je isključen spor koji pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr.). Prema tome, spor između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlaštenja proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67. i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka o prihvatljivosti broj CH/02/10476 od 1. aprila 2003. godine, tač. 19. i 20).

9. U konkretnom slučaju radi se o žalbi apelanta na navodne povrede prava u vezi sa njegovim pravom da provede konkurs za izbor rektora Univerziteta u Tuzli. Međutim, garancije koje su u tom smislu sadržane u Zakonu o Javnim ustanovama i posebno Zakonu o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u FBiH, te Pravilima JU Univerziteta u Tuzli, tiču se prava i obaveza ustanova odnosno pravnih lica da postupak objave konkursa za određeno radno mjesto, provedu zakonito i transparentno, a s druge strane i pravo svakog lica da konkuriše na određeno radno mjesto. Sama činjenica da neko lice ispunjava formalne uslove konkursa ne znači i da će to lice biti i izabrano. S druge strane, to također znači da će pravno lice koje je provelo konkurs za izbor nekog zvaničnika morati dokazati da je taj izbor bio zakonit. Praksa Evropskog suda za ljudska prava stoji na izričitom stanovištu da pravo da neko konkuriše na određeno radno mjesto odnosno obaveza ustanove da izabere takvog kandidata, ne spada u domen «građanskih prava» zaštićenih Evropskom konvencijom. Tako u presudi Carl-Ludwig and Lorenz Habsburg-Lothringen protiv Austrije navedeno je da «Komisija smatra da onemogućavanje kandidovanja u Kancelariju Federalnog predsjednika ne smatra se građanskim pravom zaštićenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz toga slijedi da je ovaj dio aplikacije inkopatibilan rationae materiae sa odredbama Evropske konvencije u smislu člana 27. stav 2. Evropske konvencije». (vidi odluku Evropske komisije za ljudska prava, Carl-Ludwig and Lorenz Habsburg-Lothringen protiv Austrije od 14. decembra 1989, Odluke i Izvještaji broj 64, strana 210, stav 7).

10. Prema navodima iz prijave, apelant se žali na povredu člana 6. Evropske konvencije, navodeći da su osporene presude o poništenju Odluke apelanta o imenovanju Rektora Univerziteta u Tuzli nezakonite, jer je procedura objave konkursa i imenovanje rektora, provedena u skladu sa Zakonom i Pravilima Univerziteta. S obzirom na navedeno, nesporno je da je apelant, donio Odluku broj 04-

3962-1/04 od 15. jula 2004. godine o imenovanju rektora, po osnovu javnog ovlaštenja koje proizilazi iz pozicije apelanta kao Javne ustanove.

11. Dakle, s obzirom da se u ovom slučaju radi o pravima apelanta kao Javne ustanove, te da prava na čiju povredu se apelant žali ne potpadaju pod „građanska prava i obaveze“ u okviru zaštite člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U pogledu navoda apelanta koji se odnose na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav

13. Iz apelacije proizilazi da apelant izričito ne navodi u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, stoga, Ustavni sud iz sadržaja apelacije zaključuje da se apelant poziva na pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje. Međutim, obzirom na činjenicu da se u ovom slučaju povreda prava na nediskriminaciju ne može razmatrati nezavisno od prava na pravično suđenje na koje se i apelant poziva i imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju navodi apelanata o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U vezi sa prigovorom apelanta o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, ističe da se pojam slobode i sigurnosti ličnosti, prema stavu Evropskog suda, mora tumačiti kao cjelina i u tom kontekstu odnosi se samo na fizičku slobodu i sigurnost. Lična „sloboda“, prema odredbi člana 5. Evropske konvencije, označava slobodu od hapšenja i zatvaranja, a „sigurnost osobe“ zaštitu od proizvoljnog mješanja u njenu slobodu (predstavka 5573/72 i 5670/72, Yearbook XX (1977), str. 102 (146). Budući da je u konkretnom slučaju, apelant Javna ustanova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U pogledu navodnog kršenja člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, konstatuje da je navedenim članom garantirano pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijest. Radi se, dakle, o apsolutnim slobodama čovjekove misli, savjesti i posebno vjeroispovijesti. U konkretnom slučaju apelant je Javna ustanova za koga je utvrđeno da je nezakonito proveo konkurs za izbor rektora Univerziteta, zbog čega je taj konkurs poništen, te mu je naloženo da provede novi. S tim u vezi, Ustavni sud, zaključuje da u navedenom postupku i osporenim presudama nisu niti su mogla biti povrijeđena prava na slobodu misli i savjesti apelanta kao Javne ustanove. Međutim, povreda prava na vjeroispovjest može se odnositi i na ustanove, ali u tom slučaju samo na vjerske. S obzirom da je apelant ustanova koja se bavi obrazovanjem, dakle ni u ovom slučaju se ne može reći da je povrijeđeno njegovo pravo na vjeroispovjest. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije primjenjiv član II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu povrede ovih prava, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-122/06 (JU Univerzitet u Tuzli) | Sudska praksa | Aktio