Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-304/07 (D. N.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-304/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, podpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-304/07, rješavajući apelaciju Darka Nikolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Nikolića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-
06-001194 od 7. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 P 007244 06 (P-808/98-I) od 20. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nenad Gvozdić, advokat iz Mostara, podnio je, 17. januara 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-001194 od 7. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 07 58 P 007244 06 ( P-808/98-I) od 20. jula 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu odlaganje prinudnog izvršenja pravomoćne presude Općinskog suda, pri tome ne navodeći bilo kakve eventualne štetne posljedice koje bi apelant pretrpio u slučaju neodređivanja predložene privremene mjere.
2. Presudom Općinskog suda, broj 07 58 P 007244 06 ( P-808/98-I) od 20. jula 2006. godine, koja je donesena u postupku po tužbi tužitelja Nadežde i Vladimira Smoljana protiv apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelji), radi utvrđenja i predaje u posjed nekretnine, utvrđeno je da su tužitelji, kao zakonski nasljednici pokojnog Nikole Smoljana zv. Nikica, sina Milivoja iz Mostara, suvlasnici sa po ½ dijela drvarnice-šupe u površini od 7m2 koja je izgrađena na k.č. 403/4 po starom premjeru, odnosno na k.č. 2117 i 2118 po novom premjeru, upisana u zk. Ulošku br. 6310 k.o. Mostar, te da je tuženi apelant bavezan navedenu drvarnicu predati tužiteljima u posjed, slobodnu od stvari i osoba. Također, apelant je obavezan, da tužiteljima naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.439,40 KM. Sud je odbio protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio utvrđenje da je temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na drvarnici-šupi.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je nakon temeljito provedenog dokaznog postupka, a primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, utvrđeno da je prednik tužitelja bio vlasnik stambene zgrade u kojoj oni žive, a da su tužitelji postali vlasnici iste po osnovu nasljeđivanja, nakon smrti njihovog oca. Također, utvrđeno je da sporna drvarnica-šupa, predstavlja dio-pripadak te zgrade, pa je sud pozivajući se na odredbu člana 10. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojim je propisano da pripatci djele sudbinu glavne stvari, u konkretnom slučaju utvrđeno da sporna drvarnica-šupa dijeli sudbinu stambene zgrade u kojoj žive tužitelji, te da su oni i suvlasnici iste sa po ½ dijela. S obzirom da je u toku postupka dokazano da se sporna drvarnica nalazi u posjedu apelanta, sud je pozivajući se na odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, obavezao apelanta da tužiocima drvarnicu preda u posjed.
4. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-06-001194 od 7. decembra 2006, žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući presudu, ovaj sud navodi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za presuđenje predmetnog spora i da je pravilno primjenio materijalno pravo. Nadalje, Kantonalni sud ističe da se ne mogu prihvatiti navodi tuženog da je drvarnica nacionalizovana, navodeći da za takvu tvrdnju nije ponudio pravno relevantan dokaz, odnosno rješenje o nacionalizaciji, niti je sud iz provedenih dokaza mogao utvrditi da su tačni ovi navodi. Sud također, smatra da se ne mogu prihvatiti navodi da u razlozima pobijane presude nema ocjene izvedenih dokaza, sobzirom da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi nakon temeljito provedenog dokaznog postupka, sve provedene dokaze cijenio i to kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, te pravilnom primjenom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, obavezao apelanta da drvarnicu, preda tužiocima u posjed. Kantonalni sud na kraju zaključuje, da je protivtužbeni zahtjev tuženog pravilno odbijen, jer je dokazano da je apelant drvarnicu koristio bez stvarne namjere da postane njen vlasnik.
5. Apelant smatra da je pogrešnim utvrđivanjem činjeničnog stanja i proizvoljnom primjenom materijalnog prava od strane redovitih sudova u ovom njegovom slučaju, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na imovinu vidi u tome što smatra da je postao vlasnik drvarnice-šupe time što ju je nesmetano koristio duže godina, navodeći pri tome da je njegov posjed zakonit i savjestan.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog nepravilne ocjene dokaza, te u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
9. Ustavni sud konstatuje da u postupanju Kantonalnog suda i Općinskog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Stoga su navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni prava, a imajući u vidu da su redovni sudovi cijenili i sve dokaze predložene od strane apelanta, te naveli razloge za svoju odluku, po mišljenju Ustavnog suda apsolutno neosnovani. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
12..U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović