Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1313/06 (S. P.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Utvrđivanje/osporavanje očinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1313/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1313/06, rješavajući apelaciju Siniše Pecelja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Pecelja podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-015-0-Gž-06-000 003 od 16. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-181/02 od 21. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Pecelj (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je, 2. maja 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-015-0-Gž-06-000 003 od 16. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-181/02 od 21. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-181/02 od 21. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-015-0-Gž-06-000 003 od 16. februara 2006. godine, utvrđeno je da je apelant otac maloljetnih tužiteljica Milane i Ilinke Samardžić rođenih u Trebinju na dan 23. mart 2001. godine od majke Radmile Samardžić, također tužiteljice u predmetnom postupku. Apelant je obavezan da doprinosi na ime izdržavanja maloljetnih tužiteljica mjesečno po 17% od plate koju ostvaruje i to počev od dana donošenja presude pa ubuduće dok se prilike ne izmijene i to svakog prvog, a najkasnije do petog u mjesecu za tekući mjesec sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također je apelant obavezan da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.256,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Iz prvostepene presude proizilazi da je sud u toku dokaznog postupka saslušao parnične stranke, izvršio uvid u izvod matične knjige za maloljetne tužiteljice, saslušao svjedoke, proveo vještačenje po Univerzitetsko kliničkom centru Sarajevo- Institut za mikrobiologiju, parazitologiju i imunologiju (u daljnjem tekstu: Institut). Prema rezultatima DNA analize koju je izvršio Institut utvrđeno je da je vjerovatnoća da je apelant otac maloljetnih tužilja 99,99% odnosno da se radi o direktnim biološkim potomcima, te da je apelant biološki otac maloljetnih tužilja. Sud se pozvao na odredbu člana 109. stav 2. Porodičnog zakona, te našao da se slično kod utvrđivanja ili osporavanja bračnog očinstva i kod utvrđivanja vanbračnog očinstva polazi od predpostavke da se ocem djeteta rođenog u braku ili u periodu od 300 dana po prestanku braka smatra muž majke i da se analogno tome predpostavlja da je otac vanbračnog djeteta lice za koga se u postupku utvrdi da je u kritičnom periodu začeća imao polne odnose sa majkom djeteta, a drugi dokazi ne potvrđuju suprotno. Navedeno je da je kritični period začeća djeteta razmak vremena između zakonom predviđene najduže trudnoće do 300 dana i najkraće 180 dana tako da kritični period začeća iznosi 120 dana i dijete se moglo začeti samo u tom periodu. Kako su maloljetne tužiteljice rođene 23. marta 2001. godine sud je utvrdio da je onda kritični period začeća bio između 23. maja 2000. godine i 29. septembra 2000. godine, te da ni sam apelant nije osporio da je u mjesecu julu, a i ranije u toku 2000. godine održavao polne odnose sa tužiteljicom. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje Instituta i poklonio mu vjeru kao objektivnom, stručnom i nepristrasnom nalazu bez obzira što mu je apelant prigovorio. Utvrđeno je da iz provedenih dokaza ne proizilazi da je Radmila Samardžić u kritičnom periodu začeća održavala polne odnose i sa jednim drugim muškarcem osim sa apelantom, a niti je apelant ukazivao da je ona imala takve odnose sa nekim drugim muškarcima. Apelant je isključivao svoje očinstvo tvrdeći da mu je Radmila Samardžić rekla da je do začeća prema ljekaru-ginekologu došlo 1. jula 2000. godine, te kako je on siguran da sa istom nije imao polni odnos 1. jula 2000. godine i da zbog toga ne može nikako biti otac maloljetnih tužilja. Sud je našao da se takvi apelantovi navodi ne mogu prihvatiti jer ljekari ginekolozi mogu samo predpostaviti datum porođaja, a imajući u vidu kada je majka imala posljednju menstruaciju, a ne da utvrđuju kada se polni odnos u kojem je došlo do začeća i desio.

4. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka prvostepeni sud je primjenio odredbu člana 142. Porodičnog zakona kojom je propisano da o troškovima postupka u parnicama radi utvrđivanja očinstva sud odlučuje po slobodnoj ocjeni vodeći računa o razlozima pravičnosti. Stoga je sud obavezao apelanta da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka koji se sastoje od troškova medicinskog vještačenja u iznosu od 1.256,00 KM, a da će u preostalom dijelu svoje troškove parničnog postupka snositi sami tužioci. Tako je sud odlučio uzimajući u obzir princip pravičnosti odnosno da se postupak vodi u isključivom interesu tužilaca cijeneći imovinske prilike stranaka odnosno da je apelant zaposlen, a tužiteljica formalno u radnom odnosu i da duži niz godina ne ostvaruje nikakva primanja. Također je cijenio ponašanje apelanta u postupku odnosno da nije sporio održavanje polnih odnosa sa tužiteljicom, kao da nije ukazivao na njenu vezu sa nekim drugim muškarcem.

5. U obrazloženju drugostepene presude sud je naveo da iako medicinsko vještačenje samo za sebe ne znači da su svi drugi dokazi osim navedenog vještačenja sumnjivi ili da nemaju dokaznu vrijednost stoji činjenica da je medicinsko vještačenje u postupcima utvrđivanja očinstva od presudnog značaja za pravilnu odluku suda i da rezultati medicinskog vještačenja jedino mogu ukloniti zabludu o očinstvu. Istaknuto je da se u savremenom pravu medicinska vještačenja, a pogotovo analiza DNK profila uzoraka kao tzv. genetsko vještačenje, prihvataju kao pouzdano sredstvo dokazivanja očinstva. Sud je zaključio da apelant žalbom neosnovano ukazuje da je prvostepeni sud počinio povrede postupka iz člana 151. stav 1. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da se vještak uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu. Utvrđeno je da je prvostepeni sud pozvao vještaka Instituta na ročište za glavnu raspravu koje je održano 21. septembra 2005. godine (u spisu postoji povratnica da je Institut primio poziv). Pozivanje vještaka je određeno rješenjem unesenim na zapisnik sa ročišta održanog 30. juna 2005. godine. Dalje se drugostepeni sud pozvao na odredbu člana 157. stav 1. Zakona o parničnom postupku prema kojoj će se u takvoj situaciji ročište za glavnu raspravu održati iako vještak ne pristupi na glavnu raspravu. Sud se također pozvao na stav 2. člana 157. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da izuzetno od odredbe stava 1. sud može na prijedlog stranke odložiti raspravu i zakazati novo ročište na koje će ponovo pozvati vještaka ako utvrdi da je njegovo prisustvo na raspravi neophodno radi razjašnjenja ili dopune nalaza i mišljenja. Utvrđeno je da apelant nije ni istakao poseban prigovor na pismeni nalaz i mišljenje Instituta koji mu je dostavljen izuzev što je tražio da se «sasluša predstavnik Instituta», a izjasnio se da ne može da plati troškove dolaska vještaka na sud. I po mišljenju drugostepenog suda nije bilo potrebno odlagati raspravu radi ponovnog pozivanja vještaka jer njegovo prisustvo na raspravi nije bilo neophodno radi razjašnjenja ili dopune nalaza. Drugostepeni sud je našao da je navedeni nalaz Instituta sasvim jasan i nedvosmislen, te da ne ostavlja ni najmanju sumnju da li postoji potreba nekog dodatnog razjašnjenja ili dopune nalaza. Stoga je drugostepeni sud naveo da je žalba izgubila iz vida da je prvostepeni sud pozvao vještaka Instituta i da je sud mogao održati ročište i bez prisustva vještaka shodno odredbi člana 157. Zakona o parničnom postupku.

6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Žali se na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je tužilačka strana predložila provođenje medicinskog vještačenja DNA analizom od strane Instituta, te da je navedeno vještačenje i provedeno ali samo djelimično jer se sve završilo izradom pismenog nalaza i mišljenja navedenog Instituta. Navodi da je tražio i neposredno saslušavanje predstavnika medicinske ustanove koja je obavila vještačenje u dijelu davanja pismenog nalaza i mišljenja, te da je tačno da je prvostepeni sud nalagao apelantu da snosi troškove dolaska predstavnika Instituta na glavnu raspravu, ali da on nije imao sredstava za to i da nije uplatio traženi iznos. Smatra da to i nije bila njegova dužnost već dužnost tužilačke strane u smislu odredbi člana 7. Zakona o parničnom postupku. Po njegovom mišljenju ako je tužilačka strana predložila provođenje dokaza medicinskim vještačenjem, DNA analizom onda je ta strana bila dužna u cjelosti izvesti taj dokaz i to ne samo odlaskom na Institut radi pružanja biološkog materijala navedenom Institutu za izradu nalaza i mišljenja nego i obezbjeđivanjem uslova za ispunjenje procesnih predpostavki za validnost vještačenja u smislu člana 151. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Smatra da je prvostepeni sud propustom da pozove vještaka na glavnu raspravu uskratio apelantu mogućnost da neposredno postavlja pitanja i saslušava predstavnika Instituta čime je došlo do povrede odredbe člana 151. stav 1. u vezi sa članom 209. Zakona o parničnom postupku, a čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Navodi da je i drugostepeni sud uprkos imperativnoj odredbi člana 151. stav 1. Zakona o parničnom postupku naveo da neposredno saslušavanje vještaka nije bilo neophodno radi razjašnjenja odnosno dopune nalaza.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

10. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

11. U konkretnom slučaju sud je analogno primjenjujući odredbu člana 109. stav 2. Porodičnog zakona, koja odredba se odnosi na utvrđivanje bračnog očinstva, pošao od predpostavke da se ocem vanbračnog djeteta smatra lice za koga se u postupku utvrdi da je u kritičnom periodu začeća imao polne odnose sa majkom djeteta, a drugi dokazi ne potvrđuju suprotno. U postupku je utvrđeno da je u kritičnom periodu apelant sa majkom maloljetnih tužiteljica imao polne odnose, a što i sam apelant u postupku nije sporio. Također je utvrđeno da majka maloljetnih tužiteljica nije imala polne odnose sa drugim muškarcima, na što u postupku nije ukazivao ni sam apelant. Sud je u postupku proveo i medicinsko vještačenje DNA analizom na osnovu kojeg je utvrđeno da je apelant 99,99% otac maloljetnih tužiteljica.

12. Ustavni sud konstatuje da je suprotno navodima apelacije sud u smislu člana 151. stav

1. Zakona o parničnom postupku pozvao vještaka na ročište za glavnu raspravu. Međutim kako uredno pozvani vještak nije pristupio ročištu za glavnu raspravu sud je postupio prema odredbi člana 157. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te održao ročište iako vještak nije pristupio na glavnu raspravu. Ustavni sud nalazi da je članom 157. stav 2. Zakona o parničnom postupku predviđen izuzetak od stava 1. navedenog člana, te je ostavljeno u diskreciju suda da odluči da li će na prijedlog stranke odložiti raspravu i zakazati novo ročište na koje će ponovo pozvati vještaka ukoliko utvrdi da je njegovo prisustvo neophodno radi razjašnjenja ili dopune nalaza i mišljenja. Primjenjujući član 157. stav 2. Zakona o parničnom postupku redovni sudovi su ocijenili da je nalaz Instituta jasan i nedvosmislen, te da ne ostavlja ni najmanju sumnju zbog čega bi bilo potrebno dodatno razjašnjenje ili dopuna nalaza. Također iz osporenih presuda proizilazi da apelant nije ni istakao poseban prigovor na pismeni nalaz i mišljenje Instituta koji mu je dostavljen, izuzev što je tražio da se «sasluša predstavnik Instituta».

13. Razmatrajući apelantove navode u vezi troškova dolaska predstavnika Instituta na glavnu raspravu iz osporenih presuda Ustavni sud ne može zaključiti da je nepredujmljivanje navedenih troškova od strane apelanta bio razlog zbog kojeg sud nije ponovo pozvao vještaka radi dopune nalaza i mišljenja već proizilazi da kako pismeni nalaz i mišljenje Instituta sudu nisu ostavljali nikakvu sumnju sud je odlučio da u smislu odredbe člana 157. Zakona o parničnom postupku održi ročište i bez prisustva vještaka.

14. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su presudama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1313/06 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio