Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1385/06 (B. M.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1385/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1385/06, rješavajući apelaciju Božidara Milojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božidara Milojevića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-322/05 od 14. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj Mal-
312/04 od 10. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božidar Milojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je, 10. maja 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-322/05 od 14. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Mal-312/04 od 10. marta 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj Mal-312/04 od 10. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-322/05 od 14. marta 2006. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženi ZDP «Elektrohercegovina» iz Trebinja obaveže da apelantu isplati iznos od 1.038,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. marta 2004. godine pa do isplate, te mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.215,75 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude sud se pozvao na odredbu člana 378. stav 1. tačka
1. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da potraživanje naknade za isporučenu električnu energiju zastarjeva za godinu dana ukoliko je isporuka izvršena za potrebe domaćinstva. Uvidom u finansijsku karticu tužioca koja se odnosi na period od 1. januara 2000. godine pa do 1. septembra 2004. godine sud je utvrdio da je apelant kao potrošač električne energije povremeno izmirivao svoja potraživanja i to u iznosima koji su bili uvijek manji nego što je iznosio račun za obračunski period, a također u vremenskim razmacima koji su kraći od godine dana. Sud se pozvao i na odredbu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da se zastarjevanje prekida kada dužnik prizna dug, a koje priznanje duga se može učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate i davanje obezbjeđenja. Utvrđeno je da je apelant djelimičnom isplatom duga za određeni obračunski period izvršio prekid zastarjevanja, te da je u smislu odredbi člana 392. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima zastarjelost počela teći iznova.
4. Dalje se prvostepeni sud pozvao na odredbu člana 312. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj kada između istih lica postoji više istorodnih obaveza pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se sve moglo namiriti onda se, ako o tome ne postoji sporazum povjerioca i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja, a kada nema dužnikove izjave o uračunavanju obaveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije bilo izjave apelanta kao dužnika u smislu člana 312. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima o uračunavanju ispunjenja, te da se onda njegova obaveza i namirivala redom kako je dospjela za ispunjenje, a u smislu člana 312. st. 3. i 4. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je naveo da je apelant i sam istakao da prilikom plaćanja utroška energije na uplatnici nije naznačavao obračunski period za koji plaća dug, niti račun u odnosu na koji se uplata odnosi. Zbog toga je sud našao da nije osnovan apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja, te da onda nije moglo ni doći do sticanja bez osnova u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima na strani tuženog. Sud je naveo, da u slučaju da je apelant uplatu utroška električne energije vršio uplatnicom na kojoj je naznačavao broj računa i uplatu vršio u punom iznosu na koji se taj dug odnosi, da bi se tek tada moglo govoriti o osnovanosti zastarjelosti potraživanja u odnosu na račune koji potiču iz predhodnog obračunskog perioda, a koji ne bi bili plaćeni duže od godinu dana.
5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda među strankama nije sporno da je apelant potrošač električne energije u svom domaćinstvu, a tuženi isporučilac u skladu sa ugovorom o isporuci električne energije, da je nesporno da je apelant platio tuženom za isporučenu električnu energiju 5. marta 2004. godine 550,00 KM, a 10. marta 2004. godine također iznos od 550,00 KM i da je uplatom izmirio dug od 29. februara 2004. godine. Apelant je smatrao da je dug koji je izmirio prema tužiocu navedenim uplatama zastario, te da se tuženi takvom isplatom neosnovano obogatio u smislu odredbi čl. 210. do 219. Zakona o obligacionim odnosima. Drugostepeni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo i to odredbe člana 378. stav 1. i člana 312. Zakona o obligacionim odnosima. Po mišljenju drugostepenog suda, kako apelant kao dužnik nije naveo koji račun plaća odnosno kako nije specificirao dugovanja koja je isplatom podmirivao, iznos koji je uplaćivao pokazivao je apelantovu namjeru za ispunjenje svih dugovanja. Po mišljenju drugostepenog suda drugačije bi bilo da je apelant uplatu za utrošenu električnu energiju vršio po računu za svaki obračunski period posebno sa tačnim iznosima koji su ispostavljani u računima za utrošenu električnu energiju, te da bi se tek tada mogao steći zakonski osnov za pozivanje na zastarjelost preostalog duga koji bi bio stariji od jedne godine u odnosu na datum uplate tačno označenog računa i tačno označenog iznosa iz računa za neki obračunski period u smislu odredbe člana 378. Zakona o obligacionim odnosima. Stoga je drugostepeni sud zaključio da je uplatom duga od strane apelanta (tužioca) na način da nije označavao po kom računu izmiruje dug prekidana zastara u smislu odredbi člana 387. Zakona o obligacionim odnosima jer je takvo plaćanje priznanje cjelokupnog duga.
6. U odnosu na apelantove navode da je plaćanje izvršio «pod prinudom i prijetnjom» zbog isključenja električne energije drugostepeni sud je naveo da ugovor o isporuci električne energije predstavlja ugovor o pristupu iz čl. 142. i 143. Zakona o obligacionim odnosima, a da su opšti uslovi takvog ugovora određeni od strane tuženog kao isporučioca električne energije u Opštim uslovima za isporuku električne energije («Službeni glasnik RS», broj 23/94). Istaknuto je da apelant nije osporio postojanje takvog ugovora. Drugostepeni sud je naveo da prema odredbi člana 107. Opštih uslova isporučilac može izvršiti potrošaču obustavu električne energije, između ostalog i ako ne plati preuzetu električnu energiju prema odredbama ovog akta. Odredbom člana 94. stav 1. Opštih uslova propisano je da je potrošač električne energije dužan isporučenu električnu energiju platiti u roku od pet dana od dana ispostavljanja obračuna-računa stvarno isporučene električne energije ako ugovorom nije drukčije utvrđeno. Prema tome, sud je zaključio da je tuženi kao isporučilac električne energije mogao apelanta kao potrošača upozoravati na mogućnost isključenja električne energije ako nije isporučenu električnu energiju platio u roku shodno članu 107. tačka 13. Opštih uslova pa se ne može govoriti o plaćanju isporučene električne energije pod prinudom i prijetnjom koju je vršio tuženi.
7. Također je drugostepeni sud naveo da čak i kada bi se uzelo da je apelant platio zastarjelo potraživanje njegov tužbeni zahtjev bi bio neosnovan obzirom da je odredbom člana 367. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ako dužnik ispuni zastarjelu obavezu nema pravo zahtijevati ono što je dao čak i ako nije znao da je obaveza zastarjela jer tada zastarjela obaveza postaje prirodna neutuživa obaveza. Sud smatra da je zato i potraživanje iz osnova neosnovanog bogaćenja iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima nedozvoljeno, te da u odjeljku sticanje bez osnova u Zakonu o obligacionim odnosima odredbom člana 213. propisano je da se ne može tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izmirenja neke prirodne obaveze.
8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant se žali na proizvoljnu ocjenu dokaza u predmetnom postupku. Smatra da se na njega odnosi pravni osnov iz odredbe člana
113. Zakona o obligacionim odnosima jer se radi o ispunjenju na osnovu mane volje zbog prisile. Kao primjer navodi presudu Okružnog suda, broj Gž-294/05 od 22. jula 2005. godine, koja je donesena u drugom postupku po tužbi ZDP «Elektrohercegovina» protiv tuženog Ivice Golemac, radi novčanog potraživanja. Apelant ističe da je u tom predmetu sud odbio tužbeni zahtjev ZDP «Elektrohercegovine» za zastarjelo potraživanje, te utvrdio da uplatama potrošača nisu priznata potraživanja tužioca koja su zastrajela, kao i da uplate od strane potrošača nisu izvršene dobrovoljno već da je bio prisiljen od strane tužioca jer mu je tužilac isključio kuću iz napajanja električne energije. Apelant također navodi i odredbu člana 211. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj čak i da je znao da izvršava isplatu onoga što nije bio dužan ima pravo da traži vraćanje ako je platio da bi izbjegao prinudu. Navodi sudsku praksu prema kojoj «Svako ima pravo da traži vraćanje nedugovanog koje je platio greškom ili u zabludi (VS BiH Pž-451/86 od 10. XI 1987. god.)». Iz navedenog apelant zaključuje da čak i da nema prisile kako je uplatio u zabludi ima pravo na vraćanje nedugovanog. Također smatra da su sudovi pogrešno primjenili institut vezan za naturalnu (prirodnu) obligaciju, te da prema stanovištu pravne teorije «Zastarjeli dug se može utužiti, a sud će odbiti zahtjev samo ako tuženi stavi prigovor zastarjelosti» («Pravna enciklopedija», Savremana administarcija, 1979. god, st. 761).
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
12. U predmetnom postupku apelant nije dokazao da je u odnosu na dug koji je imao prema tužiocu nastupila zastara u smislu odredbi člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da potraživanje naknade za isporučenu električnu energiju zastarjeva za jednu godinu kad je isporuka električne energije izvršena za potrebe domaćinstva.
13. U odnosu na apelantove prigovore u vezi sa plaćanjem isporučene električne energije pod prinudom i prijetnjom Ustavni sud konstatuje da su sudovi utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o pristupu u smislu odredbi čl. 142. i 143. Zakona o obligacionim odnosima, te da apelant u postupku nije ni osporio postojanje takvog ugovora. Opšti uslovi takvog ugovora određeni su Opštim uslovima za isporuku električne energije kojima je predviđena mogućnost obustave isporuke električne energije potrošaču ukoliko ne plati račun za isporučenu električnu energiju. Na osnovu navedenog sudovi su zaključili da isporučilac električne energije odnosno tužilac ima mogućnost obustaviti isporuku električne energije u slučaju neplaćanja od strane potrošača.
14. Na osnovu svega navedenog Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su odlukama sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je primjena zakona od strane sudova bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također se ne može zaključiti ni da je ocjena dokaza od strane sudova bila proizvoljna. Sudovi su za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja.
15. Ustavni sud smatra da se apelant neosnovano poziva na primjenu odredbe člana 113. Zakona o obligacionim odnosima koja se odnosi na posljedicu poništenja rušljivog ugovora, kao i na odredbu člana 211. Zakona o obligacionim odnosima iz odjeljka sticanja bez osnova obzirom da apelant u predmetnom postupku nije osporavao postojanje duga prema tužiocu već je tražio da se utvrdi da je njegov dug prema tužiocu zastario i da se zbog toga tuženi neosnovano obogatio.
16. Također uvidom u presudu Okružnog suda, broj Gž-294/05 od 22. jula 2005. godine, koju je apelant dostavio uz apelaciju Ustavni sud zaključuje da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu na osnovu kojeg je Okružni sud odlučio drugačije u odnosu na predmetni slučaj, a kako to apelant navodi u apelaciji.
17. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović