Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-939/06 (Č. Ž.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-939/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-939/06, rješavajući apelaciju Čede Žarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čede Žarića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-237/05 od 25.

januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P- 421/03 od 16. decembra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedo Žarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je, 24. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-237/05 od 25. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-421/03 od 16. decembra 2004. godine.

2. Apelant je, 8. jula 1990. godine, podnio tužbu tadašnjem Osnovnom sudu u Lukavcu, protiv Osnovnog suda u Lukavcu, radi isplate iznosa od 8.393,33 KM na ime glavnog duga, te iznos od 9.580 KM na ime kamata za period od 23. oktobra 1990. godine do dana uređenja tužbenog zahtjeva, 10. aprila 2003. godine, a ubuduće zakonsku kamatu. Potraživanje apelanta odnosilo se na navodno neplaćene usluge vještačenja u, kako je apelant tužbom tvrdio, 448 predmeta tadašnjeg Osnovnog suda u Lukavcu tokom 1990. godine. Podneskom od 10. aprila 2003. godine, apelant je uredio tužbu tako što je kao tuženog označio Općinski sud u Lukavcu, pa je spis dostavljen Kantonalnom sudu u Tuzli radi određivanja drugog stvarno nadležnog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je, rješenjem broj R-132/03 od 9. maja 2003. godine, odredio Općinski sud kao stvarno nadležan sud u konkretnom slučaju.

3. Nakon što je predmet dostavljen Općinskom sudu apelant je, podneskom od 10. oktobra 2003. godine, kao tuženog označio Federaciju Bosne i Hercegovine, Tuzlanski kanton i Općinski sud u Lukavcu, a podenskom od 10. juna 2004. godine kao tuženog je konačno označio samo Tuzlanski kanton, navodeći da je pravni sljednik Osnovnogu suda u Lukavcu bio Općinski sud u Lukavcu, a da je to sada Općinski sud u Tuzli koji se finansira iz budžeta Tuzlanskog kantona. Tuženi je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

4. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je presudom broj P-421/03 od 16. decembra 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao ga da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju ove odluke, Općinski sud je naveo da je saslušao apelanta kao parničnu stranku, a da apelant kao tužitelj nije predložio izvođenje drugih dokaza. Dalje, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, sud je naveo da je članom 26. Zakona o redovnim sudovima («Službeni list SRBiH», br. 19/86 i 25/88), koji se primjenjivao u vrijeme nastanka obaveze, bilo propisano da se sredstva za rad sudova obezbjeđuju iz budžeta odgovarajuće društveno-političke zajednice. Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o redovnim sudovima («Službeni list SRBiH», broj 33/89) propisano je da se sredstva za rad sudova obezbjeđuju u republičkom budžetu. Također, istim zakonom je propisano da za novčane obaveze nastale u vezi sa radom osnovnih sudova do 30. septembra 1989. godine odgovara općina, a da se prava i obaveze u pogledu prava raspolaganja koje ima općina na pokretnim i nepokretnim stvarima koje koriste općinski sudovi prenose na SRBiH.

5. Općinski sud je dalje naveo da su navedene odredbe Zakona o redovnim sudovima («Službeni list RBiH», br. 6/92, 11/92, 19/93, 13/94, 33/94 i 12/95) o finansiranju sudova iz budžeta Republike bile u primjeni sve do donošenja Zakona o sudovima Tuzlanskog kantona. Cijeneći prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije u svjetlu navedenih propisa, Općinski sud je zaključio da je taj prigovor osnovan. Naime, sud je naveo da su tačni apelantovi navodi o tome da se Općinski sud u Tuzli, a prije njega Općinski sud u Lukavcu finasira iz budžeta tuženog, ali tu obavezu tuženi ima tek od donošenja Zakona o sudovima Tuzlanskog kantona («Službeni list TK», broj 3/96). Osim toga, Općinski sud navodi da na nepostojanje obaveze tuženog da apelantu izvrši isplatu ukazuje i Zakon o obrazovanju i radu okruga («Službeni list RBiH», br. 12/92, 14/92, 18/92, 21/92, 3/93, 22/93, 13/94, 9/95 i 33/95) koji je propisivao da se sredstva za rad okružnih organa obezbjeđuju u republičkom budžetu, čije obaveze nije mogao preuzeti tuženi, a na osnovu Zakona o prestanku važenja Zakona o obrazovanju i radu okruga («Službeni list RBiH», broj 6/96).

6. Na osnovu ovakve analize relevantnih propisa, Općinski sud je zaključio da tuženi nije dužan izmiriti obavezu koju apelant traži tužbom, jer tuženi nije pravni sljednik bivših osnovnih, odnosno općinski sudova u pogledu konkretnog materijalno-pravnog odnosa, pa je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

7. Osporenom presudom Kantonalnog suda broj Gž-237/05 od 25. januara 2006. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je u cijelosti potvrđena. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je naveo da su razlozi koji su dati u osporenoj presudi u vezi sa pitanjem nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog «dovoljni za odbijanje tužbenog zahtjeva apelanta», zato što apelant nije pružio dokaze da je tuženi pravni sljednik obaveza Osnovnog suda u Lukavcu, ukoliko su te obaveze eventualno nastale krajem 1990. godine. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je iskaz koji je apelant dao kao parnična stranka suprotan sadržini spisa. Naime, apelant je u svom iskazu tvrdio da mu je tadašnji predsjednik Osnovnog suda u Lukavcu izdao potvrdu o navodnom preostalom dugu za obavljena vještačenja, te da je tu potvrdu predao u spis uz tužbu. Međutim, iz prijemnog pečata na tužbi proizlazi da je tužba predata u dva primjerka bez priloga, što znači da ni uz tužbu, a ni tokom postupka apelant nije dao dokaze za ovakve tvrdnje. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme eventualnih vještačenja, bilo predviđeno da stranke predujmljuju troškove vještačenja, ako sud odredi provođenje dokaza vještačenjem, a samo je izuzetno bila ostavljena mogućnost da se troškovi vještačenja isplate iz sredstava suda. Kantonalni sud smatra da apelant ničim nije dokazao da mu je naknada za eventualno provedena vještačenja određena iz sredstava suda, niti da je bio u ugovornom odnosu sa Osnovnim sudom u Lukavcu, niti da je sa tim sudom zaključio ugovor o djelu. Budući da apelant nije ničim dokazao tužbeni zahtjev, niti da ima pravo od tuženog zahtijevati isplatu, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija). Apelant smatra da mu u prvostepenom postupku nije bilo omogućeno da dođe do dokaza da je on kao sudski vještak bio angažovan i izvršio vještačenja po nalogu suda u 448 predmeta, te da mu sud za ta vještačenja nije isplatio naknadu u cijelosti. Dalje navodi da se u toku postupka obraćao predsjedniku suda «radi prikupljanja materijalnih dokaza», tj. spisa u kojima je po nalogu suda vršio vještačenje, ali da mu to nije omogućeno. Apelant smatra i da je pogrešno utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimisan zato što nije pravni sljednik Osnovnog suda u Lukavcu, jer «apelant zakonsku regulativu na koju se pozivaju sudovi, može da prihvati samo u slučaju da nije došlo do reorganizacije sudstva kakva je danas u BiH».

9. Kantonalni sud osporava navode iz apelacije i navodi da to što apelant nije dokazao ni osnov ni visinu tužbenog zahtjeva, a što je obavezan prema ZPP, ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje. Općinski sud također osporava navode iz apelacije navodeći da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, za šta je dato obrazloženje u osporenoj presudi. Što se tiče ostalih navoda apelanta, Općinski sud ističe da je taj sud službeno tražio dostavljanje podataka, te da je Općinski sud u Tuzli dostavio obavijest da u svojoj raspoloživoj knjigovodstveno-računovodstvenoj evidenciji nema podataka o broju predmeta u kojima je apelant izvršio vještačenje.

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju. Općinski sud je u vezi sa ovim pitanjem detaljno analizirao zakonske propise, te je dao jasne i iscrpne razloge za svoju odluku o tome da tuženi nije pasivno legitimisan. Ovakav zaključak je potvrdio i Kantonalni sud svojom odlukom navodeći da su razlozi koje je naveo Općinski sud, rješavajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, «dovoljni za odbijanje tužbenog zahtjeva». Stoga, Ustavni sud smatra da ni Općinski sud ni Kantonalni sud nisu ni morali ulaziti u pitanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, kod činjenice da nije dokazana i utvrđena pasivna legitimacija tuženog. Ipak, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, uprkos tome, pokušao službenim putem pribaviti dokaz o tome da je apelant izvršio vještačenje, mada sam apelant nije u tom pravcu predložio, niti je uz tužbu priložio bilo kakav dokaz, što je njegova obaveza prema ZPP, a što je sve vrlo detaljno i jasno Kantonalni sud obrazložio. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i paušalni navodi apelanta o tome da mu je onemogućeno prikupljanje i prezentiranje dokaza, budući da je prvostepenom presudom konstatovano da apelant nije, osim svog saslušanja, ni predložio izvođenje bilo kakvih drugih dokaza.

14. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-939/06 (Č. Ž.) | Sudska praksa | Aktio