Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1495/07 («Kreator» d.o.o. Sokolac)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

  • Mjera obezbjeđenja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1495/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP 1495/07, rješavajući apelaciju «Kreator» d.o.o. Sokolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Kreator» d.o.o.

Sokolac podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republlike Srpske broj 118-0-Rev-07-000136 od 19. aprila 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Pž-06- 000114 od 14. novembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 089-0-Ps-06-000252 od 25. oktobra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. «Kreator» d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je, 23. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republlike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000136 od 19. aprila 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Pž-06-000114 od 14. novembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-0-Ps-06-000252 od 25. oktobra 2006. godine. Apelant je, također, postavio i zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Vrhovnom sudu da ponovo odlučuje o reviziji apelanta i stavi van snage i odloži izvršenje rješenje Okružnog suda broj 014- 0-Pž-06-000114 od 14. novembra 2006. godine i Osnovnog suda broj 089-0-Ps-06-000252 od 25. oktobra 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Iz navoda apelacije i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu proizlazi da se pred Osnovnim sudom vodi parnični postupak broj 089-0-Ps-06-000252 u predmetu po tužbi apelanta protiv NLB «Razvojna banka» AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena). U toku trajanja ovog postupka apelant je predložio Osnovnom sudu da donese mjeru obezbjeđenja tako da odloži apelantu obavezu isplate svih kreditnih anuiteta i kamata iz ugovora o kratkoročnom kreditu, a koje dospiju u vrijeme trajanja tog parničnog postupka, te da se do momenta donošenja rješenja o obezbjeđenju donese privremena mjera obezbjeđenja. Osnovni sud je, rješenjem broj 089-0-Ps- 06-000252 od 6. oktobra 2006. godine odredio privremenu mjeru obezbjeđenja, pa je rješenje o tome dostavio tuženom na odgovor. Nakon što je tuženi dostavio odgovor na ovu privremenu mjeru, Osnovni sud je održao raspravu po ovom pitanju, pa je osporenim rješenjem broj 089-0- Ps-06-000252 od 25. oktobra 2006. godine odredio da apelant, kao predlagač mjere obezbjeđenja, plati jemstvo u iznosu od 2.200.000 Eura za štetu koja bi tuženom mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere obezbjeđenja koju je apelant predložio, a na osnovu člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, osporenim rješenjem Osnovni sud je odredio da će, ukoliko apelant ne položi jemstvo u ostavljenom roku, njegov prijedlog za donošenje mjere obezbjeđenja biti odbijen.

3. Apelant je protiv ovog rješenja o plaćanju jemstva izjavio žalbu, koju je Okružni sud, osporenim rješenjem broj 014-0-Pž-06-000114 od 14. novembra 2006. godine, odbacio kao nedozvoljenu. Naime, Okružni sud je naveo da je članom 269. stav 2. ZPP predviđeno da će sud odrediti mjeru obezbjeđenja samo ako predlagač obezbjeđenja, u roku koji odredi sud, plati jemstvo za štetu koja bi protivniku obezbjeđenja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere obezbjeđenja. Dakle, davanje jemstva je uslov za određivanje mjere obezbjeđenja, pa je sud pravilno rješenjem naložio apelantu da kao predlagač mjere obezbjeđenja plati jemstvo, nakon čega bi tek mogla biti određena mjera obezbjeđenja. Imajući ovo u vidu, Okružni sud je ocijenio da se osporeno prvostepeno rješenje o plaćanju jemstva smatra rješenjem o upravljanju postupkom u smislu člana 109. stav 2. ZPP, a protiv rješenja o upravljanju postupkom nije dozvoljena žalba. U prilog ovome, Okružni sud navodi i da nakon proteka roka koji je sud odredio za plaćanje jemstva, sud mora ili donijeti mjeru obezbjeđenja ili odbiti prijedlog predlagača. Stoga, bez obzira što je apelantu u osporenom rješenju data pravna pouka o mogućnosti izjavljivanja žalbe, žalba je po zakonu nedozvoljena.

4. Apelant je protiv drugostepenog rješenja izjavio reviziju koju je Vrhovni sud, osporenim rješenjem broj 118-0-Rev-07-000136 od 19. aprila 2007. godine, odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju ovog rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 254. ZPP, navodeći da postupak u kojem se može izjaviti revizija protiv rješenja podrazumijeva građansko-pravni spor u kojem postoji određen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je tražio donošenje mjere obezbjeđenja, a rješenjima koja osporava ne odlučuje se o glavnoj stvari, tj. tužbenom zahtjevu. Zato, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeno rješenje koje apelant revizijom pobija nema karakter rješenja iz člana 254. ZPP, odnosno rješenja protiv kojeg je revizija dozvoljena. Također, Vrhovni sud je naglasio da osporenim rješenjem o plaćanju jemstva, donesenim u postupku koji se vodi po prijedlogu za određivanje mjere obezbjeđenja, nije okončan ni taj postupak, jer rješenje o plaćanju jemstva predstavlja samo jednu fazu u postupku koji prethodi donošenju rješenja o određivanju mjere obezbjeđenja. Vrhovni sud navodi da bi tek rješenje Osnovnog suda o određivanju ili odbijanju mjere obezbjeđenja imalo karakter rješenja kojim se postupak za određivanje mjere obezbjeđenja završava, pa bi protiv njega bila dozvoljena žalba, ali ne i vanredni pravni lijek, s obzirom da prema članu 279. stav 3. ZPP rješenje o određivanju mjere obezbjeđenja ima učinak rješenja o izvršenju, protiv kojeg nije dozvoljena revizija prema članu 14. Zakona o izvršnom postupku.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o situaciji iz člana 254. stav 3. ZPP, prema kojem je revizija uvijek dozvoljena protiv rješenja drugostepenog suda kojim se žalba odbacuje. Također, apelant smatra da je pogrešno stanovište Vrhovnog suda o tome da rješenje o određivanju mjere obezbjeđenja ima karakter rješenja o izvršenju, a takav pogrešan stav je doveo do kršenja navedenih prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]»

7. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima.U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i na vlastitu jurisprudenciju prema kojoj se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje samo na «spor» o «građanskim pravima i obavezama» priznatim u domaćem zakonodavstvu, ali ne garantuje određen sadržaj tih «građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marković protiv Italije, presuda od 14. decembra 2006. godine, aplikacija broj 1398/03), niti se tumačenjem člana 6. Evropske konvencije mogu kreirati nova, suštinska «građanska prava» koja nemaju pravnog osnova u pozitivnim propisima države (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 914/04 od 11. aprila 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je naloženo da plati jemstvo kao uslov za donošenje mjere obezbjeđenja koju je tražio. U ovom postupku koji je prethodio postupku pred Ustavnim sudom i koji je okončan pobijanim rješenjima sudovi nisu utvrđivali bilo kakve činjenice koje bi se ticale apelantovog tužbenog zahtjeva o kojem teče parnica, niti su sudovi odlučivali o postojećim ili novim građanskim pravima apelanta. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud osporenim rješenjem samo rješavao procesna pitanja, tj. ostvarivao procesne pretpostavke za odlučivanje o mjeri obezbjeđenja koju je apelant tražio, ne odlučujući pri tome o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, odnosno o apelantovim građanskim pravima o kojima će sud odlučiti u parnici koja je u toku. Stoga, Ustavni sud smatra da, u okolnostima kada osporenim rješenjima nije odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, već su rješavana proceduralna pitanja u postupku za određivanje privremene mjere osiguranja, taj postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP-914/04).

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ovaj član garantuje pravni lijek samo u slučaju kršenja prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom, odnosno kad apelant ima «dokazive tvrdnje» da je žrtva kršenja prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom, čak i ako se ne može utvrditi kršenje nekog od prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Silver protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A broj 61). Kako je u konkretnom slučaju Ustavni sud zaključio da apelantovi navodi ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to ni apelantovi navodi u vezi sa članom 13. Evropske konvencije nisu ratione materiae prihvatljivi.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1495/07 («Kreator» d.o.o. Sokolac) | Sudska praksa | Aktio