Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1043/06 (Enisa Mujagić-Sarajlić)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1043/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica, Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1043/06, rješavajući apelaciju Enise Mujagić-Sarajlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Mujagić-Sarajlić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-29/05 od 23. januara 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci suda broj RS-206/93 od 11. oktobra 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Mujagić-Sarajlić podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj RS-206/93 od 1. aprila 1998. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Enisa Mujagić-Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Milan Vukić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 23. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. RS-206/93 od 1. aprila 1998. godine i RS-206/93 od 11. oktobra 2004. godine, kao i rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-29/05 od 23. januara 2006. godine.
2. Apelantica je kao bivši uposlenik Doma zdravlja Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijela 10. juna 1993. godine Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog zbog nezakonitosti odluke kojom joj je prestao radni odnos. Osnovni sud je održao jedno ročište 9. decembra 1993. godine koje je odloženo na neodređeno vrijeme. U toku ratnih dejstava ročišta nisu održavana, a sljedeće ročište je zakazano nakon okončanja ratnih dejstava 23. septembra 1997. godine. Kako je apelantica u međuvremenu napustila Banja Luku, a nije dostavila novu adresu, Osnovni sud je na ročište pozvao njenog punomoćnika, inače supruga apelantice, putem oglasne table suda. Na zakazanom ročištu za tužilačku stranu nije niko pristupio, pa je sud, shodno odredbama čl. 216 i 217 tada važećeg Zakona o parničnom postupku donio rješenje o mirovanju postupka. Rješenje o mirovanju postupku je takođe istaknuto na oglasnu tablu suda, a nakon isteka roka za žalbu i vremenskog perioda mirovanja posutpka, obzirom da ni apelantica, ni suprotna strana nisu izjavile žalbu ili nekom radnjom u predviđenom roku prekinule mirovanje postupka, Osnovni sud je donio rješenje broj RS-206/93 od 1. aprila 1998. godine da se tužba apelantice smatra povučenom. Sud i dalje nije raspolagao adresom apelantice, pa je navedeno rješenje stavljeno na oglasnu ploču suda, a istekom roka za žalbu postalo je pravosnažno 11. aprila 1998. godine.
3. Punomoćnik apelantice je podneskom Osnovnom sudu od 4. oktobra 2002. godine zahtjevao da se aktivira predmet apelantice, jer je doznao u pisarnici suda da je arhiviran i da ne zna razloge za takav status predmeta. Osnovni sud je 10. oktobra 2002. godine uputio dopis punomoćniku apelantice na adresu koja je naznačena u tužbi, obavještavajući ga o statusu predmeta. Dopis Osnovnog suda nije uručen, jer je dostavljač naznačio da je punomoćnik apelantice odselio, a svoju novu adresu ili adresu apelantice nije dostavio sudu.
4. Novi punomoćnik apelantice advokat Milan Vukić je tek 31. oktobra 2003. godine izvršio uvid u spis i 19. novembra 2003. godine u ime apelantice podnio prijedlog za ponavljanje postupka. Apelantica u zahtjevu za ponavljanje postupka osporavajući zakonitost odluka suda kao razlog za ponavljanje postupka navodi da se njeno nedostavljanje adrese stanovanja treba smatrati izvinjavajućom nemarnosti, jer se iselila sa adrese stanovanja u toku ratnih dejstava i bila izložena čestom seljenju bez stalne adrese. Iznijela je i tvrdnju da Osnovni sud nije efikasno radio na predmetu u kojem je stranka i da je između dva ročišta proteklo gotovo četiri godine na koji način je prekoračen razuman rok za donošenje odluke u sudskom postupku.
5. Osnovni sud je rješenjem broj Rs-206/93 od 11. oktobra 2004. godine prijedlog apelantice za ponavljanje postupka odbacio kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja Osnovni sud navodi da je rješenje o povlačenju tužbe apelantice postalo pravosnažno 11. aprila 1998. godine i da je tadašnji punomoćnik apelantice, njen suprug, 4. oktobra 2002. godine dostavio pismenu urgenciju sudu u kojoj je naveo da je provjerom u upisniku suda ustanovio da je predmet arhiviran i da mu se dostavi rješenje. Osnovni sud dalje navodi da je obavijest o sudbini predmeta dostavljena ovom punomoćniku na adresu iz tužbe, ali da dostava nije izvršena, jer se punomoćnik odselio sa naznačene adrese 22. oktobra 2002. godine. Takođe, Osnovni sud navodi da smatra kako je tadašnji punomoćnik apelantice prilikom provjere stanja predmeta u pisarni 4. oktobra 2002. godine saznao za ishod postupka i pravosnažno rješenje kojim je utvrđeno da se tužba apelantice smatra povučenom, jer prema pravilima parničnog upisnika, prilikom obavještavanja stranke da je predmet arhiviran, radnik suda obavještava stranku i kako je predmet okončan. Obzirom da dostava nije mogla biti izvršena na adresu kojom je sud raspolagao, a tadašnji punomoćnik apelantice nije dostavio promjenu adrese, dostavljanje navedenog rješenja izvršeno je putem oglasne table suda. Kako je novi punomoćnik apelantice tek 19. novembra 2003. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka, Osnovni sud navodi da je po čl. 421. i 423. Zakona o parničnom postupku koji je primjenio određeno da je rok za podnošenje ovog zahtjeva 30 dana od dana kada je stranka saznala za razlog ponavljanja, odnosno 30 dana od dana kada je odluka dostavljena stranci. Smatrajući da je apelantica putem tadašnjeg punomoćnika još 4. oktobra 2002 imala saznanja o ishodu postupka i da je od tada do podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka proteklo znatno više od 30 dana, Osnovni sud je primjenio pravila saznanja i prijedlog odbacio kao neblagovremen.
6. Protiv navedene odluke Osnovnog suda apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu u kojoj je osporavala da je njen zahtjev za ponavljanje postupka neblagovremen i da je saznanje o ishodu postupka u kojem je doneseno pravosnažno rješenje o povlačenju njene tužbe imala tek 31. oktobra 2003. godine kada je njen novi punomoćnik izvršio uvid u arhivirani spis, pa je tada u zakonom predviđenom roku 13. novembra 2003. godine podnijela zahtjev za ponavljanje postupka. Okružni sud je u cjelosti potvrdio osporeno rješenje Osnovnog suda i žalbu apelantice odbio kao neosnovanu smatrajući da je Osnovni sud u toku cijelog postupka postupao pravilno i u skladu sa zakonom koristeći oglasnu tablu suda za obavještavanje apelantice koja nije dostavila promjenu adrese, iako je na to po Zakonu o parničnom postupku bila obavezna posebno obzirom na okolnost da je ročište zakazano nakon okončanja ratnih dejstava, te da se apelantica nije interesovala za ishod postupka sve do 4. oktobra 2002. godine kada je njen tadašnji punomoćnik saznao da je predmet arhiviran, pa samim tim i rješen. Stoga, Okružni sud smatra da je Osnovni sud pravilno utvrdio da je navedeni datum ujedno i datum kada je apelantica saznala za ishod postupka iz čega slijedi da je njen zahtjev za ponavljanje postupka od 13. novembra 2003. godine neblagovremen.
7. Apelantica smatra kako je u odnosu na nju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na taj način što je Osnovni sud nerazumno dugo vodio postupak koji je okončan pravosnažnim rješenjem broj RS-206/93 od 1. aprila 1998. godine, a da su Okružni sud rješenjem broj Ž-29/05 od 23. januara 2006. godine i Osnovni sud rješenjem broj RS-206/93 od 11. oktobra 2004. godine u postupku koji je vođen po prijedlogu apelantice za ponavljanje postupka pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primjenili materijalne propise.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u djelu u kojem apelantica osporava rješenje Osnovnog suda broj RS-206/93 od 1. aprila 1998. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu, a da prethodno nije izjavila žalbu protiv rješenja Osnovnog suda broj RS-206/93 od 1. aprila 1998. godine. Protiv navedenog rješenja bila je dozvoljena žalba Okružnom sudu u roku od osam dana od prijema rješenja. Obzirom da apelantica kao tužiteljica nije dostavila adresu na koju bi joj bilo moguće dostaviti navedeno rješenje, iako je na to bila obavezna u smislu člana 145. stav 1. Zakona o parničnom postupku, dostavljanje je izvršeno putem oglasne table suda. U smislu stava 3. istog člana dostavljanje se smatra izvršenim po isteku osam dana od dana pribijanja pismena na oglasnu tablu suda. Iz dostavnica koje su priložene u spisu jasno je vidljivo da je navedeno rješenje stavljeno na oglasnu tablu suda isti dan kada je doneseno, a sa oglasne table skinuto 16. aprila 1998. godine. U ostavljenom zakonskom roku apelantica nije iskoristila svoje pravo da izjavi žalbu pa je rješenje o povlačenju tužbe postalo pravosnažno. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti djela apelacije koji se odnosi na rješenje Osnovnog suda broj RS-
206/93 od 11. oktobra 2004. godine i rješenje Okružnog suda broj Ž-29/05 od 23. januara 2006. godine donesenim povodom prijedloga apelantice za ponavljanje postupka, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
13. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na rješenja koja su donosena u postupku u kojem su Okružni sud i Osnovni sud odlučivali o prijedlogu apelantice za ponavljanje parničnog postupka okončanog pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda broj RS-206/93 od 1. aprila 1998. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Analogno iznesenom stavu u postupku povodom prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka se ne određuju građanska prava i obaveze apelanta. U ovom postupku odlučuje se samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da je apelantica podnijela apelaciju protiv rješenja Okružnog suda broj Ž-29/05 od 23. januara 2006. kojim je po izjavljenoj žalbi apelantice potvrđeno prvostepeno rješenje Osnovnog suda broj RS-206/93 od 11. oktobra 2004. godine o odbijanju prijedloga apelanta za ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka.
15. U postupku koji je vođen, po prijedlogu apelantice za ponavljanje parničnog postupka, odlučivalo se isključivo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje navedenog postupka, pa se shodno tome apelantica ne može pozivati na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koji štiti ta prava u postupcima u kojima se odlučuje o građanskim pravima i obavezama, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović