Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1133/06 (R. J.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1133/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1133/06, rješavajući apelaciju Radeta Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Jovanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-1624/05 od 19. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj P- 20/05 od 10. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kelna-Njemačka, kojeg zastupa Ivan Tomić advokat iz Mostara, podnio je 12. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1624/05 od 19. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj P- 20/05 od 10. novembra 2005. godine.
2. Apelant koji stalno boravi u Njemačkoj je u mjestu Dračevo, Općina Čapljina, doživio saobraćajni udes krivicom osiguranika Sarajevo-Osiguranja d.d. (u daljnjem tekstu: tuženi) usljed čega je na vozilu apelanta nastupila materijalna šteta. Tužbenim zahtjevom za naknadu štete apelant je zahtjevao da mu tuženi isplati na ime pretrpljene štete iznos od 10.323,32 KM. Općinski sud je presudom broj P-20/05 od 10. novembra 2005. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta i dosudio mu na ime naknade štete iznos od 6.809,00 K.M. sa zakonskom zateznom kamatom od 19. augusta 2004. godine, kada je za apelanta nastupila šteta. Sa preostalim djelom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da sud nije prihvatio visinu cijene popravka vozila koje je apelant izvršio u Njemačkoj, nego je kao cijenu popravka vozila prihvatio cijenu koju je svojim nalazom utvrdio sudski vještak mašinske struke na osnovu standarda koji bi važili da je vozilo apelanta popravljeno u Bosni i Hercegovini. Nadalje, Općinski sud smatra da apelant nije uspio dokazati da se morao vratiti u Njemačku radi posla ili da iz nekih drugih objektivnih razloga nije mogao ostati u Bosni i Hercegovini i izvršiti popravak vozila. Isto tako Općinski sud navodi da nije prihvatio procjenu štete na vozilu izvršenu u Njemačkoj, jer nije izvršena u sudskom postupku i po nalogu suda, te da je poklonio vjeru procjeni nastale štete utvrđenu po stalnom sudskom vještaku mašinske struke koja je izvršena po nalogu suda i u toku sudskog postupka.
3. Protiv navedene presude apelant i tuženi su izjavili žalbe Kantonalnom sudu. Tuženi je osporavao početak toka zateznih kamata i odluku o troškovima postupka. Apelant je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga, a posebno je osporavao primjenu materijalnog prava smatrajući da je sud postupio pogrešno, jer nije pravilno primjenio član 28 Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, po kojem je mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je nastupila štetna posljedica, zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Naime, apelant je smatrao da je štetna posljedica u vidu umanjenja njegove imovine povodom popravka oštećenog vozila nastupila u Njemačkoj, pa se iz tog razloga morala uvažiti i procjena štete i visina iznosa popravljanja vozila izvršena u Njemačkoj gdje apelant stalno boravi.
4. Presudom broj Gž-1624/05 od 19. januara 2006. godine, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i tuženog i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. U djelu presude kojom obrazlaže odbijanje žalbe apelanta, Kantonalni sud navodi da je Općinski sud pravilno primjenio materijalne propise na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takođe, Kantonalni sud smatra da je Općinski sud pravilno primjenio domaće pravo, jer je i izvršena radnja i nastupanje štete nastalo u istom mjestu, Dračevu-u Bosni i Hercegovine, a kako je vozilo apelanta pokretna imovina i u Bosni i Hercegovini i bilo gdje izvan nje, to ne može biti od uticaja za rješenje predmetnog spora.
5. Nezadovoljan ishodom postupka po izjavljenoj žalbi apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primjenili materijalne propise, ponavljajući navode koje je isticao tokom prvostepenog i drugostepenog postupka nastojeći da opravda razloge popravka vozila u Njemačkoj i ukaže da su redovni sudovi proizvoljno primjenili član 28. Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima. Smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
7. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
10. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama redovnih sudova apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelant samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Nadalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelant osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, time što Kantonalni sud nije smatrao da je za primjenu materijalnog propisa, odnosno rješavanje pravnih pitanja, od značaja mišljenje apelanta izneseno u žalbenom postupku, da je posljedica štetnog događaja nastupila u mjestu gdje je popravio svoje vozilo, a ne u mjestu gdje je na vozilu, prilikom saobračajnog udesa nastupila šteta. U pogledu tumačenja Kantonalnog suda odredbe člana 28. Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, po kojem je mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je nastupila štetna posljedica, zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnijie za oštećenika, Ustavni sud je povodom identične situacije kada je apelant pretrpio štetu na vozilu u Bosni i Hercegovini, a popravku izvršio u Njemačkoj, u Odluci o meritumu broj AP-428/04 od 23. marta 2005. godine, zauzeo stav da je posljedica, u obliku nastale štete na vozilu, prouzrokovana u trenutku i mjestu saobraćajnog udesa, dakle u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrijeme i mjesto popravke vozila, pa se kao jedino relevantno pravo ima primjeniti domaće pravo.
11. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije samo zato što je pravno shvatanje redovnih sudova u pogledu toga pod koje zakonske odredbe treba podvesti nastupanje štetne posljedice, visinu iznosa štete, odnosno visinu troškova popravke vozila i procjenu žalbenih navoda, različito od apelantovog.
12. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana, jer nedostaju prima facie dokazi da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović