Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1229/06 (B. Č.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1229/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1229/06, rješavajući apelaciju Branka Čuljka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Čuljka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž- 1163/05 od 9. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-1336/02 od 30. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ludwigshafena-Njemačka, kojeg zastupa Ivan Tomić advokat iz Mostara, podnio je 24. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1163/05 od 9. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1336/02 od 30. juna 2005. godine.
2. Nakon što je Općinski sud odobrio rekonstrukciju predmeta apelanta koji se vodio kod tog suda prije izbijanja ratnih sukoba, a tokom rata bio uništen u požaru, apelant je tužbenim zahtjevom protiv «Sarajevo» osiguranja d.d. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Kožul Gojka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) tražio da mu solidarno, na ime naknade totalne štete nastale na vozilu, isplate 4.059,66 KM. sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. oktobra 1989. godine kada je u Širokom Brijegu drugotuženi, osiguranik prvotuženog, u alkoholisanom stanju, upravljajući svojim vozilom udario u parkirano vozilo apelanta. Općinski sud je presudom broj P-1336/02 od 30. juna 2005. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta.
3. U obrazloženju navedene presude Općinski sud ističe da je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda za prekršaje Lištica broj P II-1918 od 22. novembra 1989. godine drugotuženi oglašen krivim i novčano kažnjen, jer je u alkoholisanom stanju upravljao vozilom i udario u parkirano vozilo apelanta. Nadalje, Općinski sud navodi da je na osnovu postojeće dokumentacije, uključujući i zapisnik o utvrđivanju štete na vozilu apelanta koji je sačinio prvotuženi, vještak mašinske struke, na glavnoj raspravi utvrdio da je visina štete na vozilu apelanta u vrijeme nastanka iznosila 7.226,09 KM, a ostatak vrijednosti vozila 3.096 KM. Takođe je putem vještaka finansijske struke Općinski sud utvrdio da je suma obaveznog osiguranja po jednom štetnom događaju, u periodu od 1988. godine i 1989. godine kada je apelant mogao zaključiti ugovor o osiguranju, bila propisana odlukom Saveznog Izvršnog Vijeća i iznosila tadašnjih 7.500,00 dinara, koja je na dan štetnog događaja odgovarala ekvivalentu od 3.166,43 DM do koje sume je prvotuženi bio odgovoran. Nadalje, polazeći od stepena odgovornosti drugotuženog za nastanak štetnog događaja u visini od 80% do visine osigurane sume, izvršeno je preračunavanje iznosa u dinarima i na dan 23. marta 1990. godine apelantu je prevotuženi isplatio iznos od 22.165,00 dinara, ili tadašnji novčani ekvivalent od 3.166,43 KM, Općinski sud je zaključio da je prvotuženi u cijelosti obeštetio apelanta. Kako je u toku postupka među strankama bio sporan datum zaključenja ugovora o osiguranju, jer nijedna od njih više ne posjeduje taj ugovor, sud je poklonio vjeru vještaku finansijske struke koji je na osnovu tri različite polise osiguranja iz tog perioda kada je i apelant zaključio ugovor, te na osnovu Odluke Saveznog Izvršnog Vijeća izvršio procjenu sume osiguranja i isplačenog iznosa apelantu. Općinski sud takođe navodi da apelant kao tužitelj, iako je zakonom predviđena ta mogučnost, nije predlagao provođenje dokaza, čak ni saslušanje stranaka, kojima bi dokazivao sadržaj ugovora o osiguranju, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio da je prvotuženi dokazao da je osigurana suma na dan zaključenja ugovora iznosila 7.500,00 dinara i da je u skladu sa 80% utvrđenoj odgovornosti, isplatom iznosa od 3.166,43 KM, odnosno 22.165,00 dinara u cijelosti isplatio apelanta.
4. U pogledu drugotuženog koji je izazvao saobraćajni udes tužbeni zahtjev je odbijen. Općinski sud smatra da nakon što je drugotuženi u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, apelant nije u tom pravcu predlagao provođenje dokaza te je primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev apelanta odbijen. Takođe, povodom odbijanja tužbenog zahtjeva apelanta, prema pravilima o teretu dokazivanja, Općinski sud daje i obrazloženje kako utvrđivanje prekršajne odgovornosti drugotuženog ni u kom slučaju samo po sebi ne predstavlja osnov za utvrđivanje i odgovornosti u građanskom postupku, jer je sud u parničnom postupku vezan za krivičnu presudu krivičnog suda kojom se optuženik oglašava krivim, a ne odlukama koje donosi sud za prekršaje.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu iz svih žalbenih razloga, a posebno je osporavao način na koji je Općinski sud cijenio provedene dokaze i način primjene dokaznih pravila. Ukazao je i da sud nije pravilno procjenio odgovornost drugotuženog koji je izazvao sabraćajnu nezgodu i to tako što je upravljajući vozilom udario u parkirano vozilo apelanta. Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. U djelu presude kojom obrazlaže odbijanje žalbe apelanta u pogledu prvotuženog, Kantonalni sud navodi da je Općinski sud pravilno prihvatio nalaz vještaka finansijske struke po kojem je prvotuženi u cijelosti namirio apelanta, a kako apelant nije predlagao izvođenje dokaza na ovu okolnost, Općinski sud je pravilno primjenio pravila o teretu dokazivanja i odbio tužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud smatra da apelant tužbenim zahtjevom nije prezentirao sve činjenice i dokaze, a kasnije u toku postupka, ni predlaganjem novih dokaza nije doveo u sumnju činjenicu da je obeštećen u cjelini, dok je sa druge strane prvotuženi detaljno i iscrpno obrazložio svoje prigovore u odnosu na tužbeni zahtjev apelanta.
6. U pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva apelanta u odnosu na drugotuženog, Kantonalni sud konstatuje da apelant, osim rješenja suda za prekršaje kojim je drugotuženi oglašen krivim i prkršajno kažnjen, a koje ne vezuje parnični sud za utvrđivanje odgovornosti, nije dostavio nijedan drugi dokaz. Na osnovu takvog činjeničnog stanja i bez drugih dokaza nije se sa sigurnošću mogla utvrditi odgovornost drugotuženog za nastalu prometnu nezgodu, tim prije što je drugotuženi isticiao da je apelant parkirao vozilo na mjestu gdje je zabranjeno zaustavljanje i parkiranje. Dalje, Kantonalni sud konstatuje da takvo stanje proizlazi i iz vansudskog postupka kod prvotuženog, vođenom po zahtjevu apelanta, u kojem je utvrđeno da je zahtjev apelanta osnovan u procentu od 80% jer je i on doprinjeo nastanku saobračajnog udesa time što je parkirao vozilo na mjestu zabranjenom za parkiranje.
7. Nezadovoljan ishodom postupka po izjavljenoj žalbi apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno i pogrešno primjenili materijalne propise, ponavljajući navode koje je isticao tokom drugostepenog postupka. Citirajući zakonske propise apelant polemiše sa pravnim shvatanjem redovnih sudova u pogledu upravljanja opasnom stvari, odgovornosti imaoca te stvari bez obzira na krivnju i primjeni pravila dokazivanja. Tvrdi da se od njega neopravdano očekivalo da dokazuje činjenice koje su već dokazane ili činjenice koje nije mogao dokazati, te da su tuženi u postupku dokazivanja bili privilegovani. Iako se apelant nije direktno pozvao na neko od prava zaštičenih Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz same apelacije proizlazi da smatra kako su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
9. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
12. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama redovnih sudova apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelant samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Dalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelant osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, time što Kantonalni sud nije smatrao da je za primjenu materijalnog propisa, odnosno rješavanje pravnih pitanja, od značaja mišljenje apelanta izneseno u žalbenom postupku, da su dokazna pravila iz člana 123.Zakona o parničnom postupku, po kojem je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, povrijeđena na njegovu štetu, jer su oba redovna suda konstatovala da apelant u pogledu nalaza vještaka finansijske struke o potpunom obeštečenju apelanta, nije pružio bilo kakve protu dokaze, niti je uz tužbeni zahtjev prezentirao činjenice i dokaze iz kojih bi se sa vjerovatnočom moglo zaključiti da nije u cjelosti obeštećen. Kantonalni sud je takođe konstatovao da je prvotuženi suprotno apelantu svoje prigovore jasno i iscrpno obrazložio što je potvrđeno i nalazom vještaka finansijske struke.
13. Ustavni sud je isto tako mišljenja da redovni sudovi nisu povrijedili prava apelanta time što su na osnovu provedenog postupka došli do istovjetnog zaključka da se odbije tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Naime, Kantonalni sud i Općinski sud su utvrdili da apelant osim rješenja o kažnjavanju drugotuženog u prekršajnom postupku, koja odluka ne predstavlja osnov za utvrđivanje odgovornosti u parničnom postupku, nije ponudio nijedan dokaz ili činjenicu na osnovu kojeg bi se u parničnom postupku, sa sigurnošću mogla utvrditi odgovornost drugotuženog, tim prije što je on isticao da je apelant parkirao svoje vozilo na mjestu gdje je postojao znak zabrane zaustavljanja i parkiranja vozila. Ova okolnost je utvrđena u vansudskom postupku tuženog i cjenjena kao saodgovornost apelanta za nastanak saobračajne nezgode prilikom rješavanja njegovog odštetnog zahtjeva, koji je iz tog razloga, procjenjen osnovanim u visini od 80%.
14. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje samo zato što je pravno shvatanje redovnih sudova u pogledu toga pod koje zakonske odredbe treba podvesti nastupanje štetne posljedice i visinu iznosa sume osiguranja, odnosno kako primjeniti pravila dokazivanja, te na osnovu kojih činjenica i dokaza utvrditi odgovornost tuženih i procjenu žalbenih navoda, različito od apelantovog.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom djelu očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović