Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1261/06 (R. K.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1261/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1261/06, rješavajući apelaciju Radmile Kolak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Kolak podnesena protiv presude Okružnog suda Trebinje, broj Gž-268/05 od 16. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda Trebinje, broj P-

117/04 od 16. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Kolak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, podnijela je 20. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Trebinje (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-268/05 od 16. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda Trebinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-117/04 od 16. marta 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-117/04 od 16. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-268/05 od 16. februara 2006. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se poništi i utvrdi da ne proizvodi pravno dejstvo saglasnost radnika AD »Borac» Preduzeće za trgovinu i ugostiteljstvo Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), bez broja i datuma, sa potpisom apelantice, da je ista saglasna sa otkazom ugovora o radu, te da nema nikakvih drugih potraživanja prema tuženom, te da se naloži tuženom da apelantici, na ime duga, isplati iznos od 2.616,45 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa, te da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.262,62 KM. Apelantica je dužna tuženom nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 632,50 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da je prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, koje i taj suda prihvata, nesporno da je apelantica bila zaposlena kod tuženog i da je odlukom tuženog, broj 104/03 od 1. novembra 2003. godine, otkazan ugovor o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnolioških razloga. Sud navodi da apelantica ne spori odluku o otkazu ugovora o radu, nego osporava pismenu saglasnost u kojoj je između ostalog navedeno: «Takođe smo saglasni da nemamo više nikakvih potraživanja», a koja je data svim radnicima da je potpišu prilikom otkazivanja ugovora o radu a što je bilo uslov za isplatu otpremnina koje su isplaćene u iznosu od 3.500,00 KM svim radnicima pa i apelantici. Sud navodi da je vještak finansijske struke utvrdio da apelantici nisu isplaćena sva primanja po osnovu rada do otkaza ugovora o radu ali da isplaćeni iznos otpremnine prevazilazi potraživanja apelantice, koja inače ne bi ni imala pravo na iznos otpremnine od 3.500,00 KM, nego manje, s obzirom na dužinu staža kod tuženog kao poslodavca. Okružni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da saglasnost koju je apelantica potpisala predstavlja vrstu vansudskog poravnanja a apelantica nije dokazala da je bila prisiljena da potpiše izjavu, da se nakon isplate otpremnine, odriče svojih novčanih potraživanja prema tuženoj. Okružni sud je dalje ukazao da je prvostepeni sud jasno i nedvosmisleno obrazložio zašto nije prihvatio iskaz saslušanih svjedoka, te ukazao da je shodno odredbi člana 155. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03 i 74705) sud ovlašten pozivati vještaka da dopuni, odnosno ispravi nalaz ili mišljenje koje je nejasno nepotpuno ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima. Na kraju Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je smatrao da je apelantica prekludirana u svom zahtjevu iz tužbe (sve i da je zahtjev bio osnovan) u odnosu na plate koje potiču iz 2002. godine, a u smislu člana 105. Zakona o radu.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelantica vidi u tome što je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjen procesni zakon i materijalno pravo. Apelantica navodi da je Okružni sud dao šture i paušalne razloge za svoju odluku a u vezi neprihvatanja iskaza saslušanih svjedoka. Dalje apelantica smatra da je prvostepeni sud postupio suprotno članu 155. Zakona o parničnom postupku, jer je sud nakon prijedloga za sprovođenje dokaza vještačenja po vještaku finansijske struike, dao naredbu vještaku da izvrši dopunu vještačenja na okolnosti likvidnosti tuženog. Apelantica smatra da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna i da presude ne sadrže u cjelosti prihvatljive razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, osporene odluke preinači i udovolji tužbenom zahtjevu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U konkretnom slučaju apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog proizvoljne ocjene dokaza te u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Ustavi sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

8. U odnosu na navode apelantice da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna i da presude ne sadrže u cjelosti prihvatljive razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, kao i da je Okružni sud dao šture i paušalne razloge za svoju odluku a u vezi neprihvatanja iskaza saslušanih svjedoka, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

9. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelantica je imala priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih lično i putem svoga punomoćnika. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao svjedoke koje je predložila apelantica a i one koje je predložio tuženi, pa je njihove izjave ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da sud nije prihvatio iskaze svjedoka koje je predložila apelantica, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, budući da je sud te dokaze analizirao i dao detaljna i razložna obrazloženja o tome zašto te iskaze ne prihvata. Ustavni sud smatra da je sud sa jednakom pažnjom ispitao i analizirao sve predočene dokaze, i da razlozi koje je naveo kako prvostepeni tako i drugostepeni sud, u vezi sa neprihvatanjem iskaza svjedoka koje je predložila apelantica, nisu «šturi i paušalni» već naprotiv ubjedljivi i logični i dovoljno obrazloženi, pa Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjnice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP-661/04).

10. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Redovni sud je omogućio apelantici jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.

11. U vezi navoda apelantice da je prvostepeni sud postupio suprotno članu 155. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, jer je sud nakon prijedloga za sprovođenje dokaza vještačenja po vještaku finansijske struke, dao naredbu vještaku da izvrši dopunu vještačenja, Ustavni sud napominje da član 155. stav 2. Zakona o parnično postupku propisuje da:»Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja». U konkretnom slučaju sud je pozvao vještaka finansijske struke da dopuni nalaz uz napomenu o tome u kojem je smislu potrebno izvršiti dopunu, a što je po mišljenju suda bilo neophodno radi jasnijeg i potpunijeg utvrđenja činjeničnog stanja. Kao što je već navedeno u ovoj odluci svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelantica je imala priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih lično i putem svoga punomoćnika, tako da Ustavni sud i ove navode apelantice smatra neosnovanim.

12. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelantice. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost.

13. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelantica povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1261/06 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio