Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/06 (I. V.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1361/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1361/06, rješavajući apelaciju Ilinke Vidačak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1 i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilinke Vidačak podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-833/05 od 24. februara 2006. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-Dobojskog kantona, broj 12-23-1022/02 od 7. novembra 2005. godine i rješenja Službe za opću upravu i stambene djelatnosti Općine Kakanj, broj 0-05/10-23-

1037/02 od 9. jula 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilinka Vidačak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 6. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-833/05 od 24. februara 2006. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-Dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-23-1022/02 od 7. novembra 2005. godine i rješenja Službe za opću upravu i stambene djelatnosti Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: Služba), broj 0-05/10-23-1037/02 od 9. jula 2004. godine.

2. Rješenjem Službe, broj 0-05/10-23-1037/02 od 1. avgusta 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 12-23-1022/02 od 30. septembra 2003. godine, odbijen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u Kaknju, zbog neblagovremenosti.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj U-218/03 od 11. februara 2004. godine, uvažena je tužba apelantice i poništena su rješenja Ministarstva, broj 12-23-1022/02 od 30. septembra 2003. godine i Službe, broj 0-05/10-23-1037/02 od 1. avgusta 2002. godine, i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

4. Služba je prema uputama Kantonalnog suda provela ponovni postupak i rješenjem, broj 0-05/10-23-1037/02 od 9. jula 2004. godine, odbila zahtjev za povrat stana u posjed, zbog neblagovremenosti te utvrdila da apelantici prestaje stanarsko pravo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, a ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom članom 5. stav 1. navedenog zakona ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom organu prestaje mu stanarsko pravo prema članu 5. stav 3. navedenog zakona. Služba također ističe da je na njen zahtjev kancelarija Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine-Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ombudsman) dostavila kopiju žalbe o povredi ljudskih prava koju je suprug apelantice 3. februara 1998. godine, uputio ovoj instituciji i da se nije radilo o zahtjevu za povrat stana već o «žalbi o povredi ljudskih prava». Dalje je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica Službi podnijela dva zahtjeva za povrat stana i to 6. marta i 24. juna 2002. godine, dakle nakon roka propisanog Zakonom o prestanku primjene, te je Služba primjenom navedenih zakonskih odredbi, odbila zahtjev kao neblagovremen.

5. Ministarstvo je rješenjem, broj 12-23-1022/02 od 7. novembra 2005. godine, odbilo kao neosnovanu žalbu apelantice izjavljenu protiv rješenja Službe. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je rješenje prvostepenog organa pravilno i na zakonu osnovano, da se u konkretnom slučaju radi o zakonskom roku koji se ne može produžavati, čak i ako su u pitanju opravdani razlozi kao što je bolest, odsutnost, nepoznavanje propisa i dr.

6. Presudom Kantonalnog suda, broj U-833/05 od 24. februara 2006. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelantice usmjerena na poništenje rješenja Ministarstva, broj 12-23-1022/02 od 7. novembra 2005. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je tuženi organ u postupku odlučivanja o žalbi apelantice donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku pri čemu je prihvatio da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio odredbe člana 5. Zakona o prestanku primjene, odnosno dao valjane razloge o svim odlučnim činjenicama. Sud je dalje naveo da su prvostepeni organ i tuženi organ donijeli pravilna i na zakonu zasnovana rješenja o zahtjevu apelantice za povrat stana od 6. marta i 24. juna 2002. godine, koji su podneseni mimo rokova predviđenih zakonom. Također ovaj sud ističe da su prvostepeni organ i tuženi organ pravilno postupili kada nisu odlučivali o «žalbi o povredi ljudskih prava» koju je muž apelantice dostavio 3. februara 1998. godine Ombudsmanu, jer sve i da se prihvati stav Ombudsmana da se navedeni akt od 3. februara 1998. godine, može smatrati zahtjevom za vraćanje stana u posjed, ovakav zahtjev od 3. februara 1998. godine, bi se smatrao preuranjenim zbog činjenice da je Zakon o prestanku primjene stupio na snagu 4. aprila 1998. godine, i tek stupanjem na snagu ovog zakona zainteresovana lica su imala pravo i pravni osnov za podnošenje zahtjeva za povrat stana na kojem imaju stanarsko pravo. Ovim zakonom, zaključuje na kraju Kantonalni sud, decidno su regulisani postupci i način podnošenja zahtjeva za povrat stana nosioca stanarskog prava, pa kako je navedeni akt muž apelantice podnio 3. februara 1998. godine, proizilazi da su i prvostepeni i tuženi organ pravilno postupili kada isti akt nisu prihvatili kao zahtjev za vraćanje u posjed stana, nego samo kao žalbu o kojoj nisu nadležni odlučivati, a i da su se upustili u odlučivanje o takvom aktu, isti bi morali odbaciti zbog preuranjenosti.

7. U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena prava apelantice na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju apelantica je Službi podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed, koja je rješenjem od 9. jula 2004. godine, odbila zahtjev za povrat stana u posjed zbog neblagovremenosti i utvrdila da apelantici prestaje stanarsko pravo. Ovakvu odluku potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući žalbu apelantice kao neosnovanu. Apelantica je pred Kantonalnim sudom pokrenula spor protiv Ministarstva, radi poništenja rješenja od 7. novembra 2005. godine. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi donio presudu, broj U-833/05 od 24. februara 2006. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za povrat stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za povrat zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Kantonalnog suda na koju se apelantica žali, nije presuda o meritumu zahtjeva apelantice, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je zahtjev apelantice za povrat stana odbijen kao neblagovremen.

11. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantičinog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbijen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju kojeg organi uprave i redovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine)

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/06 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio