Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1707/06 (O. R.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1707/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP 1707/06, rješavajući apelaciju Obrada Ružića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Obrada Ružića, Miladina Petrovića, Ilinke Reljić, Mikaila Govedarice, Dušana Dunjića, Milenka Dolaševića, Ljubomira Ivanovića, Radovana Milanovića, Zdravka Vukovića, Stojana Perišića, Zorke Maksimović, Đorđija Krunića, Rose Šupeta, Štefanije Posnjak, Žarka Burila, Danila R. Vukovića, Jovanke Knežević, Zore Niković, Ratka Macana, Mire Sokolović, Rajka Fundupa, Dragice Ivanović, Trivuna Višekrune, Ljiljane Fuštar, Radojke Obrena Lalovac, Sretka Vukovića, Svete Radojčića, Radomira Jokanovića, Desanke Stojanović, Luke Kostovića, Radojke Rašević, Radovana Perišića, Slavka Radovanovića, Vasike Pljevaljčić, Mitra Miletića, Milorada Trivuna, Vlatka Draškovića i Zorke Perišić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Foči, broj Gž-255/05 od 18. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Foči, broj P-234/03 od 22. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Obrad Ružić, Miladin Petrović, Ilinka Reljić, Mikailo Govedarica, Dušan Dunjić, Milenko Dolašević, Ljubomir Ivanović, Radovan Milanović, Zdravko Vuković, Stojan Perišić, Zorka Maksimović, Đorđije Krunić, Rosa Šupeta, Štefanija Posnjak, Žarko Burilo, Danilo R. Vuković, Jovanka Knežević, Zora Niković, Ratko Macan, Mira Sokolović, Rajko Fundup, Dragica Ivanović, Trivun Višekruna, Ljiljana Fuštar, Radojka Obrena Lalovac, Sretko Vuković, Sveto Radojčić, Radomir Jokanović, Desanka Stojanović, Luka Kostović, Radojka Rašević, Radovan Perišić, Slavko Radovanović, Vasika Pljevaljčić, Mitar Miletić, Milorad Trivun, Vlatko Drašković i Zorka Perišić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijeli su 7. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-255/05 od 18. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-234/03 od 22. decembra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-234/03 od 22.decembra 2004. godine, prvotuženi Fond PIO RS Bijeljina, Filijala Istočno Sarajevo je obavezan da apelantima na ime štete zbog neisplaćenih penzija za mjesec jun, jul, avgust i septembar 2000. godine isplati iznose navedene u izreci presude za svakog apelanta pojedinačno uz obavezu da se isplata izvrši u skladu sa čl. 7. i 8. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske(«Službeni glasnikRS», broj 63/04- u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu). Tačkom dva izreke presude apelanti su odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva u pogledu isplate kamata budući da je članom 6. navedenog zakona propisano da se kamate na opšte obaveze iz člana 4. tog zakona otpisuju. Sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženo Ministarstvo finansija RS apelanti su odbijeni. Tačkom četiri izreke presude prvotuženi su obavezani da apelantima plate troškova parničnog postupka u iznosu od 3.655.40 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da između apelanata i prvotuženog nije sporno da prvotuženi apelantima duguje iznose neisplaćenih penzija za period jun-septembar 2000. godine, da su iznosi potraživanja za svakog apelanta navedeni u izvještaju prvotuženog i da iznosi nisu sporni , te je sud zaključio, obzirom na zakonsku obavezu prvotuženog da apelantima isplati navedena potraživanja, da zbog neisplate zaostalih penzija apelanti trpe štetu. Sud je konstatirao da potraživanje apelanata, budući da su nastala prije 31. decembra 2002. godine, ulaze u opšte obaveze u smislu člana 4. stav 1. tačka 2. Zakona o unutrašnjem dugu ali da tim zakonom nisu precizirani iznosi po apelantima pa je sud zaključio da su potraživanja apelanata, u pogledu osnova i visine, osnovani te, shodno čkanu 161. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju prema kojem je Fond PIO obavezan korisniku prava isplatiti penziju, obavezao prvotuženog na isplatu iznosa navedenih u izreci presude. Obzirom na navedenu zakonsku odredbu sud je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženu RS-Ministarstvo finansija te je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbio kao neosnovan nalazeći da se odnos između prvotuženog i drugotuženog, prema kojem drugotuženi shodno članu 3. stav 1. Zakona o unutrašnjem dugu preuzima dio obaveza prvotuženog koje su nastale do 31.decembra 2002. godine, ne tiče apelanata. Sud je zaključio da neisplaćene penzije za apelante predstavljaju štetu u smislu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prvotuženi je obavezan da utvrđene iznose isplati apelantima na način reguliran čl. 8. i 9. Zakona o unutarnjem dugu. Budući da je tim zakonom prihvaćena obaveza isplate zaostalih penzija, ali da ta obaveza nije izražena u pojedinačnim iznosima za svakog od apelanata u valuti KM te da Vlada RS nije u propisanom roku od 90 dana od dana stupanja na snagu zakona donijela akt kojim će odrediti dinamiku i visinu gotovinske isplate, sud je zaključio da apelanti, imajući u vidu da su tužbe podnesene sudu prije donošenja Zakona o unutarnjem dugu, imaju pravni interes da se utvrdi iznos neisplaćenih penzija za svakog apelanta pojedinačno. Budući da je članom 6. navedenog zakona propisano da se kamate otpisuju u cjelosti te da u Budžetu RS za tu namjenu nisu obezbijeđena sredstva, sud je odbio apelante sa dijelom tužbenog zahtjeva usmjerenim na kamate na dosuđeni iznos glavnice.
4. Rješenjem, broj Gž-255/05 od 18.maja 2006. godine, Okružni sud je rješavajući po žalbama apelanata i prvotužene ukinuo presudu prvostepenog suda i odbacio tužbe apelanata. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da među strankama nisu sporna potraživanja apelanata u iznosima neisplaćenih penzija za predmetni period budući da su prava apelanata utvrđena u upravnom postupku na osnovu posebnih rješenja o utvrđivanju penzije za svakog apelanta pojedinačno (pravu na penziju, iznosu penzije i načinu isplate) te je sud naveo da iz tih razloga nije potrebno ponovo u parničnom postupku utvrđivati da apelanti imaju pravo na isplatu penzije odnosno da su pretrpjeli štetu. Ovo tim prije što ne postoji nikakva odluka nadležnog organa o prestanku utvrđenih prava apelanata. Okružni sud je stoga zaključio, pozivajući se na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 740/04 od 13. septembra 2005. godine, da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo budući da je u parničnom postupku odlučivao o pravnoj stvari koja spada u domen izvršnog postupka. Sud je naveo da u slučaju neizvršenja izvršnog rješenja o isplati penzije donesenog u upravnom postupku apelanti imaju mogućnost da pokrenu postupak izvršenja pred nadležnim sudom u smislu odredbi Zakona o upravnom postupku. Obzirom da prvostepeni sud nije bio nadležan da u parničnom postupku rješava o konkretnoj pravnoj stvari, a budući da sud u smislu člana 16. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u toku cijelog postupka pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, Okružni sud je utvrdio da je pričinjena povreda odredbe člana 227. stav 2. ZPP te je ukinuo presudu prvostepenog suda i odbacio tužbu apelanata.
5. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode i povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije smatrajući da su diskriminirani u vezi sa ostvarivanjem naprijed navedenih ustavnih prava. Apelanti smatraju da se na ovaj predmet ne mogu retroaktivno primjeniti odredbe Zakona o unutrašnjem dugu koji nije ni bio donesen u vrijeme podnošenja tužbi već odredbe ZOO i Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, da se Okružni sud nije mogao pozvati na odredbe člana 16. ZPP, navode da je visina potraživanja apelanata bila sporna te je bilo potrebno izvršiti ili vještačenje ili uvid u podatke prvotuženog te da rješenja o utvrđivanju početka ostvarivanja prava i visina tih prava nisu bila podobna za izvršenje budući da «su podložna promjenama zbog povećanja i usaglašavanja, pa je na osnovu izreke takvih rješenja komplikovano ili čak nemoguće utvrditi visinu novčanih obaveza koja dospijeva mjesečno» pa apelanti smatraju da se radi o spornim potraživanjima. Apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje naročito sa aspekta prava na pristup sudu i pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje apelanti navode da su se redovni sudovi primjenom Zakona o unutrašnjem dugu, koji propisuje otpis kamata neovlašteno umiješali u njihovo pravo na imovinu te da je to miješanje neproporcionalno, da su u navedenom postupku postali žrtve diskriminacije budući da je Okružni sud u istim pravnim situacijama u nekoliko drugih slučajeva postupio na drugačiji način u smislu da je udovoljio tužbenom zahtjevu za isplatu penzija i kamata.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
9. Budući da su redovni sudovi u slučaju apelanata dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak vođen po tužbi apelanata, da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanata u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnog duga od strane prvotuženog te odbio apelante sa dijelom tužbenog zahtjeva usmjerenim na isplatu kamata te u cjelosti odbio apelanta u odnosu na drugotuženog zbog nedostataka pasivne legitimacije. Međutim, Okružni sud je rješavajući po žalbama apelanata i prvotužene, a imajući u vidu odredbu člana 16. ZPP kojim je propisano da sud u toku cijelog postupka pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbu apelanata iz razloga što apelanti imaju potraživanje o kojem je već pravomoćno odlučeno rješenjima donesenim u upravnom postupku te prvostepeni sud nije bio nadležan da u parničnom postupku rješava o konkretnoj pravnoj stvari. Stoga su i tvrdnje apelanata da predmetna rješenja donesena u upravnom postupku nisu podobna za izvršenje odnosno da su potraživanja «sporna» pokazuju neosnovanim budući da prvotuženi nije osporavao ni osnov ni visinu potraživanja apelanata te imajući u vidu je članom 23. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br.59/03, 85/03 i 64/05) propisano da je izvršna isprava i izvršna odluka donesena u upravnom postupku ako glasi na novčanu obavezu, a o čemu se nesporno radi u konkretnom predmetu. Također su paušalni i navodi apelanta da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu budući da je nesporno da su apelanti imali mogućnost da svoj predmet prezentiraju sudu. Okolnost da su se konačno redovni sudovi oglasili nenedležnim samo ukazuje na propuste apelanata da svoje ponašanje prilagode pozitivnim propisima te svoje potraživanje ostvare u izvršnom, a ne parničnom postupku.
10. U situaciji u kojoj su redovni sudovi utvrdili da je pravo apelanata na isplatu penzije utvrđeno rješenjem donesenim u upravnom postupku, koje obzirom da glasi na novčanu obavezu ima snagu izvršne isprave, očigledno je da apelanti svoja potraživanja ne mogu ostvarivati u parničnom postupku pa su s toga neosnovani i prigovori apelanata vezani za primjenu člana 16. ZPP budući da je nesporno da apelanti nisu podnijeli prijedlog za izvršenje novčanog potraživanja pravomoćno utvrđenog u upravnom postupku već su sudu podnijeli tužbu za naknadu štete, što apelanti ni sami ne spore. Takav stav je već donio Ustavni sud u svojim ranijim odlukama, ukazujući na to da apelanti imaju mogućnost da, u smislu odredbi Zakona o upravnom postupku, pokrenu postupak izvršenja pred nadležnim sudom (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 740/04 od 13. septembra 2005. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u slučaju apelanata Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku o ukidanju prvostepene presude i odbacivanju tužbe primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud smatra da u slučaju apelanata nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, sud je svoju odluku zasnovao na pozitivno-pravnim propisima a tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata.
11. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu navoda apelanata da su se redovni sudovi primjenom Zakona o unutrašnjem dugu, koji propisuje otpis kamata neovlašteno umiješali u njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud konstatira da u navedenom postupku, obzirom da je isti okončan odbacivanjem tužbe a koja odluka, ima karakter odluke o procesnim pitanjima, nije odlučivano o meritumu tužbenog zahtjeva te će o tome eventualno odlučivati sud u izvršnom postupku ukoliko apelanti podnesu takav prijedlog. U postupku koji je okončan osporenim odlukama nije dakle uopće odlučivano o tome da li će apelanti imati pravo na kamate te su i navodi apelanata vezani za povredu prava na imovinu neosnovani. Obzirom na navedeno apelanti bi tek u situaciji postojanja meritorne odluke donesene u izvršnom postupku eventualno, zavisno od ishoda tog postupka, mogli ukazivati na povredu njihovog prava na imovinu. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Vezano za navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a u vezi sa ostvarivanjem prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana
6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je Okružni sud u nekoliko drugih slučajeva postupio na drugačiji način u smislu da je potvrdio prvostepene presude kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu za isplatu penzija i kamata, Ustavni sud smatra da ta činjenica nije od uticaja za rješavanje konkretne pravne stvari s obzirom na zaključak Ustavnog suda da Okružni sud u slučaju apelanata nije arbitrarno primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava kad je ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbu apelanata. Stoga, budući da da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović