Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1750/06 (J. Đ.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1750/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP 1750/06, rješavajući apelaciju Jovana Đerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Đerića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

214/04 od 6. aprila 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Đerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, koga zastupa Milana Borovčanin, podnio je 9. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-214/04 od 6. aprila 2006. godine.

2. Rješavajući po apelantovoj tužbi Osnovni sud u Rogatici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu, broj P-99/02 od 10. septembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-538/02 od 30. januara 2003. godine, kojom je obavezao tuženu Drvnu industriju «Sjemeć» AD Rogatica da apelanta vrati na rad i da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa kao da prekida nije ni bilo do donošenja odluke o prigovoru kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 350,00 KM, sve u roku od osam dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom dva izreke presude tužba apelanta u pogledu zahtjeva za poništenje rješenja tužene, broj 03-

173/00 od 27. aprila 2000. godine, je odbačena kao neblagovremena.

3. U obrazloženju odluke sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužena donijela rješenje, broj 03-173/00 od 27. aprila 2000. godine, kojim je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti zbog neopravdanog izostanka sa posla od 7. aprila 2000. godine pa dalje, da je članom dva izreke rješenja navedeno da rješenje stupa na snagu i primjenjivat će se nakon što postane konačno te da je apelant 15. maja 2000. godine uložio prigovor na navedeno rješenje upravnom odboru tužene koji nije odlučivao o prigovoru apelanta. Sud je naveo da je među strankama sporna blagovremenost tužbe i pravo apelanta za vraćanje na rad. Dalje je navedeno da je prema članu 56. stav 1. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS», br. 25/93, 14/94, 15/96 21/96, 3/97, 26/97 i 10/98– u daljnjem tekstu: ZRO) drugostepeni organ dužan da odluči o prigovoru protiv prvostepenog rješenja u roku od 15 dana od dana dostavljanja prigovora te je rješenje drugostepenog organa, shodno stavu 3. navedenog člana konačno. Sud je stoga zaključio da se odluka prvostepenog organa ne može smatrati konačnom dok se ne donese odluka o prigovoru protiv prvostepenog rješenja. Sud je naveo da prema članu 58. stav 1. ZRO prigovor zadržava izvršenje rješenja prvostepenog organa te je zaključio da apelant ima pravo da radi do donošenja odluke o prigovoru te je u tom smislu djelimično udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za vraćanje na rad. Obzirom da je sud utvrdio da je apelant rješenje prvostepenog organa primio 3. maja 2000. godine, a tužbu sudu podnio 4. aprila 2001. godine, sud je odbacio kao neblagovremen dio tužbenog zahtjeva usmjerenog na poništenje rješenja tužene, broj 03-173/00 od 27. aprila 2000. godine.

4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-214/04 od 6. aprila 2006. godine, uvažena je revizija tužene, ukinute obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu tako što je odbačena tužba u odnosu na zahtjev za vraćanje na rad. U obrazloženju odluke sud je naveo da revizija pravilno ukazuje da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz razloga što prema članu 57. ZRO radnik ima pravo da u roku od petnaest dana, od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa, odnosno od isteka roka za odlučivanje o prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Sud je dalje naveo da je rok za pokretanje postupka u slučaju ćutanja po prigovoru materijalno-pravne prirode (prekluzivni rok) te njegovo propuštanje vodi gubitku prava na sudsku zaštitu. Sud je zaključio da svi zahtjevi apelanta koji imaju statusni karakter (poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i povrat na radno mjesto) dijele istu sudbinu, te je dakle u apelantovom slučaju istovremeno nastupila prekluzija u pogledu oba apelantova zahtjeva. Obzirom da je apelant prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa izjavio 15. maja 2000. godine a tužbu sudu podnio 4. aprila 2001. godine to je propustio rok propisan navedenom zakonskom odredbom. Vrhovni sud je konačno zaključio da se suspenzivno dejstvo prigovora završava ne samo donošenjem odluke drugostepenog organa tužene već i donošenjem odluke suda o zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, pa budući da je prvostepeni sud utvrdio da je tužba apelanta kojom je tražio poništaj rješenja o prestanku radnog odnosa odbačena kao neblagovremena to su nižestepeni sudovi neosnovano udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta u dijelu kojim traži vraćanje na rad, te je stoga revizioni sud tužbu apelanta za povrat na rad odbacio kao neblagovremenu.

5. Apelant smatra da su osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.a), b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine koja prava odgovaraju čl. 2, 3, 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je propustio da u roku od 15 dana od isteka roka za odlučivanje po prigovoru, budući da o prigovoru nije odlučeno u zakonskom raku od 15 dana, shodno članu 57. stav 1. ZRO, podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava, već je to učinio tek nakon više od deset mjeseci. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1750/06 (J. Đ.) | Sudska praksa | Aktio