Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1805/06 (V. M.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1805/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP 1805/06, rješavajući apelaciju Veljka Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Marića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-1130/04 od 26. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-
1540/01 od 24. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 19. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1130/04 od 26. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1540/01 od 24. decembra 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. juna 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-1540/01 od 24. decembra 2003. godine, obavezan je apelant da isplati tužitelju Cvijić Miloradu na ime neplaćene zakupnine za period od 1. decembra 1998. godine zaključno sa 30. aprilom 1999. godine iznos od 1.250,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 24. juna 1999. godine pa do isplate, a sve u roku od 30. dana pod prijetnjom izvršenja. Tačkom dva izreke sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su zaključili usmeni ugovor o zakupu na osnovu kojeg je apelant živio u predmetnoj kući od 1. avgusta 1997. godine do maja 1999. godine, da je u prvoj godini zakupa mjesečna zakupnina iznosila 150,00 KM a u sljedećoj 250,00 KM, te je nesporno da je apelant prestao plaćati zakupninu od 1. decembra 1998. godine do iseljenja iz predmetne kuće u maju 1999. godine. Sud je zaključio da je među strankama sporno da li je apelant imao troškova za popravak kuće, da li je za te radove imao odobrenje tužitelja te da li se ti troškovi trebaju odbiti od zakupnine. Vezano za troškove električne energije sud je ocjenom dokaza (priznanice i obavijest o isključenju struje od 26. novembra 1998. godine) utvrdio da je do isključenja došlo radi neovlaštene potrošnje električne energije a da je isključivo apelant koristeći kuću petnaest mjeseci prije isključenja trošio električnu energiju te je sud zaključio da je apelant vršio neovlaštenu potrošnju za svoje potrebe a da je telefonski priključak prenio u kuću u koju je odselio nakon iseljenja iz tužiteljeve kuće. Sud je dalje utvrdio da apelant nije izvodio nikakve radove na kući ili opravci kuće osim radova redovnog održavanja vezanih za korištenje kuće, da su računi na koje se apelant pozivao dostavljeni u kopiji i iz istih se ne vidi koji radovi su vršeni, kada, koji materijal je utrošen te da li su plaćeni te je sud zaključio, a imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka i djelimično iskaz samog apelanta, da su tvrdnje apelanta vezani za opravku kuće proizvoljne i usmjerene na izbjegavanje obaveze plaćanja zakupnine. Sud je dalje naveo da sitne opravke, kao što je čišćenje dimnjaka koje je izazvano redovnom upotrebom kuće, shodno članu 570. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), padaju na teret zakupca. Odluku o kamatama sud je donio primjenom člana 277. ZOO.
3. Presudom Okružnog suda, broj Gž-1130/04 od 26. aprila 2006. godine, žalba tužitelja Cvijić Milorada, koju je izjavio protiv odluke o troškovima postupka, i žalba apelanta su odbijene i u cjelosti potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude je navedeno, suprotno tvrdnjama apelanta, da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje prema kojem je apelant stanovao u kući koja je vlasništvo tužioca te da nije, za period naveden u izreci presude, platio ugovorene iznose zakupnine. Sud je dalje naveo da je članom 570. stav 3. ZOO propisano da troškovi sitnih opravki, izazvani redovnom upotrebom stvari, kao i troškovi same upotrebe padaju na teret zakupca, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kad nije prihvatio navode apelanta da je vršio ulaganja u tužiteljevu kuću u kojoj je stanovao u navedenom periodu. Sud je zaključio da apelant nije dokazao da je pored redovnih izdataka, izazvanih redovnom upotrebom zakupljenog stambenog prostora, vršio i investiciono ulaganje u tužiteljevu kuću, a da je teret dokazivanja tih okolnosti, u skladu sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio na apelantu. Sud je žalbene navode apelanta da mu prvostepeni sud nije omogućio da raspravlja pred sudom, također ocijenio neosnovanim budući da je sud, shodno članu 7. stav 1. ZPP, pozvao stranke da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Sud je konačno zaključio da apelant nije ponudio valjane dokaze na kojim je zasivao svoje tvrdnje o ulaganju u tužiteljevu kuću u obimu kako je sam naveo.
4. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske kovencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana
1. Prokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za zaključivanje usmenog ugovora o podstanarstvu te hronologiju događaja vezanu za donošenje osporenih presuda, smatra da je sud uskratio apelantu «pristup sudu» time što apelantu nije dopustio da iznese svoje činjenice i dokaze koji mu idu u prilog. Apelant dalje navodi da je «u ovom predmetu sud je naepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno protumačio i primijenio zakon što je dovelo do kršenja ustavnih prava» te navodi da «se nije radilo ni o sitnim opravkama, ni o sitnim troškovima ni o redovnoj upotrebi i održavanju koje sud nije ni želeo ni dozvolio da se utvrdi koji su i koliki su ti troškovi nego je paušalno utvrdio bez saslušanja tuženog apelanta da su ti troškovi sitni». Apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu nezakonitim i nesrazmjernim uplitanjem u njegova imovinska prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
8. U vezi s tim, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da je u navedenom parničnom postupku apelant imao procesnu poziciju tuženog, da je prvostepeni sud proveo niz dokaza (saslušanje dva svjedoka i apelanta, uvid u račune od 21. maja i 18. septembra 1997. godine, uvid u priznanicu i obavijest o isključenju struje od 26. novembra 1998. godine), te da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka donio presudu kojom je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, da je Okružni sud odlučujući o žalbi apelanta dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je potvrdio prvostepenu presudu. Naime, shodno članu 123. ZPP svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud slobodnom ocjenom dokaza utvrđuje činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Dakle ukoliko apelant kao tuženi tvrdi da je vršio ulaganja u predmetnu kuću, a koja ulaganja po navodima apelanta premašuju troškove sitnih opravki izazvanih redovnom upotrebom stvari iz člana 570. ZOO, teret dokazivanja tih činjenice leži na apelantu. Stoga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava u u situaciji kad su redovni sudovi, primjenom člana 126. ZPP o teretu dokazivanja, zaključili da materijalni dokazi koje je ponudio apelant (računi su dostavljeni u kopiji i iz istih se ne vidi koji radovi su vršeni, kada, koji materijal je utrošen), ne potvrđuju apelantove tvrdnje o ulaganju u predmetnu kuću.
9. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa proizilazi da je apelant shodno relevantnim odredbama ZPP dao odgovor na tužbu (u kojem je potvrdio navode vezane za korištenje predmetne kuće te neplaćanje zakupnine ali je isticao da ima usmenu saglasnost tužitelja za ulaganje), zatim da je apelant saslušan kao parnična stranka u toku postupka te da je na okolnost svojih tvrdnji dostavio dokaze koje je sud izveo na glavnoj raspravi te iste cijenio prilikom donošenja osporene odluke. Stoga, ne stoje tvrdnje apelanta da je sud «paušalno utvrdio bez saslušanja tuženog apelanta da su ti troškovi sitni». Imajući u vidu naprijed navedene činjenice te okolnost da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao Okružni sud, koji je shodno svojim ovlaštenjima iz člana 226. ZPP odbio kao neosnovane žalbe apelanta i tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu, to se i apelantove tvrdnje o uskraćivanju prava na pristup sudu pokazuju očigledno neosnovanim.
10. Obzirom na navedeno, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno raspravljati, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Aapelant je naveo da je njegovo pravo na imovinu povrijeđeno nezakonitim i nesrazmjernim uplitanjem u njegova imovinska prava ali ovu svoju tvrdnju nije pojasnio, te Ustavni sud zaključuje da se i navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama u vezi sa pravom na pravično suđenje nije utvrdio da su redovni sudovi u konkretnom parničnom predmetu arbitrarno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava kad su udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja te obavezali apelanta da isplati neplaćene zakupnine za korištenje tužiteljeve kuće, Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava na imovinu proizvoljne i paušalne. Stoga, budući da da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović