Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-923/07 (D. Č.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-923/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juni 2007. godine, u predmetu broj AP 923/07, rješavajući apelaciju Dragomira Čavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Čavića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 012-0-Kž-06-

000 274 od 28. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj 080-0-K-06-000 086 od 11. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Čavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koga zastupa advokat Jovo Roljić, podnio je 24. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Kž-06-000 274 od 28. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 080-0-K-06-000 086 od 11. jula 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. i 30. aprila te 15. maja 2007. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud onemogućio izvršenje osporene presude.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 080-0-K-06-000 086 od 11. jula 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude iz nehata kao učesnik u saobraćaju na putevima, ne pridržavajući se saobraćajnih propisa ugrozio javni saobraćaj čime je doveo u opasnost život ljudi, usljed čega je nastupila smrt jednog lica, čime je počinio krivično djelo-ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uz obavezu isplate troškova krivičnog postupka, paušala te troškova punomoćnika oštećenenog u iznosima navedenim u izreci presude. Oštećeni je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je proveo dokazni postupak saslušanjem pet svjedoka i oštećenog, zatim vještačenje po vještacima saobraćajne struke, hemijske i biološke struke i sudske medicine koje je vještake sud neposredno saslušao te da je izveo materijalne dokaze uvidom u niz pisanih dokumenata i fotodokumentaciju CJB Bijeljina. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke G.M., čiji je nalaz prihvatio kao objektivan i stručan, sud je utvrdio da je osnovni uzrok nastanka saobraćajne nezgode neoprezan pokušaj apelanta da izvrši skretanje a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može izvršiti na bezbijedan način, da je apelant bio dužan smanjiti brzinu kretanja vozila znatno ispod brzine kojom je vozio. Sud je dalje utvrdio da činjenica da apelant nije vidio oštećenog može biti samo posljedica apelantove neoprezne vožnje budući da je oštećeni bio u zoni apelantove vidljivosti, te da je bezbjedna brzina pri kojoj je oštećeni motociklista imao mogućnost da forsirnim kočenjem izbjegne sudar 54 km/h znatno manja od dozvoljene brzine koja iznosi 80 km/h te je sud zaključio da se motociklista, koji je vozio brzinom od 86 km/h, i kretao u zoni dozvoljne brzine ne bi imao tehničke mogućnosti da izbjegne sudar. Sud nije prihvatio nalaz odbrane koji je izvršio vještak saobraćajne struke C.L., prema kojem je osnovni uzrok saobraćajne nesreće nepropisna i nebezbijedna brzina oštećenog motocikliste (po nalazu ovog vještaka 103,7 km/h) nalazeći da je taj nalaz, prema kojem je oštećeni mogao izbjeći saobraćajni udes da se kretao dozvoljenom brzinom od 80 km/h i da je preticanje započeo sa bezbjedne udaljenosti ne maknje od 150 metara, neobjektivan, nepotpun i kontradiktoran, a za koji je zaključak u obrazloženju presude dao razloge. Na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetno djelo, a budući da nije bilo sumnje u apelantovu uračunljivost sud je utvrdio da je apelant krivično odgovoran te da je postupao sa svjesnim nehatom. Sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije te stepen krivične odgovornosti apelanta uzeo u obzir sve olakšavajuće okolnosti (da je porodičan čovjek koji se korektno držao pred sudom te da je oštećeni djelimično doprinio nastanku saobraćajne nesreće, te da apelant nije vršio druga krivična djela) i otežavajuće okolnosti (da je u ovoj saobraćajnoj nesreći oštećeni izgubio život) smatrajući da će se utvrđenom kaznom postići svrha kažnjavanja.

4. Presudom Okružnog suda, broj 012-0-Kž-06-000 274 od 28. februara 2007. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana a žalba Okružnog tužilaštva Bijeljina uvažena te prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji na način da je apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta vezani za bitnu povredu odredaba krivičnog postupka budući da je izreka prvostepene presude jasna i razumljiva te da je u obrazloženju presude dato dovoljno jasnih i određenih razloga o odlučnom činjenicama. Dalje je navedeno da prvostepeni sud nije bio u obavezi, da u procesnoj situaciji postojanja dva različita nalaza i mišljenja o uzroku saobraćajne nezgode koja su dali vještak optužbe i vještak odbrane, odredi novo saobraćajno-tehničko vještačenje budući da niti jednom odredbom procesnog zakona nije ustanovljena ta obaveza suda jer u pozitivnom krivično procesnom sistemu važi princip stranačnog izvođenja dokaza pred sudom na način predviđen članom 268. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te da teret dokazivanja odlučnih činjenica pada na tužioca, a zadatak suda je da na osnovu analize i ocjene tako izvedenih dokaza donosi zaključke o dokazanosti ili nedokazanosti odlučnih činjenica na kojim se temelji optužnica. Stoga prvostepeni sud zasnivanjem svog činjeničnog utvrđenja na nalazu i mišljenju vještaka optužbe nije učinio bitnu povredu postupka iz člana 303. stav 2. ZKP RS. Žalbeni sud je u potpunosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda budući da su pred tim sudom izvedeni svi potrebni dokazi koji su pravilno ocijenjeni te da je sud za činjenično utvrđenje pored ostalih dokaza imao siguran osnov u nalazu i mišljenju vještaka G.M. koji je nalaz i mišljenje prvostepeni sud pravilno cijenio budući da su relevantne činjenice prihvaćene prvostepenom presudom zasnovane na tragovima i dokazima materijalne prirode zatečenim i prikupljenim na mjestu saobraćajne nezgode od strane policijskih službenika i tužioca. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odbacio apelantovu odbranu zasnovanu na subjektivnom viđenju saobraćajne nezgode te nalazu vještaka saobraćajne struke C.L. budući da nalaz i mišljenje tog vještaka nije zasnovan na objektivnim tragovima. Vezano za nalaz i mišljenje tima vještaka Saobraćajnog odseka Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu, koji je apelant dostavio uz žalbu a koji dokaz nije izveden na glavnom pretresu, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ispoštovao pravo apelanta na pravično suđenje zagaranovano članom 6. stav 3. tačka

d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da je odbrani optuženog omogućio izvođenje dokaza uključujući i pribavljanje pismenog nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke C.L. te njegovo saslušanje na glavnom pretresu te da, u smislu člana 304. stav 1. ZKP, nalaz Saobraćajnog odsjeka nema karakter novog dokaza koji i pored dužne pažnje i opreza nije mogao biti iznesen na glavnom pretresu.

6. Vezano za žalbu Okružnog tužilaštva Bijeljina, sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne olakšavajućim okolnostima dao značaj koje te okolnosti realno nemaju te da je pogrešno našao da je oštećeni doprinio nezgodi obzirom da ponašanje oštećenog nije u uzročnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode te izrečena kazna zatvora od jedne godine nije podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je apelant ranije (1999. godine) već bio osuđivan zbog krivičnog djelaugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 181. stav 3. KZ RS, Okružni sud je uvažio žalbu Okružnog tužilaštva i presudu preinačio u odluci o krivičnoj sankciji te apelanta osudio na kaznu zatvora u rajanju od jedne godine i šest mjeseci.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu u toku postupka nije data mogućnost da dokaže mjesto i način nastanka saobraćajne nezgode odnosno da dokaže da nije kriv za nastanak štetne posljedice te ukazuje na ozbiljne propuste u nalazu vještaka saobraćajne struke G.M. odnosno na ispravnost nalaza i mišljenja vještaka C.L. Apelant smatra da se osporene presude zasnivaju samo na nalazu vještaka optužbe te ističe da je čudno da u situaciji «kada postoje dva dijametralno suprotna veštačenja ne određuje kontrolno veštačenje koje bi poverio stručnoj ustanovi sa grupom veštaka». Apelant dalje navodi da su sudovi bili pristrasni te da je tražio da po žalbi odlučuje neki drugi sud budući da u sudu u Bijeljini radi stric oštećenog. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u preinačenju kazne čime su povrijeđene odredbe čl. 100. i 101. stav 2. tač. 2. i

4. KZ RS jer je sud trebao donijeti rješenje kojim se briše uslovna osuda koja je apelantu izrečena zbog krivičnog djelaugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 181. KZ RS te iz tih razloga drugostepeni sud nije mogao preinačiti prvostepenu presudu u odluci o krivičnoj sankciji.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U suštini, osnovni apelantov prigovor je da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje iz razloga što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke G.M. kojeg je predložila optužba a nije prihvatio nalaz vještaka C.L. koji je predložila odbrana te što nije, u situaciji kad postoje dva suprotna nalaza i mišljenja odredio kontrolno vještačenje koje bi ukazalo da apelant nije kriv za nastanak štetne posljedice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud prvenstveno konstatira da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka odbrana predložila kao dokaz nalaz i mišljenje koji je izvršio vještak saobraćajne struke C.L., prema kojem je osnovni uzrok saobraćajne nesreće nepropisna i nebezbijedna brzina oštećenog motocikliste, koji dokaz je izveden na glavnom pretresu te je taj vještak, kao i ostali koji su vještačili u navedenom predmetu, neposredno saslušan pred sudom. U obrazloženju prvostepene odluke sud je dao detaljne razloge zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke C.L. odnosno zašto je prihvatio kao objektivan i stručan nalaz vještaka saobraćajne struke G.M. Iz navedenih razloga su navodi apelanta, prema kojima je sud trebao odediti kontrolno vještačenje koje bi povjerio stručnoj ustanovi sa grupom vještaka, očigledno neosnovani. Ovo osobito imajući u vidu da je članom 268. stav 1. ZKP RS propisano da svaka stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze, što su u konkretnom slučaju i činile te je optužba predložila izvođenje vještačenja po vještaku saobraćajne struke G.M. a odbrana po vještaku C.L., koji dokazi su izvedeni na glavnom pretresu. S druge strane, činjenica je da shodno stavu 2. navedenog člana, sud na glavnom pretresu može izvesti i dokaze koje sam odredi, ali navedena odredba ukazuje na diskreciono pravo suda da to učini a ne na njegovu obavezu. Ustavni sud zapaža da je u kontekstu navedene zakonske odredbe apelant mogao predložiti da se na glavnom pretresu provede vještačenje koje će izvršiti stručna ustanova, ali tu mogućnost nije koristio već je i sam predložio vještačenje po pojedincu. Okolnost da u situaciji kada postoje dva različita nalaza i mišljenja sud nije odredio dodatno vještačenje koje bi povjerio stručnoj ustanovi ne ukazuju na nepravičnost suda budući da prema odredbama člana 15. ZKP RS pravo suda, nadležnog tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Očigledno je dakle da sud provođenje dokaza dodatnim vještačenjem koje bi povjerio stručnoj ustanovi nije smatrao neophodnim za utvrđivanje činjeničnog stanja a koje postupanje, imajući u vidu da u novom krivično procesnom pravu postupak vještačenja podliježe načelu kontradiktornosti, ne predstavlja proizvoljnu primjenu prava.

12. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa nesumnjivo proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu, da predlaže izvođenje dokaza te daje primjedbe na dokaze optužbe. Osim navedenog Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom postupku proveden čitav niz materijalnih dokaza na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja te je prvostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe. Dakle, osporena odluka prvostepenog suda nije zasnovana isključivo na nalazu i mišljenju vještaka G.M. već je taj nalaz cijenjen u vezi s drugim provedenim dokazima. Obzirom da je sud razmotrio i odbranu apelanta koju je također cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao razloge zašto ista nije mogla uticati na donošenje drugačije odluke, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primjenjeno niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.

13. Ustavni sud dalje zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene presude, broj 012-0-Kž-06-000 274 od 28. februara 2007. godine, u kojoj je žalbeni sud detaljno obrazložio zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja ove pravne stvari. Dalje, a vezano za navode apelanta da Okružni sud sud nije mogao preinačiti prvostepenu presudu u odluci o krivičnoj sankciji, Ustavni sud primjećuje da je odluka o kazni preinačena zbog toga što je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne olakšavajućim okolnostima dao značaj koje te okolnosti realno nemaju te da je pogrešno našao da je oštećeni doprinio nezgodi obzirom da ponašanje oštećenog nije u uzročnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode te izrečena kazna zatvora od jedne godine nije podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Dakle, nesporno je da je sud naveo da je apelant ranije bio osuđivan zbog krivičnog djelaugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 181. stav 3. KZ RS, ali da ta okolnost nije bila odlučujuća za preinačenje prvostepene presuda u odluci o krivičnoj sankciji već su to bile naprijed navedene okolnosti.

14. Vezano za apelantove navode o pristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, koji bi ukazivali na razumnu sumnju da redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta nisu bili nepristrasani. Ovo osobito imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kr-06-000 033 od 23. novembra 2006. godine, proizilazi da je odbijen kao neosnovan prijedlog apelantovog branioca za odlučivanje povodom žalbi izjavljenih na osporenu presudu Osnovnog suda, broj 080-0-K-06-000 086 od 11. jula 2006. godine, iz razloga što stric oštećenog ne radi u Okružnom sudu koji je mjesno nadležan za odlučivanje po žalbi.

15. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-923/07 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio