Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-187/06 (Z. J.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-187/06
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 187/06, rješavajući apelaciju Zvonimira Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. juna 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zvonimira Jelića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-202/95.
Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-202/95 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Zvonimiru Jeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zvonimir Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-202/95. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Općinskog suda je zatraženo 14. marta 2006. godine i 6. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
3. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju nego je 21. maja 2007. godine dostavio spis tog suda broj P-202/95.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 18. jula 1995. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv A.B, novinara «Oslobođenja» i NIŠP «Oslobođenje» zbog naknade štete. Predmetna tužba je zavedena pod brojem P-202/95. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene da mu na ime neimovinske štete pričinjene pisanjem članka «Tužbe protiv novinara u paketu» u dnevnom listu «Oslobođenje» od 22. oktobra 1989. godine solidarno plate iznos od po 200.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, te naknade troškove postupka. Apelant je u tužbi naveo da je svrha objavljivanja predmetnih članaka povreda njegove časti, ugleda i dostojanstva, te nanošenje duševne i psihičke boli i diskreditiranje u sredini u kojoj živi u čemu su tuženi prema apelantovom mišljenju i uspjeli.
6. Apelant je podneskom od 20. oktobra 1998. godine urgirao zakazivanje ročišta u predmetnom postupku.
7. Dnevnom naredbom od 1. oktobra 2001. godine rasprava u tom predmetu zakazana je za 5. novembar 2001. godine.
8. Apelant je podneskom koji je u sudu primljen 5. novembra 2001. godine naveo da umjesto iznosa i valute navedene u prvobitno podnesenoj tužbi potražuje iznos od 50.000,00 KM, te da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Apelant je predložio održavanje ročište zakazanog za 5. novembar 2001. godine i u slučaju spriječenosti pristupa tom ročištu, te donošenje presude zbog izostanka ako je za tužene uredno dostavljanje, a oni ne pristupe ročištu.
9. Na ročište zakazano za 5. novembar 2001. godine nije pristupio apelant, dostavljanje za apelanta i prvotuženog je bilo neuredno, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio na ročište. Rasprava je odgođena i nova zakazana za 20. decembar 2001. godine.
10. Na ročište zakazano za 20. decembar 2001. godine pristupio je apelant lično, a uredno pozvani prvotuženi i drugotuženi nisu pristupili. Apelant je predložio održavanje rasprave u odsutnosti uredno obaviještenih tuženih. Sud je Rješenjem broj P-202/95 od 20. decembra 2001. godine odredio da će se rasprava održati u odsutnosti uredno obaviještenih tuženika. Sud je donio Rješenje broj P-202/95 od 20. decembra 2001. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje presude zbog izostanka s obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 314. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da je predmet spora naknada neimovinske štete, te imajući u vidu da osnovanost i visina tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i objavljenih spornih članaka. Predmetno rješenje je dostavljeno apelantu 9. januara 2002. godine.
11. Apelant je 11. januara 2002. godine protiv rješenja Općinskog suda izjavio žalbu. Općinski sud je 6. februara 2002. godine proslijedio apelantovu žalbu Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
12. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-54/02 od 27. februara 2002. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda. Općinski sud je dnevnom naredbom od 13. marta 2002. godine naložio dostavljanje odluke Kantonalnog suda apelantu. Apelant je rješenje Kantonalnog suda primio 19. marta 2002. godine.
13. Dnevnom naredbom od 8. jula 2002. godine sud je zakazao raspravu za 27. august 2002. godine, ali je drugotuženi podneskom zamolio odgađanje ročišta zbog odsutnosti zakonskog zastupnika.
14. Sljedeće ročište je zakazano za 30. septembar 2002. godine, ali je zbog odsutnosti uređujućeg sudije sud donio rješenje kojim se rasprava odgađa na neodređeno vrijeme.
15. Apelant je podnescima od 12. maja 2003. godine, 22. februara i 10. maja 2005. godine urgirao zakazivanje ročišta.
16. Općinski sud je dopisom od 13. jula 2005. godine, koji je apelant primio 1. augusta 2005. godine, zatražio da apelant u roku od 15 dana dostavi tačnu adresu za prvotuženog A.B. Apelant je 11. augusta 2005. godine dostavio tačnu adresu za prvotuženog i pri tom zamolio zakazivanje ročišta u što kraćem roku.
17. Apelant je podneskom primljenim u sudu 16. februara 2006. godine urgirao zakazivanje ročišta.
18. Općinski sud je Rješenjem broj P-202/05 od 30. marta 2007. godine naložio apelantu da u roku od osam dana od dostavljanja rješenja dostavi uređenu i dopunjenu tužbu.
19. Apelant je dostavio sudu podnesak 13. aprila 2007. godine kojim je uredio tužbu u skladu s rješenjem od 30. marta 2007. godine.
20. Pripremno ročište je zakazano za 26. juni 2007. godine.
IV. Apelacija
21. Apelant smatra da mu je nepostupanjem suda po njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je onemogućeno zaštititi svoja prava u Općinskom sudu kojem je podnio više tužbi protiv novinara i izdavačkih kuća (ukupno 11 postupaka) u periodu od 1987. do 1996. godine, ali da ti postupci još uvijek nisu okončani. Apelant navodi da je tužbu podnio 18. jula 1995. godine i da je u više navrata požurivao uzimanje predmeta u rad, a da je održano samo jedno ročište 20. decembra 2001. godine kada je tražio donošenje tužbe zbog izostanka, jer su prema apelantovoj ocjeni za to bili ispunjeni zakonski uvjeti. Prijedlog je odbijen kao i podnesena žalba. Apelant navodi da kasnije predmet nije uziman u rad. On traži da se apelacija usvoji, utvrdi da mu je Općinski sud povrijedio pravo na donošenje odluke u razumnom roku u navedenim predmetima, te da obaveže Zapadnohercegovački kanton da mu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) «Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»
23. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»
24. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) «Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 454. stav 1.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.»
VI. Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
28. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz «presuda» mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01).
29. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno neovisno o proteku roka nije donio odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)»
33. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama ZPP-a Općinskom sudu podnio tužbu zbog naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Općinskog suda jeste utvrđivanje jesu li zaista tuženi objavljivanjem spornog članka apelantu nanijeli štetu, te jesu li tuženi dužni isplatiti određeni iznos na ime naknadne eventualno nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti – u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,
ECHR 1998-VIII).
36. U konkretnom slučaju apelant je Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete 18. jula 1995. godine, a u nadležnosti Ustavnog suda je period od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Iako postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 11 godina i 10 mjeseci, on još uvijek nije okončan. Od navedenog perioda u nadležnosti Ustavnog suda je period od 11 godina i pet mjeseci.
Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine
37. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio kod Općinskog suda i u njemu sud nije bio preduzeo niti jednu procesnu radnju.
a) Složenost predmeta
38. Složenost postupka mora se razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
39. Pri ocjeni je li neki predmet složen Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati pored činjenica i pravnih pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231- G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 11 godina.
b) Ponašanje apelanta
40. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da je apelant podnio tužbu 18. jula 1995. godine, te da je nakon toga podneskom od 5. novembra 2001. godine uredio tužbu. Apelant je zatim bio prisutan na jedinom održanom ročištu 20. decembra 2001. godine. Apelant je podnescima od 20. oktobra 1998. godine, 12. maja 2003. godine, 22. februara, 10. maja i 11. augusta 2005. godine, te 16. februara 2006. urgirao uzimanje predmeta u rad i zakazivanje ročišta, pa je postupajući prema nalogu suda od 13. jula 2005. godine koji je primio 1. augusta 2005. godine podneskom od 11. augusta 2005. godine dostavio sudu adresu prvotuženog i predložio zakazivanje ročišta. Također, postupajući prema nalogu suda od 30. marta 2007. godine u ostavljenom roku uredio je tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s odredbama novog ZPP-a.
42. S obzirom na navedeno, imajući u vidu činjenicu da je apelant u ostavljenim rokovima postupao prema nalogu suda, da je bio prisutan jedinoj održanoj raspravi, te da je urgirao uzimanje predmeta u rad sedam puta, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio dužini postupka niti je preduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle rezultirati odugovlačenjem postupka.
c) Ponašanje suda
43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).
44. Kad je riječ o ponašanju Općinskog suda Ustavni sud je utvrdio da nakon što je apelant podnio tužbu 18. jula 1995. godine sud nije preduzeo nikakvu procesnu radnju, čak i pored apelantove urgencije od 20. oktobra 1998. godine, sve do 1. oktobra 2001. godine kada je zakazao ročište za 5. novembar 2001. godine. Dakle, sud nije preko šest godina od dana podnošenja tužbe, odnosno pet godina i 10 mjeseci nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine preduzeo niti jednu procesnu radnju. Imajući u vidu i činjenicu da nije niti dao bilo kakvo obrazloženje za nepreduzimanje bilo koje procesne radnje u konkretnoj pravnoj stvari u tako dugom periodu Ustavni sud smatra da je Općinski sud odgovoran za period neaktivnosti od 14. decembra 1995. godine do 1. oktobra 2001. godine.
45. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon toga krajem 2001. godine i početkom 2002. godine u razumnim vremenskim razmacima preduzimao potrebne procesne radnje u smislu da je 20. decembra 2001. godine održao raspravu i donio rješenje o odbijanju apelantovog prijedloga za donošenje presude zbog izostanka, zatim apelantovu žalbu proslijedio drugostepenom sudu, te nakon dobijanja Rješenja Kantonalnog suda broj GŽ-54/02 od 27. februara 2002. godine kojim je apelantova žalba odbijena, rješenje otpremio strankama. Zatim je sud zakazao raspravu za 27. august 2002. godine koja je, budući da dostavljanje poziva prvotuženom nije bilo uredno, a da je drugotuženi podneskom molio odgađanje i opravdao izostanak, odgođena za 30. septembar 2002. godine. Raspravu od 30. septembra 2002. godine na koju je pristupio apelant sud je odložio na neodređeno vrijeme zbog odsutnosti uređujućeg sudije.
46. Sud u periodu od 30. septembra 2002. godine kad je odložena rasprava do 13. jula 2005. godine kad je zatražio od apelanta dostavljanje adrese za prvotuženog, dakle punih 19 mjeseci, nije preduzimao procesne radnje. Apelant je podneskom od 11. augusta 2005. godine odgovorio na zahtjev suda i dostavio adresu prvotuženog, ali sud do 30. marta 2007. godine, kad je zatražio uređenje i dopunu tužbe, dakle narednih 17 mjeseci, nije preduzeo nikakvu procesnu radnju u apelantovom predmetu. Nakon što je apelant 13. aprila 2007. godine u ostavljenom roku uredio tužbu pripremno ročite je zakazano za 26. juni 2007. godine.
47. Ustavni sud, na kraju, zaključuje da je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima preduzimao procesne radnje samo u periodu od 1. oktobra 2001. godine do 30. septembra 2002. godine. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema razumnog obrazloženja za nepostupanje suda, odnosno odugovlačenje postupka u periodu od podnošenja tužbe 18. jula 1995. godine, odnosno 14. decembra 1995. godine do 1. oktobra 2001. godine, zatim u periodu od 30. septembra 2002. godine do 13. jula 2005. godine, te od 11. augusta 2005. godine do 30. marta 2007. godine, u kojim periodima sud nije preduzimao bilo kakve radnje.
48. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u periodu od 11 godina i pet mjeseci računajući od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine održao samo jedno ročište, te zakazao još tri ročišta koja su odgođena zbog toga što je dostavljanje za prvotuženog bilo neuredno, a uredno pozvani drugotuženi nije pristupio, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protek vremena apelantov predmet još uvijek nalazi u početnoj fazi zakazivanja pripremnog ročišta, te da je krajnje neizvjesno kada će Općinski sud donijeti odluku o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zaključuje da se navedeni period ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio neophodno potreban za donošenje prvostepene odluke u ovom slučaju.
Zaključna razmatranja vezana za dužinu trajanja postupka
49. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem svih država od naročite važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka budući da svako nepotrebno odugovlačenje praktično dovodi do lišavanja pojedinca njegovih prava čime se dovodi u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca.
50. Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga, Ustavni sud ustvari ima zadatak baviti se pitanjem ostvarivanja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom.
51. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo primjećuje da predmetni postupak po apelantovoj tužbi do sada traje ukupno 11 godina i 10 mjeseci od kojih 11 godina i pet mjeseci spada u relevantni period. Neovisno o proteku vremena navedeni postupak još uvijek nije okončan, odnosno nije donesena prvostepena odluka o apelantovoj tužbi. Ustavni sud je već konstatirao da se navedeni period ne može smatrati razumnim rokom koji je potreban sudu za donošenje presude.
52. Ustavni sud dalje podsjeća da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak (do 1998. godine u primjeni je bio preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, zatim Zakon o parničnom postupku FBiH koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine od kada je u primjeni novi ZPP). Naime, činjenica je da do donošenja novog ZPP-a nisu bili regulirani rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 10. tada važećeg ZPP-a prema kojoj je sud dužan nastojati da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može biti neograničen. Dalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog ZPP-a koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se prema odredbi člana 454. ZPP-a primjenjuje i na apelantov slučaj propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci.
53. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da Općinski sud nije ponudio bilo kakav razlog ili opravdanje za svoje postupanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud se poziva, mutatis mutandis, na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: «[...]Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava uz pomoć suda u razumnom roku[...]». S obzirom da se postupak u ovom predmetu, iako traje gotovo 12 godina, a od toga preko 11 godina u okviru nadležnosti Ustavnog suda, nalazi u početnoj fazi i da je neizvjesno kada će biti završen, jer je sud tek šest godina nakon podnošenja tužbe preduzeo prvu procesnu radnju, a u predmetu postupao s neujednačenom ažurnošću i intervalima potpune neaktivnosti, a da za svoje ponašanje nije ponudio bilo kakvo opravdanje, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke o tužbi od 18. jula 1995. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
54. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno na apelantov zahtjev odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
55. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Zapadnohercegovački kanton s obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
56. Činjenica da predmetni postupak u relevantnom periodu traje više od 11 godina i pet mjeseci, te da apelantovo ponašanje nije uzrok što postupak toliko traje dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
57. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović