Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1712/06 (L. M.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1712/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1712/06, rješavajući apelaciju Ljubinke Malbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubinke Malbašić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj, Ž-236/05 od 28. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubinka Malbašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnijela je 6. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-236/05 od 28. aprila 2006. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelantice protiv Republike Srpske-Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate, Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj RS-273/04 od 22. aprila 2005. godine, kojom je obavezao tuženu da apelantici na ime naknade za regres za 2001. godinu, isplati iznos od 204,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. februara 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, uz troškove postupka u iznosu od 382,00 KM, a preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev apelantice je odbijen.
3. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporno da tužena apelantici nije isplatila regres u 2001. godini, a spornim se ukazalo da li je Osnovni sud nadležan da odlučuje o postavljenom zahtjevu te da li je predmetno potraživanje zastarjelo. Osnovni sud je nakon provedenog postupka i ocjene dokaza utvrdio da predmetno potraživanje, u smislu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske, predstavlja unutarnji dug Republike Srpske, s obzirom da se radi o obavezi nastaloj do 31. decembra 2002. godine, iz čega proizilazi da je u pitanju opšta obaveza. U pogledu prigovora zastarjelosti potraživanja, Osnovni sud je istakao da je neosnovan, jer je tužba podnesena 23. februara 2004. godine, a prema odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, potraživanje naknade štete zastarijeva u roku od tri godine od dana nastanka, odnosno od dana saznanja za štetu i počinioca. Sud je kao dan nastanka štete utvrdio 30. juni 2002. godine, jer je članom 57. Zakona o radu propisano da je poslodavac dužan da obezbijedi korištenje godišnjeg odmora do 30. juna tekuće godine za predhodnu godinu, a članom 59. istog Zakona propisano je da radnik ostvaruje pravo na regres, pa s obzirom da je ovo pravo vezano za godišnji odmor, a tužena tu činjenicu nije osporila, to je prema mišljenju Osnovnog suda tužba blagovremena. Visina zahtjeva utvrđena je na osnovu potvrde tužene, pa je apelantica sa viškom od 96,00 KM odbijena sa zahtjevom.
4. Odlučujući o žalbi tužene protiv presude osnovnog suda broj RS-273/04 od 28. aprila 2006. godine, Okružni sud je donio rješenje broj Ž-236/05 od 28. aprila 2006. godine, kojim je žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuo i tužbu odbacio kao neblagovremenu. Okružni sud smatra da je osnovan žalbeni prigovor u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, jer prema odredbi člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02 i 66/03) radnik kojem je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu kod nadležnog suda radi zaštite povrijeđenog prava, a rok za podnošenje je godina dana od dana saznanja za povredu (subjektivni rok) i tri godine od učinjene povrede (objektivni rok). Spor u predmetnoj pravnoj stvari, po utvrđenju Okružnog suda, ima karakter radnog spora, jer se potraživanje apelantice odnosi na potraživanje iz osnova rada i u vezi sa radom, pa se i rok za podnošenje tužbe cijeni prema citiranoj odredbi člana 105. Zakona o radu. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da prema navedenoj zakonskoj odredbi, radnik može ostvariti sudsku zaštitu kad su za to ispunjene procesne pretpostavke koje se tiču blagovremenosti tužbe, a na ispunjenje ove procesne pretpostavke u radnom sporu sud pazi po službenoj dužnosti te u odluci kojom meritorno odlučuje o zahtjevu uvijek mora dati razloge blagovremenosti tužbe. Za pravilnu primjenu odredbe člana 105. Zakona o radu, odlučna činjenica je prema obrazloženju tog suda, dan saznanja za povredu, od kada teče jednogodišnji rok zastare i u okviru kojeg se može podnijeti tužba. Potraživanje apelantice odnosi se na isplatu naknade za regres za 2001. godinu, a tužba je podnesena 23. februara 2004. godine, zbog čega je, kako zaključuje Okružni sud tužba neblagovremena. Prvostepeni sud je, po mišljenju Okružnog suda, postupio po neblagovremenoj tužbi, čime je počinio bitnu povredu postupka iz člana 227. stav 1. tačka
2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03 i 74/05-u daljnjem tekstu: ZPP), što je imalo uticaja na zakonitost prvostepene presude, pa je primjenom člana 224. tačka 4. ZPP-a u dosuđenom dijelu tužbu odbacio kao neblagovremenu.
5. Apelantica smatra da joj je rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropskla konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini povredu navedenih ustavnih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno Zakona o radu, ističući da se na novčano potraživanje iz radnog odnosa ne može primijeniti Zakon o radu i odredbe o prekluzivnim rokovima, već se imaju primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima o zastarjelosti potraživanja, s obzirom da potraživanje koje je bilo predmet tužbenog zahtjeva ima karakter povremenog potraživanja, dospijeva u zakonom određenom periodu a taj period je kraći od jedne godine i kao takvo zastarijeva za tri godine. Novčano potraživanje, po mišljenju apelantice predstavlja njenu imovinu koja ima ekonomsku vrijednost, osnovano očekivanu, pa uživa zaštitu člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelantica nije posebno obrazlagala, ali iz navoda apelacije proizilazi da je do povrede i ovog prava došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U suštini, apelantica smatra da nije imala pravično suđenje jer je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Zakon o radu i odgovarajuće odredbe ZPP-a, umjesto Zakon o obligacionim odnosima, konkretno odredbe koje regulišu rokove zastarjelosti kod povremenih potraživanja. Apelantica je nezadovoljna pobijanim rješenjem i sugeriše zaključke suprotne onim za koje se Okružni sud opredijelio. Međutim, Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
9. Budući da je apelantica postavila tužbeni zahtjev za isplatu regresa iz 2001. godine, te da je Okružni sud odlučujući o žalbi tužene utvrdio da je u pitanju potraživanje nastalo iz osnova rada, to je proizašao zaključak da se u konkretnom slučaju mogao jedino primijeniti Zakon o radu, pa se i rok za podnošenje tužbe ima cijeniti prema odredbama tog Zakona, a ne prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Okružni sud je pažljivo ispitao ovo pitanje, jasno i detaljno obrazložio u čemu se sastoji bitna povreda učinjena pred Osnovnim sudom do koje je došlo upravo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zaključio da je apelantica propustila zakonom propisani rok za podnošenje tužbe, na koju okolnost kao bitnu sud pazi po službenoj dužnosti, dakle ima obavezujući karakter.
10. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi nepravično ili proizvoljno primijenjeni na štetu apelantice, a nezadovoljstvo apelantice pobijanim rješenjem ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelantica također, smatra da joj je pobijanim rješenjem povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa navodima apelantice da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da apelantica samo paušalno navodi povredu tog prava, te da u toku redovnog postupka pred sudom , pa ni uz apelaciju nije dostavila niti jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju tog prava. Naime, apelantica je podnošenjem tužbe ostvarila pravo da se pred sudom pune jurisdikcije u prvom i drugom stepenu raspravlja o njenom tužbenom zahtjevu. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantice (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice konkretnog predmeta i odbacivanje tužbe kao neblagovremene ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, zaštićen članom 13. Evropske konvencije.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović