Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1222/07 (A. H. I.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1222/07

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1222/07, rješavajući zahtjev Al Husin Imada za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Al Husin Imada za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Al Husin Imad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Osman Mulahalilović i Faruk Latifović, advokati iz Brčkog, podnio je, 27. aprila 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-129/07 od 5. aprila 2007. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «zabranio deportaciju apelanta iz Bosne i Hercegovine», do okončanja postupka o apelaciji.

2. Vijeća ministara BiH- Državna komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija), donijela je rješenje broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine, kojim je apelantu rođenom 8. oktobra 1963. godine u mjestu Mouhassanu, država Sirija oduzela državljanstvo koje je stekao rješenjem Ministarstva za unutrašnje poslove RBiH (u daljnjem tekstu: MUP RBiH), broj 09/2-204-454/92 od 23. marta 1992. godine i državljanstvo koje je stekao rješenjem MUP RBiH, broj 07/2-204-1384/94 od 22. novembra 1994. godine.

3. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenog postupka, utvrđeno da je apelant stekao državljanstvo RBiH prevarnim ponašanjem odnosno skrivanjem relevantnih činjenica, te je u skladu sa članom 23. stav 1. i članom 41. stav 4. tačka b). Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine doneseno konkretno rješenje.

4. Apelant je protiv rješenja Državne komisije, broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine, podnio tužbu za pokretanje upravnog spora pred Sudom BiH. Sud BiH je presudom, broj U- 129/07 od 5. aprila 2007. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu .

5. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da je zakonitost konačnog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva iz tužbe, odnosno samo u dijelu u kojim je apelant zahtijevo da se poništi rješenje o oduzimanju državljanstva koje je stečeno 22. novembra 1994. godine, a u smislu člana

35. Zakona o upravnim sporovima BiH («Službeni glasnik BiH», broj19/02). Ispitujući zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja Sud BiH je ocijenio da je Državna komisija pravilno primijenila član 23. u vezi sa članom 41. Zakona o državljanstvu BiH («Službeni glasnik BiH», br. 13/99, 6/03, 14/03 i 82/05), i izvršila reviziju rješenja MUP RBiH, broj 07/2-204-1384/94 od 22. novembra 1994. godine na osnovu podataka koje je apelant dostavio kao i podataka pribavljenih po službenoj dužnosti. Naime, iz rješenja o sticanju državljanstva od 22. novembra 1994. godine proizilazi da je apelant primljen u državljanstvo BiH na osnovu zahtjeva, izjave, kopije PI i izvoda iz MKR. U tom postupku je utvrđeno da apelant ispunjava uslove iz člana 8.a Zakona o državljanstvu RBiH («Službeni list RBiH, br. 18/92, 11/93, 27/93, 13/94 i 15/94). Međutim, iz zahtjeva za sticanje državljanstva, koje je apelant podnio 12. oktobra 1994. godine putem Ambasade RBiH u Zagrebu proizilazi da je apelant zahtijevao prijem u državljanstvo iz razloga što je sklopio brak sa državljankom BiH Zinaidom Softić, te da je učestvovao u Armiji BiH u periodu od 15. septembra 1992. godine do 1. januara 1993. godine. Nadalje, Sud BiH je istakao da činjenice navedene u zahtjevu, a koje su relevantne za sticanje državljanstva, nisu bile istinite. Također, da nije tačno da je apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva bio oženjen sa državljankom BiH tj. da je bio u braku sa Zinaidom Softić. Brak sa državljankom BiH apelant je zaključio tek 14. juna 1995. godine, kako to proizilazi iz izvoda MKV Općine Stari Grad Sarajevo od 9. maja 2001. godine, koji izvod je apelant dostavio Sudu BiH u prilogu tužbe. To znači, da u vrijeme podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva 12. oktobra 1994. godine, apelant nije bio u braku sa državljankom BiH, odnosno, brak nije bio zaključen kako je to apelant naveo kao relevantnu činjenicu. Budući da je apelant prilikom podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva dao izjavu da poštuje Ustav Bosne i Hercegovine i zakone, mogao je i morao znati i biti svjestan da se brak prema zakonima BiH zaključuje isključivo u skladu sa Porodičnim zakonom BiH («Službeni list SRBiH», br. 21/79 i 44/89-koji je bio na snazi u to vrijeme), dakle na način propisan ovim zakonom, te da se sklapanje braka po šerijatskim propisima, kako to pogrešno apelant navodi, ne smatra valjanim i nema pravnu snagu u BiH. Ova okolnost je relevantna iz razloga što je Zakonom o državljanstvu RBiH («Službeni list RBiH», br. 18/92, 19/93 i 15/94), koji je bio na snazi u vrijeme sticanja državljanstva, bilo propisano da stranac može prirođenjem steći državljanstvo RBiH, ako je u braku sa državljankom RBiH. Dakle za sticanje državljanstva u vrijeme kada je apelant podnio zahtjev u kojem je naveo kao relevantnu činjenicu sklapanje braka sa državljankom BiH, bila je na snazi odredba prema kojoj je uslov za sticanje državljanstva bilo zaključenje braka sa državljankom BiH, koji uslov u konkretnom slučaju apelant nije ispunio i u tom pravcu dao je neistinite podatke u zahtjevu. Apelant neopravdano osporava rješenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer je pravilan zaključak Državne komisije da apelant nije naveo istinite činjenice odlučne za ocjenu njegovog statusa. Osim toga, nije vjerodostojan ni navod apelanta da je bio pripadnik Armije BiH u periodu od 15. septembra 1992. godine do 1. januara 1993. godine, jer u tom pravcu nema valjanih i zakonom propisanih dokaza u spisu, niti je apelant u dokumentaciji koju je dostavio sudu u prilogu tužbe, podnio odgovarajuće dokaze u tom pravcu. Naprotiv, iz kopije potvrde Ministarstva odbrane-Uprave za odbranu Zenica od 18. februara 2001. godine bi proizilazilo da je apelant bio pripadnik vojne jedinice –OS Zenica u periodu od 1. maja 1993. godine do 31. decembra 1995. godine. Nejasno je, zašto apelant u zahtjevu za sticanje državljanstva (iz 1994. godine), nije naveo da je bio pripadnik Armije BiH počev od 1. maja 1993. godine, ako je taj status imao, nego je u zahtjevu naveo podatak da je bio pripadnik Armije BiH od 15. septembra 1992. godine do 1. januara 1993. godine, koji ni u toku postupka nije dokazao. Stoga je pravilan zaključak Državne komisije da je do sticanja državljanstva došlo i na temelju netačnih informacija i netačnih podataka u pogledu statusa pripadnika OS RBiH. Sud BiH je ukazao, da ovaj podatak u pogledu apelantovog statusa kao pripadnika OS RBiH, u postupku sticanja državljanstva imao je značaja samo u cilju ocjene lojalnosti državi Bosne i Hercegovine apelanta, kao stranca (vezano za član 8.a citiranog Zakona o državljanstvu RBiH). Ovo iz razloga što apelant nije stekao državljanstvo BiH po osnovu pripadnosti OS RBiH primjenom člana 9. stav 5. citiranog zakona, pa nije ni odlučno, u konkretnom slučaju, od kada je tužitelj zaista bio pripadnik OS RBiH. Imajući u vidu da je apelant tužbom osporio pobijano rješenje samo u dijelu kojim mu je oduzeto državljanstvo stečeno rješenjem od 22. novembra 1994. godine, Sud BiH se nije upustio u ocjenu sticanja državljanstva BiH rješenjem, broj 09/2-204-454/92 od 23. marta 1992. godine.

6. Sud BiH je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere zabranom njegovog protjerivanja odbacio kao nedopušten iz razloga što Zakonom o upravnim sporovima BiH, nije predviđeno donošenje privremene mjere, imajući u vidu da se pobijanim rješenjem samo utvrđuje oduzimanje državljanstva, pa isto ne sadrži odluku o protjerivanju apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine, tako da ne može biti predmet izvršenja, jer se o protjerivanju stranaca sa teritorije BiH odlučuje u posebnom postupku i posebnim rješenjem kod nadležnih institucija BiH.

7. Apelant se žali da su mu pobijanim odlukama povrijeđena prava zaštićena članom II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. i članom 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kao razlog za izdavanje privremene mjere apelant navodi da ranija praksa u sličnim slučajevima (Farchichi Badreddine i Atmmani) ukazuje da bi upravni organi nakon odluke o oduzimanju državljanstva naturaliziranim državljanima donosili odluke o deportaciji. Posebno navodi da je opće poznata vrlo teška situacija u vezi poštivanja ljudskih prava u Siriji, kao i činjenica da je u Siriji i dalje na snazi smrtna kazna. Apelant smatra, da bi njegovim izručenjem bilo ugroženo i njegovo pravo na život. Također, ističe da je u dnevnom listu «Avaz» od 13. aprila 2007. godine, «»direktor Sektora za strance najavio deportaciju, na koji način je ugroženo i njegovo pravo na poštivanje obiteljskog života i pravo na zabranu torture».

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U predmetnom slučaju apelant nije dostavio dokaze koji bi išli u prilog odluke da bi trebalo donijeti privremenu mjeru, radi sprečavanja nastupanja eventualnih nenadoknadivih štetnih posljedica, koji su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, ukoliko bi bio protjeran iz Bosne i Hercegovine. Apelant je, između ostalog, naveo da bi njegovim izručenjem u Siriju bilo ugroženo njegovo pravo na život, ali takve navode, kao i navode u pogledu kršenja prava na dom, privatni i porodični život nije potvrdio adekvatnim dokazima. Osim toga, iz priložene dokumentacije i spisa predmeta Ustavni sud ne može zaključiti zašto apelant smatra da bi njegovim protjerivanjem iz Bosne i Hercegovine došlo do nastupanja nenadoknadivih posljedica, dok se ne okonča postupak o apelaciji. Informacija o stanju ljudskih prava u Siriji, koju je apelnt dostavio Ustavnom sudu, sama po sebi ne može predstavljati dovoljan osnov za zaključak da bi eventualnim izručenjem apelant postao žrtva kršenja ljudskih prava. Apelant dakle, nije na vjerodostaojan način dokazao da bi on lično bio izložen riziku kršenja navedenih ljudskih prava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode paušalnim i zahtjev neosnovanim.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1222/07 (A. H. I.) | Sudska praksa | Aktio