Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-579/07 (S. K.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-579/07
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-579/07, rješavajući zahtjev Suada Kose za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Suada Kose za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Suad Koso (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 12. februara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1330/05 od 12. decembra 2006. godine. Apelant je, naknadno 5. marta 2007. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «obustavio postupak protivizvršenja koji se vodi protiv apelanta pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-853/05 od 7. februara 2007. godine» do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 7. juna 2007. godine dostavio rješenje Općinskog suda, broj I-853/05 od 2. aprila 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-713/98-II od 6. decembra 2004. godine Hercegovačko-neretvanski kanton-Ministarstvo unutrašnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: trećetuženi) je obavezan da apelantu (kao tužitelju koji je prilikom posjete haremu «Liska» Mostar 10. februara 1997. godine zadobio prostrijelne rane iz pištolja, u predjelu desne podlaktice i desnog stopala), nadoknadi nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 45.000,00 KM (na ime: fizičkih bolova iznos od 7.000,00 KM, pretrpljenog straha iznos od 5.000,00 KM, naruženosti iznos od 3.000,00 KM i na ime psihičkih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 30.000,00 KM) sa zakonskim zateznim kamatama od 6. decembra 2004. godine pa do isplate. Odbijen je u cijelosti apelantov zahjev preko dosuđenog iznosa u odnosu na Grad Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i u odnosu na Federaciju BiH -Ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Odbijen je i apelantov zahtjev za isplatu rente u iznosu od po 300,00 KM od dana donošenja presude pa ubuduće. Trećetuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.616,00 KM, dok je apelant obavezan da prvotuženoj isplati troškove u iznosu od 4.851,00 KM a drugotuženom u iznosu od 4.014,00 KM.
3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-
392/05 od 25. augusta 2005. godine žalba apelanta i trećetuženog su djelimično uvažene i prvostepena presuda je preinačena tako da je umjesto iznosa od 45.000,00 KM dosuđen iznos od 41.000,00 KM (na ime pretrpljenih fizičkih bolova umjesto iznosa od 7,000,00 KM dosuđen je iznos od 5000,00 KM, na ime pretrpljenog straha umjesto iznosa od 5.000,00 KM dosuđen je iznos od 3.000,00 KM). U odluci o troškovima za prvotuženog umjesto iznosa od 4851,00 KM dosuđen iznos od 1.638,00 KM, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene i prvostepena presuda je potvrđena.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-1330/05 od 12. decembra 2006. godine, revizija trećetuženog je uvažena, presuda Kantonalnog suda broj Gž-392/05 od 25. augusta 2005. godine je preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanta, u cijelosti odbijen, u odnosu na trećetuženog za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 41.000,00 KM. Revizija apelanta je djelimično uvažena, te presuda Kantonalnog suda, broj Gž-392/05 od 25. augusta 2005. godine u odnosu na prvotuženog ukinuta i predmet je vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu apelantova revizija je odbijena.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizilazi da se štetni događaj desio 10. februara 1997. godine kojom prilikom je apelant povrijeđen, a za štetu odnosno štetnu posljedicu doznao je najkasnije završetkom liječenja od posljedica štetnog događaja. Prema utvrđenju nižestepenih sudova to je bilo najkasnije 6. februara 1998. godine od kada je započeo teći rok zastarijevanja potraživanja. Budući da je u ovakvim slučajevima zakon predvidio trogodišnji rok zastare to je ovaj rok istekao 6. februara 2001. godine. Kako je tužba u odnosu na drugotuženog i trećetuženog podnesena 12. decembra 2002. godine, dakle, znatno nakon roka u kojem je zastarjelo potraživanje, to je prigovor trećetuženog kao revidenta u smislu pogrešne primijene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare potraživanja, osnovan. Pogrešno su nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o prigovoru zastare potraživanja, istaknutom od strane trećetuženog utvrdili da nije protekao subjektivni ni objektivni rok, jer se u ovom slučaju radi o šteti prouzrokovanoj krivičnim djelom, što ne proizilazi iz činjeničnog utvrđenja do kojeg su isti došli. Vrhovni sud je istakao da apelant jeste povrijeđen pucanjem iz nekog oružja, ali u odnosu na njegove povrede nije utvrđeno ko je pucao niti je utveđeno da je pokrenut krivični postupak protiv bilo kojeg lica. Iz tog razloga, nije bilo pravilno primijeniti rok zastare potraživanja iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer u predmetnom postupku naknada štete nije tražena od učinioca krivičnog djela već od pravnih lica za posebne slučajeve odgovornosti propisane članom 180. ZOO. Vrhovni sud je reviziju trećetužene u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je pravomoćno presuđeno, ocijenio osnovanom, te reviziju u tom smislu uvažio u odnosu na trećetuženog i obje nižestepene presude preinačio, a apelantov tužbeni zahtjev odbio primjenom člana 250. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi Vrhovni sud je također ocijenio da je neosnovana apelantova revizija u odnosu na drugotuženog, jer je u odnosu na njega potraživanje zastarjelo prema članu 376. stav 1. ZOO, jer je apelant tužbu podnio 12. februara 2002. godine, a za štetu je saznao najkasnije 6. februara 1998. godine, navodeći da je pravilna odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog.
6. Međutim, reviziju apelanta Vrhovni sud je ocijenio djelimično osnovanom u odnosu na prigovore koji su usmjereni na odbijajući dio pravomoćne presude, u dijelu kojim se odlučuje o odgovornosti prvotuženog, posebno ističući da odluka Kantonalnog suda ne sadrži razloge u odnosu na odgovornost prvotuženog, iako je apelant i u žalbi isticao prigovore u tom dijelu. Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud povrijedio član 231. važećeg ZPP, te je u tom smislu drugostepenu presudu ukinuo. Vrhovni sud je odredio da će Kantonalni sud u ponovnom postupku ponovo ispitati apelantovu žalbu u odnosu na pobijanu prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev usmjeren prema prvotuženom, u kojoj će ocijeniti žalbene razloge koji su od odlučnog značaja u smislu člana 231. ZPP.
7. Rješenjem Općinskog suda, broj I-853/05 od 2. aprila 2007. godine (koje još nije pravosnažno) odbijen je prijedlog trećetuženog kao izvršenika za protivizvršenje u konkretnoj pravnoj stvari.
8. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant povredu prava vidi u «očiglednoj proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je pobijanom odlukom usvojen prigovor zastare trećetuženog, zatim utvrđenju da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete u vidu rente, kao i odluci na strani drugotuženog tj. da ne postoji njegova odgovornost za štetu koja je prouzrokovana apelantu». Apelant navodi da je «postupak pred Vrhovnim sudom okončan u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, dok je u odnosu na prvotuženog, predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Apelacija je upravljena prema tuženim u odnosu na koje je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen presudom Vrhovnog suda a time i okončan postupak, u odnosu na drugotuženog i trećetuženog». Apelant naglašava da je i za Vrhovni sud nesporno da je apelant povrijeđen upotrebom vatrenog oružja i da je pravomoćno okončan krivični postupak za krivično djelo zlostavljanja u vršenju službe povodom štetnog događaja u kojem je i njemu kao apelantu prouzrokovana šteta. Apelant tvrdi da se radi o očiglednoj proizvoljnoj primijeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, navodeći i sadržaj zakonske definicije člana 377. stav 1. ZOO u kojim se ne pominje počinilac krivičnog djela, već upravo odgovorno lice, koje je u postupku utvrđeno, a to je trećetuženi. Zbog navedenog apelant tvrdi da insistiranje Vrhovnog suda na počiniocu krivičnog djela, nema svoje zakonsko uporište. Također, apelant navodi da Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova nije ispunilo svoju zakonsku obavezu iz člana 10. Zakona o federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, pa je zbog toga Federacija BiH kao drugotuženi solidarno odgovorna sa trećetuženim za prouzrokovanu mu štetu. Apelant tvrdi da je, neprihvaćanjem pravne odgovornosti za prouzrokovanu mu štetu, ostao neraspravljen u meritumu njegov navod koji upućuje na zakonsku odgovornost drugotuženog.
9. Apelant u zahtijevu za donošenje privremene mjere, između ostalog, ističe da je Vrhovni sud odbio njegov tužbeni zahtjev za naknadom nematerijalne štete utvrdivši zastaru potraživanja, primjenom člana 376. stav 1. ZOO-subjektivni rok zastare potraživanja, tj. flagrantnom povredom istog člana, koristeći u cilju opravdanja svoje nezakonitosti, samo jedan dio tog propisa. Vrhovni sud je utvrdio da je počinilac štete nepoznat, ali se i pored toga odlučio za primjenu člana 376. stav 1. ZOO, ne dajući pri tome ni jedan razlog zašto nisu zakonite niže odluke, a koje su upravo zbog toga što je počinilac štete nepoznat primijenili stav 2. citiranog člana –objektivni rok zastare u trajanju od pet godina. Apelant smatra da je intervencija Ustavnog suda u smislu donošenja privremene mjere, sasvim razumna i potrebna, zbog toga što je revizijski sud svojom odlukom poništio «očevidno znanje o primjeni odredbe stava 2. člana 376. ZOO na njegovu štetu». Apelant svoje ubjeđenje temelji i na bitno drugačijoj odluci Vrhovnog suda, broj Rev-227/05 od 25. aprila 2006. godine, koja je donijeta povodom istog štetnog događaja. Apelant predlaže da se traženo protivizvršenje koje je podneseno od trećetuženog obustavi do konačne odluke Ustavnog suda.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
12. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Iz apelacije i dokaza u spisima proizilazi da se apelant žali na kršenje prava na pravično suđenje navodeći da je trećetuženi, (kao raniji izvršenik na osnovu presude Kantonalnog suda, broj Gž-392/05 od 25. augusta 2005. godine isplatio apelantu iznos od 51.993,05 KM), a svojim prijedlogom za protivizvršenje od 31. januara 2007. godine poziva se na pobijanu presudu Vrhovnog suda, broj Rev-1330/05 od 12. decembra 2006. godine. Trećetuženi je predložio da se apelant obaveže na vraćanje navedenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom od 27. februara 2006. godine kao i na isplatu troškova postupka u iznosu od 1.440,00 KM. Apelant smatra da je intervencija Ustavnog suda u smislu donošenja privremene mjere, sasvim razumna i potrebna, zbog toga što je revizijski sud svojom odlukom poništio «očevidno znanje o primjeni odredbe stava 2. člana 376. ZOO na njegovu štetu». Ovakvo svoje ubjeđenje apelant zasniva na bitno drugačijoj odluci Vrhovnog suda, broj Rev-
227/05 od 25. aprila 2006. godine, koja je donijeta povodom istog štetnog događaja.
14. U konkretnom slučaju apelant je dostavio i rješenje Općinskog suda, broj I-853/05 od 2. aprila 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog trećetuženog za protivizvršenje u ovoj pravnoj stvari. Međutim, apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović
Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije Faris Vehabović Valerija Galić