Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-271/07 (B. P. i dr.)
Odluka donesena 26. 06. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-271/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: : predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP 271/07, rješavajući apelaciju Bože Petrovića i dr.,, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Bože Petrovića, Sare Šljivić – Matarović, Ive Jurića, Petra Božića, Miroslava Pavlovića, Nikole Jovića, Ilije Živkovića, Milivoja Ignjatovića, Boška Đakovića i Anđelka Miškića podnesene protiv:
- presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj: 002-0-Gž-06-000 149 od 15. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 148 od 24.
novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 141 od 24. novembra 2006.
godine, 002-0-Gž-06-000 142 od 24. novembra 2006. godine, 002-0- Gž-06-000 152 od 27. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 147 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 146 od 24.
novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 143 od 24. novembra 2006.
godine, 002-0-Gž-06-000 169 od 8. decembra 2006. godine i 002-0- Gž-06-000 165 od 8. decembra 2006. godine.
- presuda Općinskog suda u Orašju broj: P-162/02 od 30. juna 2006. godine, P-106/02 od 30. juna 2006. godine, P-197/01 od 6.
septembra 2006. godine, P-201/01 od 6. septembra 2006. godine, P- 194/02 od 14. augusta 2006. godine, P-103/02 od 30. juna 2006.
godine, P-228/02 od 6. septembra 2006. godine, P-208/01 od 6.
septembra 2006. godine, P-172/02 od 21. septembra 2006. godine i P- 133/02 od 21. septembra 2006. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Božo Petrović, Sara Šljivić – Matarović, Ivo Jurić, Petar Božić, Miroslav Pavlović, Nikola Jović, Ilija Živković, Milivoje Ignjatović, Boško Đaković i Anđelko Miškić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijeli su od 10. januara 2007. godine do 9. februara 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 002-0-Gž-06-000 149 od 15. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 148 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 141 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06- 000 142 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 152 od 27. novembra 2006. godine, 002- 0-Gž-06-000 147 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 146 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 143 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 169 od 8. decembra 2006. godine i 002-0-Gž-06-000 165 od 8. decembra 2006. godine, i presuda Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: P-162/02 od 30. juna 2006. godine, P-106/02 od 30. juna 2006. godine, P-197/01 od 6. septembra 2006. godine, P-201/01 od 6. septembra 2006. godine, P-194/02 od 14. augusta 2006. godine, P-103/02 od 30. juna 2006. godine, P-228/02 od 6. septembra 2006. godine, P-208/01 od 6. septembra 2006. godine, P-172/02 od 21. septembra 2006. godine i P-133/02 od 21. septembra 2006. godine.
2. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 271/07, AP 475/07, AP 476/07, AP 477/07, AP 478/07, AP 479/07, AP 480/07, AP 481/07, AP 560/07 i AP 561/07 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 271/07.
3. Apelanti su 1990. godine protiv „Bosanac“ d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi), podnijeli tužbe Osnovnom sudu u Brčkom, radi isplate duga, zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana zaključenih 1989. godine, u pogledu ugovorene cijene koji ju određivao nadležni državni organ. Apelanti su se u tužbi pozvali na Odluku Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (u daljnjem tekstu: SIV), o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine, koja je objavljena u „Službenom listu SFRJ“, broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine u kojoj je utvrđena zaštitna cijena duhana za 1989. godinu koju tuženi nije primijenio prilikom konačnog obračuna međusobnih potraživanja u iznosu od od 125,50 dinara. Apelanti su zbog promjene sredstava plaćanja u toku postupka precizirali tužbeni zahtjev u važećoj valuti, tražeći da im tuženi na ime isplate duga isplati iznos od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine, te ukoliko se ne usvoji postavljeni tužbeni zahtjev istakli su eventualni tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza koja se u tužbenim zahtjevima kreće od 484,00 do 5.000,00 KM. Rješenjem Osnovnog suda u Brčkom, broj P-499/90-I od 6. jula 1994. godine, prekinut je postupak zbog ratnih dejstava. Kako je u međuvremenu Općinski sud u Orašju postao mjesno nadležan, predmeti od strane Osnovnog suda u Brčkom u ovom sudskom postupku su dostavljeni na nadležni postupak Općinskim sudom. u Orašju.
4. Presudama Općinskog suda , br. P-162/02 od 30. juna 2006. godine, P-106/02 od 30. juna 2006. godine, P-197/01 od 6. septembra 2006. godine, P-201/01 od 6. septembra 2006. godine, P-194/02 od 14. augusta 2006. godine, P-103/02 od 30. juna 2006. godine, P-228/02 od 6. septembra 2006. godine, P-208/01 od 6. septembra 2006. godine, P-172/02 od 21. septembra 2006. godine i P-133/02 od 21. septembra 2006. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, kojim su zatražili da im tužena na ime duga isplati iznos od 5.000,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1990. godine, pa do konačne isplate i nadoknadi im troškove postupka, odnosno da im na ime materijalne štete zbog neispunjenja ugovorenih obaveza isplati iznose koji su precizirani u tužbenim zahtjevima i kreću se od 484,00 KM do 5.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, koji se kreću od 450,00 do 780,00 KM.
5. Općinski sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio da su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani, konstatujući da apelanti nisu dokazali osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, kao i eventualnog tužbenog zahtjeva. Sud je konstatovao da je uvidom u odluku SIV-a o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine («Službeni list SFRJ», broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine) utvrđena zaštitna cijena u iznosu od 125, 50 dinara po kilogramu, te da nije utvrdio da li je tuženi apelantima isplatio duhan po zaštitnoj cijeni, jer apelanti tokom postupka nisu dokazali visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Sud je naglasio da su u vrijeme podnošenja tužbi tužbeni zahtjevi bili izraženi u YU dinarima, kao tadašnjem sredstvu plaćanja, ali je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. Kako su tužbe podnesene 1990. godine, da bi se utvrdila visina potraživanja apelanata trebalo je uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije. Sud je istakao da apelanti nisu postupili po rješenju suda kojim im je naloženo da se predujme troškovi postupka, radi provođenja vještačenja na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, na okolnosti da li je tuženi apelantima plaćao isporučene količine duhana u skladu sa Odlukom SIV-a od 8. decembra 1989. godine, te da li postoji dug tuženog prema apelantima i kolika je glavnica tog duga, te ukoliko isti postoji da se izrazi u važećoj valuti u skladu sa pozitivnim propisima. Sud je konstatovao da kako nije provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke temeljem provedenih dokaza nije mogao utvrditi da li je tuženi ostao dužan određene iznose apelantima po osnovu ugovorene obaveze, te koliko bi taj iznos izražen u KM (sadašnjim sredstvima plaćanja) bio, pod uvjetom da je tuženi 1989. godine ostao dužan određene iznose apelantima u tadašnjim YU dinarima.
6. Presudama Kantonalnog suda, br. 002-0-Gž-06-000 149 od 15. novembra 2006.
godine, 002-0-Gž-06-000 148 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 141 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 142 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 152 od 27. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 147 od 24. novembra 2006. godine, 002-0- Gž-06-000 146 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 143 od 24. novembra 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 169 od 8. decembra 2006. godine i 002-0-Gž-06-000 165 od 8. decembra 2006. godine, žalbe apelanata izjavljene na presude Općinskog suda su odbijene kao neosnovane, i potvrđene presude Općinskog suda.
7. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali da im tuženi na ime otkupa duhana roda 1989. godine duguje iznos od po 5.000,00 KM, te da nisu dokazali osnovanost drugopostavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu materijalne štete, zbog neispunjenja ugovorene obaveze od strane tuženog. Kantonalni sud je konstatovao da su neutemeljeni žalbeni navodi apelanata da se osnovanost i visina tužbenog zahtjeva mogla utvrditi i bez provođenja finansijskog vještačenja, koje je i po ocjeni ovog suda bilo neophodno, s obzirom da je tužbeni zahtjev glasio u YU dinarima, pa je nedvojbeno da je jedino vještak mogao iskazati tužbeni zahtjev u važećoj valuti, te utvrditi eventualnu visinu materijalne štete, koju apelanti potražuju u drugopostavljenom tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovorenih obaveza. Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni navodi žalbe apelanata da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno nije primijenio relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbene zahtjeve aplanata, i pravilno primjenio materijalno pravo. Također, Kantonalni sud smatra da je neutemeljen i žalbeni navod apelanata da sud nije primijenio odredbe čl. 11, 12, 15. i 17. ZOO, jer je ocijenio da navedene odredbe nisu od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelanti nisu dokazali kolika je šteta koju su eventualno pretrpili zbog neispunjenja ugovorenih obaveza, odnosno da li je ta šteta veća od iznosa koji bi apelanti dobili na ime zatezne kamate, a što je propisano i članom 278. navedenog zakona.
8. Apelanti navode da su pobijane presude Kantonalnog i Općinskog suda nezakonite jer se temelje na stavu suda da se potraživanja apelanata koja su bila iskazana u YU dinarima primjenom propisa o konverziji i denominaciji moraju preračunati u konvertibilnu marku, što bi u potpunosti obezvrijedilo njihova imovinska potraživanja i u direktnoj suprotnosti je sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evrospku konvenciju. Apelanti dalje ističu da bi prema propisima o konverziji i denominaciji u konačnom iznosu izraženom u konvertibilnoj marki potraživanje bilo u potpunosti obezvrijeđeno. Apelanti navode da su u predmetima ovakve vrste u kojima su tužitelji predujmljivali troškove vještačenja (slučaj 365 postupaka), vještaci u svojim nalazima i mišljenjima primjenjivali propise o konverziji i denominaciji, što je dovelo do obezvrijeđivanja potraživanja iz kojih razloga oni nisu predujmili troškove radi vještačenja koje im je sud naložio, jer bi i njihovo potraživanje prema nalazu i mišljenju vještaka primjenom propisa o konverziji i denominaciji bilo obezvrijeđeno. Apelanti su predložili da Ustavni sud njihove apelacije usvoji i osporene odluke ukine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da nisu povezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
12. Ustavni sud konstatuje da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti su istakli da su pobijane odluke nezakonite obzirom da se temelje na stavu suda da se njihova potraživanja iskazana u YU dinarima moraju preračunavati u konvertibilnu marku primjenom propisa o konverziji i denominaciji, što bi obezvrijedilo njihova imovinska potraživanja i dovelo do kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan, te da su u svojim odlukama naveli valjane razloge na kojima temelje svoju pravnu ocjenu. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine). Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.. Naime, nesporno je da u sudskom postupku apelanti nisu dokazali osnov i visinu tužbenog zahtjeva koji je glasio na isplatu duga zbog neispunjenja ugovorene obaveze iz Ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana zaključenih 1989. godine sa tuženim, odnosno eventualne štete koju su pretrpili zbog neizvršenja ugovorenih obaveza od strane tuženog. Naprotiv, iz činjeničnog utvrđenja osporenih odluka proizilazi da su se apelanti u ovom sudskom postupku ponašali suprotno nalogu Općinskog suda te da nisu predujmili troškove radi provođenja finansijskog vještačenja, koje je i po ocjeni ovog suda bilo neophodno, s obzirom da je tužbeni zahtjev glasio u YU dinarima, pa je nedvojbeno da je jedino vještak mogao iskazati tužbeni zahtjev u važećoj valuti, te utvrditi eventualnu visinu materijalne štete, koju apelanti potražuju u drugopostavljenom tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovorenih obaveza. Ustavni sud konstatuje da stav sudova koji se temelji na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima, pa i u konkretnom slučaju, ne može smatrati proizvoljnim budući da je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini, a kako su tužbe podnesene 1990. godine, da bi se utvrdila visina potraživanja apelanata neophodno je bilo uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije.
13. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović