Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2137/06 (B. S. i dr.)

Odluka donesena 26. 06. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2137/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. juna 2007. godine, u predmetu broj AP 2137/06, rješavajući apelaciju Bosiljke Savić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Bosiljke Savić, Gordane Hadžić, Dušanke Petrović, Radoja Perića, Drage Stojanovića, Nevenke Jović, Miroslava Lazića, Slavke Ristić, Ljubice Gligorević, Miladina Stokića, Jelene Vukojević, Milana Markuljevića, Zorice Lazić, Velinke Đukić, Siniše Dujkovića, Josipa Bilića, Duje Tripića, Ivana Mađerića, Nade Ivanović, Dušanke Ivančević, Slavice Simić, Branislave Todorović, Slavoljuba Hadžića, Dušanke Stevanović, Slavojke Stamenić, Gordane Tucaković, Jelice Đukić, Slavice Radovanović, Mire Lazić, Marte Maksimović, Slađane Nikić, Smilje Grujić, Slavojke Kajganić, Jadranke Milačak, Gordane Marković, Vladimira Manojlovića, Zorke Pejić, Zagorke Jović, Slavice Lukić, Mare Bjelić, Sime Todorovića, Milene Mađerić, Milenka Ivanovića, Milana Ostojića, Bosiljke Šaporac, Nenada Sunarića, Vesne Pejić, Nade Trifković i Ljubice Stojaković, podnesene protiv rješenja Okružnog suda u Doboju br: 013-0-Gž-06-000 199, 013-0-Gž-06-000 197, 013-0-Gž-06-000 221, 013-0-Gž-06-000 223, 013-0-Gž-06-000 229, 013-0-Gž-06-000 219, 013-0-Gž-06-000 205, 013-0-Gž-06-000 217, 013-0-Gž-06-000 239, 013-0-Gž-06-000 237, 013-0-Gž-06-000 241, 013-0-Gž-06-000 195, 013-0-Gž-06-000 193, 013-0-Gž-06-000 225, 013-0-Gž-06-000 227, 013-0-Gž-06-000 203, 013-0-Gž-06-000 209, 013-0-Gž-06-000 201, 013-0-Gž-06-000 231, 013-0-Gž-06-000 233, 013-0-Gž-06-000 215, 013-0-Gž-06-000 213, 013-0-Gž-06-000 235 i 013-0-Gž-06-000 207 od 11. maja 2006. godine, 013-0-Gž-06-000 214, 013-0-Gž-06-000 236, 013-0-Gž-06-000 232, 013-0-Gž-06-000 226, 013-0-Gž-06-000 224, 013-0-Gž-06-000 222, 013-0-Gž-06-000 216, 013-0-Gž-06-000 200, 013-0-Gž-06-000 196, 013-0-Gž-06-000 202, 013-0-Gž-06-000 240, 013-0-Gž-06-000 238, 013-0-Gž-06-000 212, 013-0-Gž-06-000 218, 013-0-Gž-06-000 220, 013-0-Gž-06-000 228, 013-0-Gž-06-000 230, 013-0-Gž-06-000 194, 013-0-Gž-06-000 234, 013-0-Gž-06-000 242, 013-0-Gž-06-000 198, 013-0-Gž-06-000 204, 013-0-Gž-06-000 206, 013-0-Gž-06-000 208 i 013-0-Gž-06-000 210 od 5. maja 2006. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosiljka Savić, Gordana Hadžić, Dušanka Petrović, Radoja Perić, Drago Stojanović, Nevenka Jović, Miroslav Lazić, Slavko Ristić, Ljubica Gligorević, Miladin Stokić, Jelena Vukojević, Milan Markuljević, Zorica Lazić, Velinka Đukić, Siniša Dujković, Josip Bilić, Duje Tripića, Ivan Mađerić, Nada Ivanović, Dušanka Ivančević, Slavica Simić, Branislava Todorović, Slavoljub Hadžić, Dušanka Stevanović, Slavojka Stamenić, Gordana Tucaković, Jelica Đukić, Slavica Radovanović, Mira Lazić, Marta Maksimović, Slađana Nikić, Smilja Grujić, Slavojka Kajganić, Jadranka Milačak, Gordana Marković, Vladimir Manojlović, Zorka Pejić, Zagorka Jović, Slavica Lukić, Mara Bjelić, Simo Todorović, Milena Mađerić, Milenko Ivanović, Milan Ostojić, Bosiljka Šaporac, Nenad Sunarić, Vesna Pejić, Nada Trifković i Ljubica Stojaković, (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa advokat Zijad Mehmedagić, podnijeli su 14. jula 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br: 013-0-Gž-06-000 199, 013-0-Gž-06-000 197, 013-0-Gž-06-000 221, 013-0-Gž-06-000 223, 013-0-Gž-06-000 229, 013-0-Gž-06-000 219, 013-0-Gž-06-000 205, 013-0-Gž-06-000 217, 013-0-Gž-06-000 239, 013-0-Gž-06-000 237, 013-0-Gž-06-000 241, 013-0-

Gž-06-000 195, 013-0-Gž-06-000 193, 013-0-Gž-06-000 225, 013-0-Gž-06-000 227, 013-0-Gž-06-

000 203, 013-0-Gž-06-000 209, 013-0-Gž-06-000 201, 013-0-Gž-06-000 231, 013-0-Gž-06-000 233, 013-0-Gž-06-000 215, 013-0-Gž-06-000 213, 013-0-Gž-06-000 235 i 013-0-Gž-06-000 207 od 11. maja 2006. godine, 013-0-Gž-06-000 214, 013-0-Gž-06-000 236, 013-0-Gž-06-000 232, 013-0-Gž-

06-000 226, 013-0-Gž-06-000 224, 013-0-Gž-06-000 222, 013-0-Gž-06-000 216, 013-0-Gž-06-000 200, 013-0-Gž-06-000 196, 013-0-Gž-06-000 202, 013-0-Gž-06-000 240, 013-0-Gž-06-000 238, 013-0-Gž-06-000 212, 013-0-Gž-06-000 218, 013-0-Gž-06-000 220, 013-0-Gž-06-000 228, 013-0-

Gž-06-000 230, 013-0-Gž-06-000 194, 013-0-Gž-06-000 234, 013-0-Gž-06-000 242, 013-0-Gž-06-

000 198, 013-0-Gž-06-000 204, 013-0-Gž-06-000 206, 013-0-Gž-06-000 208 i 013-0-Gž-06-000 210 od 5. maja 2006. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 16. januara 2007. godine.

2. Predmetne apelacije su zavedene pod rednim brojevima AP-2137/06 do AP-2185/06 (49 predmeta), ali obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2137/06.

3. Apelanti su pred Osnovni sudom u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zajedno sa ostalim tužiteljima (ukupno 300 tužitelja) sa tuženim «Energoinvest» TNNO AD Doboj pod brojem RS 297/04 dana 14. septembra 2004. godine zaljučili sudsko poravnanje kojim se tuženi obavezao tužiteljima na ime neisplaćenih plata i regresa te kamata na navedena potraživanja, za periode precizirane u izreci odluke, isplatiti iznose navedene u zaključenom sudskom poravnanju te im isplatiti troškove sudskog postupka. Konstatirano je da sudsko poravnanje ima snagu izvršne isprave te da je pravosnažno sa danom zaključivanja, dakle 14. septembra 2004. godine.

4. Apelanti su kao tražioci izvršenja na osnovu zaključenog sudskog poravnanja 27. januara 2006. godine podnijeli Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika ali je sud donio rješenja br. 085-0-I-06-000 018 do 085-0-I-06-000 025 od 17. februara 2005. godine, 085-0-I-06-000 026 do 085-0-I-06-000 033 sva od 21. februara 2005. godine, 085-0-I-

06-000 034 do 085-0-I-06-000 049, 085-0-I-06-000 051 do 085-0-I-06-000 056, 085-0-I-06-000 059 do 085-0-I-06-000 064, 085-0-I-06-000 066 do 085-0-I-06-000 069 i 085-0-I-06-000 104 sva od 22. februara 2006. godine, kojim su prijedlozi za izvršenje odbačeni kao nedozvoljeni.

5. U obrazloženju predmetnih rješenja je navedeno da su tražioci izvršenja prijedlog za izvršenje podnijeli 27. januara 2006. godine a da je rješenjem Osnovnog suda, broj St-12/04 od 17. decembra 2004. godine nad izvršenikom 17. decembra 2004. godine u 12 sati otvoren stečajni postupak. Obzirom da je članom 58. stav 1. Zakona o stečajnom postupku («Službeni glasnik RS», broj 67/02) propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulaze u stečajnu masu, sud je utvrdio da je prijedlog nedozvoljen budući da je nad izvršenikom stečajni postupak otvoren prije nego što su apelanti kao tražiloci izvršenja podnijeli prijedlog za izvršenje tj. nakon što su apelanti stekli svojstvo stečajnih povjerilaca.

6. Rješenjima Osnovnog suda br.: 085-0-I-06-000 018 do 085-0-I-06-000 033, 085-0-I-

06-000 039, 085-0-I-06-000 046, 085-0-I-06-000 051 do 085-0-I-06-000 055, 085-0-I-06-000 059, 085-0-I-06-000 069 i 085-0-I-06-000 104, sva od 7. marta 2006. godine, te rješenjima br.: 085-0-I-06-

000 034 do 085-0-I-06-000 038, 085-0-I-06-000 040 do 085-0-I-06-000 045, 085-0-I-06-000 047 do 085-0-I-06-000 049, 085-0-I-06-000 056, 085-0-I-06-000 060 do 085-0-I-06-000 064 i 085-0-I-06-

000 066 do 085-0-I-06-000 068, sva od od 13. marta 2006. godine, odbijeni su prigovori apelanata izjavljeni protiv rješenja kojim su prijedlozi za izvršenje odbačeni kao nedozvoljeni te je konstatirano da će se o zahtjevima apelanata za oslobađanje od takse odlučiti posebnim rješenjem. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 1. stav 2. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03 85/03-u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na postupak izvršenja propisan posebnim zakonom, te kako je Zakonom o stečajnom postupku, kao posebnim zakonom, propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje, a budući da su apelanti tražili izvršenje nad izvršenikom u stečaju, nakon više od godinu dana od otvaranja stečajnog postupka, sud je na osnovu člana 58. stav 1. Zakona o stečajnom postupku odbio prigovor apelanata.

7. Okružni sud je osporenim rješenjima odbio kao neosnovane žalbe apelanata izjavljene protiv rješenja Osnovnog suda o odbijanju prigovora u cjelosti ponovivši razloge iznesene u prvostepenim rješenjima te zaključujući da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Sud je dalje, naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanata, prema kojima je prvostepeni sud povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer nije apelantima omogućio pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu, obzirom da međunarodne konvencije ne sprečavaju domaće zakonodavstvo da propiše uslove za zaštitu pojedinih prava kao što je to u konkretnom slučaju, a niti su odredbe Zakona o stečajnom postupku proglašene neustavnim. Konačno je navedeno da će apelanti predmetna potraživanja moći naplatiti nakon okončanja stečajnog postupka u skladu sa zakonom.

8. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama Okružnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da je sudsko poravnaje na osnovu kojeg je pokrenut izvršni postupak sačinio njihov punomoćnik-advokat koji iz razloga nepoznatih apelantima nije po proteku pariocionog roka pokrenuo izvršni postupak, te apelanti smatraju da je osporenim rješenjem spriječeno izvršenje pravosnažne sudske odluke i navode da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje ako je zakonom ili kojim drugim aktom spriječeno izvršenje pravosnažnog sudskog poravnanja jer se time stavlja prevelik teret na apelante. Stoga, apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporena rješenja Okružnog suda te predmete vrati na ponvni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, dakle, prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

12. Dalje, obzirom da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja građanskih prava i obaveza, a imajući u vidu da su predmet apelacije odluke donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Međutim, to ne znači da se pravo na pravično suđenje odnosi na sve postupke u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na temelju posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94. i Konig protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, stav 88). Ključna stvar kod određivanja je li član 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne je da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).

13. U kontekstu navedenog Ustavni sud treba utvrditi da li je li ishod predmetnog izvršnog postupka koji je rezultirao osporenim odlukama bio odlučujući za ostvarivanje građanskih prava i obaveza apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su apelanti pred nadležnim sudom pokrenuli izvršni postupak radi realizacije neisplaćenih plata i regresa te kamata na navedena potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim poravnanjem, broj RS 297/04 dana 14. septembra 2004. godine. Stoga je ishod ovog postupka bio od presudne važnosti za ostvarivanje građanskih prava apelanata utvrđenih zaključenim sudskim poravnanjem, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretnu situaciju.

14. Međutim, neovisno od okolnosti da je potraživanje apelanata utvrđeno pravomoćno sudskim poravnanjem koje ima snagu izvršne isprave, sud je u postupku izvršenja odbacio prijedloge apelanta kao nedozvoljene iz razloga što je članom 58. stav 1. Zakona o stečajnom postupku propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka, koji je nad izvršenikom pokrenut 17. decembra 2004. godine, stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulaze u stečajnu masu. Obzirom da su apelanti prijedlog za izvršenje podnijeli nakon toga, konkretnije 27. januara 2006. godine, sud je, na osnovu navedene zakonske odredbe, zaključio da su prijedlozi apelanata nedozvoljeni.

15. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su u slučaju apelanata redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud je utvrdio da u postupanju redovnih sudova nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, sudovi su svoje odluke zasnovali na pozitivno-pravnim propisima a tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Naime, odredbom člana 1. stav 2. ZIP je propisano da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na postupak izvršenja propisan posebnim zakonom. Obzirom da se Zakonom o stečajnom postupku uređuju «uslovi za otvaranje stečajnog postupka, stečajni postupak, pravne posljedice njegovog otvaranja i sprovođenja» te «reorganizacija stečajnog dužnika nesposobnog za plaćanje na osnovu stečajnog plana» (član 1. Zakona), nesporno je da taj zakon, u smislu člana 1. stav

2. ZIP, predstavlja «poseban zakon» odnosno lex specialis. U situaciji u kojoj su redovni sudovi utvrdili da je nad izvršenikom otvoren stečajni postupak prije nego su apelanti podnijeli prijedloge za izvršenje nesporno je da se na potraživanja apelanata primjenjuju odredbe Zakona o stečajnom postupku. Ovo stoga što je članom 56. tog zakona propisano da stečajni povjerioci, a koju poziciju nesporno apelanti imaju, svoja potraživanja prema stečajnom dužniku mogu ostvariti samo u stečajnom postupku. Također je nesporno da je članom 58. stav 1. Zakona o stečajnom postupku regulirano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu te se navedena odredba odnosi i na potraživanje apelanata koje je utvrđeno zaključenim sudskim poravnanjem.

16. Dalje, vezano za navode apelanta prema kojima se zbog neprovođenja izvršenja na apelante stavlja prevelik teret, Ustavni sud konstatira da su ti navodi apelanata paušalni budući da je pravo apelanata na namirenje zaštićeno drugim odredbama Zakona o stečajnom postupku, jer apelanti kao zaposlenici stečajnog dužnika sa potraživanjem iz radnog odnosa ulaze u povjerioce viših isplatnih redova koji se namiruju prije ostalih stečajnih povjerilaca (član 33. stav 2). Osim navedenog, neophodno je naglasiti da je Ustavni sud razmatrajući apelaciju radnika izvršenika, među kojima su bili i neki od apelanata u ovom predmetu, protiv rješenja donesenog u stečajnom postupku broj St-

12/04 od 4. januara 2006. godine, u svojoj odluci AP 1651/06, konstatirao da je u tom postupku potvrđen stečajni plan reorganizacije kod stečajnog dužnika «Energoinvest» tvornica niskonaponske opreme a.d. Doboj, te da organizovano novo privredno društvo pod nazivom «EN» TNNO a.d. Doboj u kome su jedini vlasnici kapitala 330 radnika stečajnog dužnika, među kojima su i apelanti, sa 100% udjela, koje društvo je od stečajnog dužnika preuzelo svu njegovu imovinu i prava. Stavom IV rješenja utvrđeno je da obaveze novog privrednog društva sačinjavaju isplate potaživanja iz višeg isplatnog reda, u koja potraživanja prvenstveno ulaze isplate potraživanja radnika stečajnog dužnika, te isplate potaživanja iz nižeg isplatnog reda, pri čemu su utvrđeni iznosi i rokovi dospijeća navedenih potraživanja.

17. Stoga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije budući da su apelanti, suprotno njihovim navodima, imali mogućnost da svoje prijedloge za izvršenje iznesu pred redovne sudove koji su primjenom važećih propisa prijedloge apelanata odacili kao nedozvoljene. Iz tog razloga navodi apelanata o povredi njihovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje se pokazuju paušalnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, budući da ništa ne ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda prava apelanata na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelanti također ne nude činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da im je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su predmetni izvršni postupci vođeni po prijedlozima apelanata, da je Osnovni sud odbacio prijedloge apelanata kao nedozvoljene te odbio prigovore apelanata na ta rješenja kao neosnovane. Dalje, Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbe apelanta izjavljene protiv rješenja prvostepenog suda kojim je odlučeno o prigovorima apelanata. Obzirom na izneseno navodi apelanata vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da su apelanti imali i koristili kako mogućnost izjavljivanja prigovora tako i mogućnost izjavljivanja žalbe tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka te su navodi apelanata i u tom dijelu prima facie neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2137/06 (B. S. i dr.) | Sudska praksa | Aktio