Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-90/06 (B. B.)

Odluka donesena 06. 07. 2007.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-90/06

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 90/06, rješavajući apelaciju Besima Bojadžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Besima Bojadžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-148/05 od 8.

novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana.

Odbacuje se apelacija Besima Bojadžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž- 148/05 od 8. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Besim Bojadžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku Suzane Mijatović (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Neovisnog ilustriranog sedmičnika «Slobodna Bosna» (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 25. januara 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. februara 2006. godine, Kantonalni sud 21. februara 2006. godine, prvotužena 1. februara 2006. godine, a drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. marta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 14. novembra 2003. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv prvotužene i drugotuženog zbog toga što je u sedmičnom listu «Slobodna Bosna» od 30. oktobra 2003. godine, čiji je izdavač drugotuženi, objavljen članak pod naslovom «Bošnjačke vlasti u Mostaru Youssefu poklonile zemlju» u čijem je podnaslovu «Mudžahedini šverceri ljudima» objavljen sporni dio teksta koji se odnosi na apelanta, a koji je kao novinarka pisala prvotužena. U dijelu teksta u kojem se spominje apelant navedeno je: «Vozač Božo Perić iz okoline Živinica branio se tokom policijskog saslušanja kako je prijevoz Youssefa Amgada i njegove porodice do Ljubljane dogovorio s Besimom Bojadžijom Beskom, također iz Živinica, uz novčanu naknadu od 250,00 eura po osobi. Navodno je putnike preuzeo na benzinskoj pumpi «Zovko» u Živinicama i nije sumnjao u ispravnost njihovih dokumenata. Međutim, sudeći prema policijskim saznanjima Perić i Bojadžija pripadaju istom kriminalnom lancu koji se bavi krijumčarenjem ljudi, a radili su prema nalogu Muradifa Hamzibegovića Hamze i izvjesnog Hadfija, porijeklom iz okoline Zvornika. Hamzibegović ima stalnu adresu stanovanja u Živinicama, pripadnik je vehabijskog pokreta, a u Bosnu i Hercegovinu se vratio prije nekoliko mjeseci nakon što je u zatvoru u Sloveniji proveo godinu i pol dana zbog ilegalnog prebacivanja imigranata u države Evropske unije. Iz istog razloga, prema istina nepotvrđenim informacijama, u Italiji je ranije osuđivan Božo Perić». Apelant je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene na naknadu nematerijalne štete zbog uvrede njegove časti i ugleda u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te da se drugotuženi obaveže da o svom trošku presudu objavi u listu «Slobodna Bosna» odmah nakon njezinog prijema.

7. Kantonalni sud je Presudom broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv prvotužene i drugotuženog u kojoj je tražio da mu solidarno nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude pa do isplate, te da drugotuženi o svom trošku objavi presudu u listu «Slobodna Bosna» uz naknadu parničnog postupka. Kantonalni sud je konstatirao da prima na znanje povlačenje tužbe u odnosu na trećetuženog «Pressing» d.o.o. Sarajevo. Istom presudom apelant je obavezan naknaditi tuženim troškove parničnog postupka u iznosu od 1.465,20 KM pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. Sudovi su utvrdili da je nesporno da je prvotužena 30. oktobra 2003. godine kao novinarka lista «Slobodna Bosna» objavila tekst pod naslovom «Mudžahedini šverceri ljudima», te da je na strani 26. navedeno da je apelant pripadao i pripada kriminalnom lancu koji se bavi krijumčarenjem ljudi, te da se to radi u saradnji s Božom Perićem iz okoline Živinica, a prema nalogu Muradifa Hamzibegovića i izvjesnog Hadfija porijeklom iz okoline Zvornika. Sudovi su konstatirali da je članom 6. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) propisano da lice iz st. 1. i 2. ovog člana odgovara za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. Sudovi su ocijenili da iz iskaza prvotužene proizlazi da njezina namjera nije bila na bilo koji način nanijeti štetu apelantu s obzirom da se samo manji dio teksta odnosio na apelanta, te da se ne bi moglo tvrditi da se radilo o nepažnji, jer je prvotužena opravdano istakla da nije imala razlog sumnjati u pribavljene podatke, jer je dio teksta koji se tiče apelanta prepisala iz dokumenata Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FOSS) što je sud prihvatio konstatirajući da se prvotužena opravdano pozivala na odredbu člana 7. ZZK-a, jer je korektno i objektivno prenijela dio sadržaja iz FOSS-ovih dokumenata koji se odnosi na apelanta. Sudovi su također naveli da okolnost da FOSS nije saslušao apelanta, te da pred sudom u Tuzli protiv njega nije podignuta optužnica ili donesena nepravosnažna osuđujuća presuda ne znači da prvotužena nije u spornom članku samo tačno prenijela dobivene podatke iz FOSS-ovih dokumenata, jer se u navodima članka u dijelu koji se odnosi na apelanta nigdje ne navodi da je on pritvoren, osuđen ili da je podignuta optužnica protiv njega. Vrhovni sud je istakao da novinar ima obavezu prenijeti informaciju korektno i objektivno uz navođenje izvora od kojeg je dobio informaciju što je prvotužena i uradila. Također je istakao da je novinarova obaveza obavijestiti i informirati javnost o svim događajima koji se odnose na pitanja od javnog i političkog značaja u što se može ubrojiti i konkretna tema. Vrhovni sud je konstatirao da je Kantonalni sud u izvedenim dokazima imao sasvim valjan osnov za donošenje osporenih pravnih zaključaka pri čemu je dao razloge koje je u potpunosti kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud je istakao da ne stoje apelantovi prigovori u pogledu dokumenata na osnovu kojih je prvotužena objavila sporni tekst konstatirajući da je organ koji ga je donio jasno označen, tekst je u potpunosti jasan kao i žig FOSS-a, te potpis zamjenika direktora Ivana Vukšića. Dalje je konstatirano da je zatamnjen samo početni dio teksta i to prvih nekoliko rečenica zbog strogo povjerljive informacije – službene tajne.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi svoje odluke zasnovali na pozivanju tuženih na FOSS-ov dokument koji ne sadrži sve podatke, datum, broj, oznaku kome je upućen, te da je dijelom zatamnjen. Sudovi su zanemarili nespornu činjenicu da nikakav nadležni pravosudni i policijski organ nije vodio nikakav postupak protiv apelanta u vezi s navedenim tvrdnjama, te da je samo na osnovu pravosnažne sudske odluke moguće nekog okarakterizirati kao kriminalca. Apelant navodi da je pozivanje na FOSS-ov akt neprihvatljivo izbjegavanje odgovornosti za klevetu, a sve i da je FOSS-ov dokument valjan općepoznato je da je FOSS definiran kao teroristička i mafijaška organizacija, da je protiv Ivana Vukšića, šefa te organizacije, vođen postupak zbog terorističkih dejstava i da je pravosnažno osuđen.

10. U pogledu povrede prava iz člana 10. stav 1. Evropske konvencije, apelant navodi da tuženi u tekstu nigdje nisu istakli da se radi o sumnji ili o mišljenju nego je jasno izražena tvrdnja da je apelant monstrum koji krijumčari ljude i zarađuje na tome, pa još i u saradnji s članovima terorističkih organizacija. Također, apelant navodi da nikakav valjan dokaz nije dostavljen sudu da su tuženi iznijeli istinito izražavanje, te da su s obzirom na sadržaj izražavanja bili dužni prethodno provjeriti istinitost informacija, što nisu učinili. Apelant navodi da je zbog navedenog propusta sudova diskriminiran, kao i zbog činjenice da tuženi nisu dokazali istinitost izražavanja što posebno potvrđuje diskriminiranost apelanta. Apelant je zatražio da mu se priznaju troškovi apelacije u iznosu od 620,00 KM i ostali troškovi nastali u parničnom postupku. Na kraju apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i donese odluku o meritumu tako što će usvojiti apelaciju i odrediti naknadu za troškove apelacije i parničnog postupka prema specifikaciji iz apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja presude i da je prvostepena presuda donesena na osnovu relevantnih odredaba ZZK-a i člana 10. stav 2. Evropske konvencije, te da nema kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva.

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prvostepena presuda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen donesena nakon provedenog postupka i ocjene svih ponuđenih dokaza uz omogućavanje apelantu da slobodno disponira svojim pravima. Nadalje, Kantonalni sud smatra da donošenjem ovakve presude nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja garantiranog članom 10. stav 1. Evropske konvencije i prava pojedinaca na zaštitu njihovog ugleda. Također, Kantonalni sud navodi da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje koje garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je postupak vođen u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, prema mišljenju Kantonalnog suda navedenom odlukom apelant nije doveden «u situaciju apsolutne diskriminacije» kako je to isticao. Pozivanje na drugu odluku suda ne može se podvesti pod «diskriminaciju apelanta» kada se ima u vidu činjenica da je svaki predmet zbog naknade štete pričinjene klevetom specifičan, kako u pogledu samih činjenica, tako i strankinog subjektivnog pristupa.

13. Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da su se u sudskom postupku pozivali na informacije državnog organa FOSS-a, te nisu mogli odgovarati za klevetu, jer je izražavanje bilo razumno i nije dokazana namjera ili nepažnja odgovornih lica s obzirom da su se pozivali na izvor službe koja je osnovana i funkcionirala na osnovu zakona. Također je ukazala na stanovište Ustavnog suda u Odluci o meritumu broj AP 913/04 u kojoj Ustavni sud u obrazloženju navodi: «U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto od značaja za javnost i kad su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanje može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut».

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» broj 19/03) relevantne odredbe glase:

«Cilj zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda («Službeni glasnik BiH» broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.»

15. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) «Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.»

VI. Dopustivost

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom».

Dopustivost ratione materiae

17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

h) slobodu izražavanja».

Član 10. Evropske konvencije glasi:

«(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda budući da uključuje obaveze i odgovornosti može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.»

18. Iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužioca koji je tražio zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio «žrtva» kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak nije se ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se apelantovi navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U odnosu na preostali dio apelacije koji se tiče povrede apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14. i 17. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

24. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. U pogledu prava na pravično suđenje apelant navodi da u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazano da je protiv njega vođen bilo kakav sudski postupak u vezi s navodima iz objavljenog članka, te da je neprihvatljivo nekog okarakterizirati kao kriminalca kako je to učinila prvotužena, a posebno kao krijumčara ljudi i saradnika člana terorističkih organizacija bez pravosnažne sudske odluke kako su to učinili tuženi. Dalje, apelant smatra da drugostepeni sud nije vodio računa o žalbenim prigovorima koji se odnose na činjenicu da prvostepeni sud nije obrazložio navodnu namjeru ili nepažnju tuženih za iznošenje ili prenošenje izražavanja neistinite činjenice, a što je osnova za naknadu štete prema ZZK-u.

26. Ustavni sud zapaža da se apelantov prigovor odnosi na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižestepenih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

27. Iz stanja u spisu nesumnjivo proizlazi da je u konkretnom slučaju apelant imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka. Apelantu je bilo omogućeno iznijeti sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje presude, imao je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, a apelantov punomoćnik je prisustvovao suđenju, te imao priliku davati komentare i mišljenje na izjave svjedoka. Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi na osnovu kojih je sud utvrdio da pojedini navodi spornog članka ne predstavljaju izražavanje koje se može smatrati klevetom, te je sud stekao uvjerenje da je tužena dosljedno i korektno prenijela te informacije, odnosno podatke iz FOSS-ovih dokumenata koji se odnose na apelanta, uz navođenje izvora službe koja je osnovana i funkcionirala na osnovu zakona. Sud je zaključio da su autori članka očigledno bili dobronamjerni prilikom pisanja i objavljivanja spornog članka. Kantonalni sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud.

28. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje osporene odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja osporenih odluka.

29. Ustavni sud ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

30. U obrazloženju drugostepene presude je između ostalog navedeno da je sud zaključio da ne stoje prigovori u pogledu dokumenata na osnovu kojih je prvotužena objavila sporni tekst, jer organ koji ga je donio je jasno označen, tekst je u potpunosti jasan kao i FOSS-ov žig, te potpis zamjenika direktora Ivana Vukšića. Zatamnjen je samo početni dio i to prvih nekoliko rečenica zbog strogo povjerljive informacije – službene tajne. U konkretnom slučaju postoji upravo primjer izuzetka od odgovornosti za klevetu, jer je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno kao i način, oblik i vrijeme iznošenja, priroda i stepen prouzrokovane štete, te posebna činjenica da izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica.

31. Dakle, očigledno je da je drugostepeni sud prilikom donošenja osporene presude cijenio činjenice koje su od odlučnog značaja među kojima i činjenicu da ni prvostepeni sud nije utvrdio postojanje klevete kao element odgovornosti, te da je o tim činjenicama dao svoju ocjenu koja je identična ocjeni prvostepenog suda.

32. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

34. U vezi s ovim apelantovim žalbenim navodom, Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na povredu prava na nediskriminaciju, a koja se ogleda u proizvoljnom postupanju sudova kod utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije, te da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33).

35. Ustavni sud konstatira da su u obrazloženju osporenih odluka sudovi dali jasne i nedvosmislene razloge zbog čega apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Nadalje, do kršenja prava na nediskriminaciju dolazi ukoliko postoji različit tretman jednakih predmeta bez objektivnog i razložnog obrazloženja, ili ako nedostaje proporcionalnost između željenog cilja i upotrijebljenih sredstava. Budući da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je apelant u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica, odnosno da se radi o diskriminaciji na bilo kakvoj osnovi, te da osim paušalnog navoda o diskriminaciji apelant nije naveo nikakve druge navode, činjenice ili dokaze u prilog svojoj tvrdnji o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da se apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani.

36. U pogledu apelantovih žalbenih navoda koji se odnose na povredu prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je navedenim članom propisano: «Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status», te da «nikoga ne smiju diskriminirati javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1». Iz naprijed navedenog proizlazi da odredbe ovog Protokola garantiraju uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije, te između ostalog preciziraju da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojoj osnovi, dakle osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom.

37. Budući da se apelant samo uopćeno pozvao na povredu ovog prava, te da nije posebno obrazložio u čemu se ogleda povreda ovog prava, a iz analize osporenih odluka ne proizlazi da je apelant diskriminiran u pogledu primjene ZZK-a, ovi navodi apelacije se također moraju odbiti kao neosnovani.

38. Apelant se, također, žali i na povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: «Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom». Iz naprijed navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Stoga se i ovi navodi apelacije moraju odbiti kao neosnovani.

39. Vezano za apelantove navode koji se odnose na naknadu troškova parničnog postupka i troškove apelacije, Ustavni sud konstatira da prema Pravilima Ustavnog suda, Ustavni sud nema nadležnost za odlučivanje o naknadi troškova parničnog postupka i troškova apelacije.

VIII. Zaključak

40. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud konstatira da ne postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 14. i 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

41. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-90/06 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio