Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-892/06 (Tuzlanska Banka D.D. Tuzla)
Odluka donesena 06. 07. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-892/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 6. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-892/06, rješavajući apelaciju Tuzlanske Banke D.D. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanske Banke D.D.
Tuzla podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. Rev-561/04 od 13. decembra 2005. godine i Pž 17/03 od 15. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanska Banka D.D. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnijela je 21. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. Rev- 561/04 od 13. decembra 2005. godine i Pž 17/03 od 15. aprila 2004. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Ps-53/02 od 21. oktobra 2002. godine, odbijen je tužbeni zahtjev «Incubo» D.O.O. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je zahtjevao da mu apelant isplati iznos od 112.484,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je dao garanciju isplate duga tužitelju povodom realizacije kupoprodajnog ugovora koji je tužitelj sklopio sa kupcem «Husinski rudar» d.d. Ljubače (u daljnjem tekstu: kupac) i neopozivo se obavezao bankovnom garancijom broj 233/00 od 24. augusta 2000. godine sa rokom dospjeća 15. decembra 2000. godine da će tužitelju odmah po njegovom prvom zahtjevu platiti bilo koji iznos do iznosa od 220.000,00 DEM ukoliko tužitelj dokaže da je izvršio isporuku robe kupcu i da kupac nije izvršio plačanje. Tužitelj je zahtjev za takvu isplatu uputio 13. decembra 2000. godine. Naknadno je obavijestio apelanta da je kupcu isporučio pšenicu, koja je bila predmet ugovora u vrijednosti od 431.720,80 DEM. Kako je u međuvremenu kupac isplatio iznos od 220.000,00 DEM, apelant je smatrao da je sa tom uplatom iznosa i iskupljena garancija plačanja koju je dao. Tužitelj je smatrao da se data garancija i dalje odnosi na neisplačeni dio iznosa za isporučenu robu. U toku postupka Kantonalni sud je utvrdio da se garancija apelanta za plaćanje iznosa od 220.000,00 DEM odnosila na isporučenu robu tužitelja kupcu u visini od 500.000,00 DEM. Kako je kupac tužitelju do 9. januara 2001. godine, kada je vršeno vještačenje na sudu, ukupno uplatio na ime isporučene robe iznos od 858.000,00 DEM Kantonalni sud je smatrao da je kupac isplatio dug na koji se garancija odnosila, iako kupac još uvijek nije isplatio 261.720,80 DEM od ukupnog iznosa vrijednosti robe koja mu je isporučena. Cjeneći ove okolnosti i to da je utvrdio kako dokumentacija tužitelja na osnovu koje je zahtijevao isplatu nije bila valjana, Kantonalni sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Protiv navedene presude Kantonalnog suda tužitelj je izjavio žalbu Vrhovnom sudu. Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji je presudom broj Pž 17/03 od 15. aprila 2004. godine uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu, tako što je apelantu naložio da tužitelju plati iznos od 112.484,00 eura sa zateznom zakonskom kamatom od 16. decembra 2000. godine. Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj dostavio pravno valjan zahtjev za naplatu garancije u roku i ispunio sve uslove predviđene garancijom u vrijeme kada je kupac dugovao tužitelju 431.720,80 DEM. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da je data garancija nezavisna bankarska garancija iz člana 1087. Zakona o obligacijama po kojoj je tužitelj bio ovlašten da zahtjeva plačanje obaveze čim su ispunjeni uslovi iz garancije nezavisno od osnovnog posla i stanja njegovog izvještaja. Ova garancija sadrži klauzulu na «prvi zahtjev» ili «bez prigovora» i može se osporavati samo iz razloga koji leže u samoj garanciji ili ličnim odnosima banke garanta i korisnika. Obzirom da je Vrhovni sud utvrdio da je tužitelj ispunio sve uslove iz takve garancije u cjelosti je udovoljio njegovom tužbenom zahtjevu.
4. Protiv navedene presude Vrhovnog suda apelant je izjavio reviziju zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je presudom broj Rev 561/04 od 13. decembra 2005. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu navodeći da je osporenom presudom pravilno utvrđeno da se radi o samostalnoj bankarskoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, koja je pravno potpuno odvojena od osnovnog posla na bazi kojeg je nastala obaveza apelanta kao garanta, te da je tužitelj izvršio sve obaveze po osnovu kojih je mogao zahtjevati plačanje po osnovu date garancije.
5. Nezadovoljan ishodom postupka po izjavljenoj raviziji apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenice pogrešno primjenio materijalni propis, jer se radi o garanciji iz člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima koja nije bezuslovna garancija. U tom smislu ukazao je na vještačenje vještaka finansijske struke u vezi utvrđivanja izmirenja obaveza po osnovu kojih je garancija banke izdata i na osnovu čega je donesena prvostepena odluka. Na taj način smatra apelant, povrijeđeno je njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju..
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama Vrhovnog suda apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Navode iznesene u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelant je iznosio tokom prvostepenog i revizionog postupka i Vrhovni sud je povodom tih navoda detaljno izvršio procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenio materijalno pravo. Nadalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, time što Vrhovni sud nije smatrao da je za primjenu materijalnog propisa, odnosno rješavanje pravnih pitanja od značaja vještačenje vještaka finansijske struke, jer je u konkretnom slučaju, za procjenu vrste date garancije apelanta za plačanje duga kupca, koja je definisana Zakonom o obligacijama i donošenja konačne odluke povodom ove procjene, nadležan isključivo sud.
9. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da garancija apelanta predstavlja bezuslovnu garanciju iz člana 1087. Zakona o obligacijama jer, sadrži klauzulu na «prvi zahtjev» ili «bez prigovora» po kojoj u smislu navedenog člana Zakona o obligacijama, banka u konkretnom slučaju apelant ne može prema korisniku-tužitelju isticati prigovore koje nalogodavac-kupac kao dužnik može isticati prema korisniku-tužitelju po osiguranoj obavezi. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje samo zato što je pravno shvatanje Vrhovnog suda u pogledu toga pod koju zakonsku odredbu treba podvesti predmetnu bankarsku garanciju, različito od apelantovog. Identičan stav povodom pravnog shvatanja bankarske garancije Vrhovnog suda, Ustavni sud je zauzeo i u predmetu AP-912/04 Odluka o meritumu od 1.aprila 2006. godine.
10. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija očigledno neosnovana, jer nedostaju prima facie dokazi da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće.
11. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović