Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-561/05 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 16. 07. 2007.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-561/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP 561/05, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj GŽ-1082/04 od 4. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je, 14. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ-1082/04 od 4. januara 2005. godine.
2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti, broj AP 561/05 od 13. jula 2005. godine, kojom je predmetnu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je preuranjena.
3. Apelant je, 12. maja 2006. godine, podnio zahtjev za preispitivanje predmetne odluke zbog toga što je, 9. februara 2006. godine, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio rješenje, broj Rev-313/05, kojim je revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, jer se radi o predmetu u kome nije naznačena vrijednost spora, a novčano potraživanje ne prelazi iznos od 10.000 KM.
4. Ustavni sud je rješenjem, broj AP 561/05 od 16. jula 2007. godine, usvojio zahtjev za preispitivanje svoje odluke, broj AP 561/05 od 13. jula 2005. godine.
5. Općinski sud je presudom, broj P-1323/03 od 25. juna 2004. godine, poništio kao nezakonita rješenja apelanta, br. 15/01-34-4347/03 od 16. aprila 2003. godine i 15/1-34-4347/03 od 23. aprila 2003. godine, te je apelant obavezan da tužitelja vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, kao i da mu na ime naknade štete zbog izgubljene plaće za period od 21. aprila 2003. godine do 31. marta 2004. godine isplati iznos od 7.566,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 792,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužitelj je navedenom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi poništenja rješenja, vraćanja na posao i naknade plaće navodeći u tužbi da je kao zaposlenik apelanta obavljao poslove na radnom mjestu stručnog saradnika za nadzor i ostvarivanje prava u odjeljenju za pravne poslove i ekonomsko-finansijske poslove Ministarstva za boračka pitanja Tuzlanskog kantona. Rješenjem Ministarstva od 26. decembra 2001. godine, kao zaposlenik tuženog, apelant je stavljen je na raspolaganje, u trajanju od najduže godinu dana, računajući od 21. januara 2002. godine. Na ovo rješenje tužitelj nije ulagao žalbu smatrajući da će se u periodu od godinu dana ukazati potreba za njegovim angažovanjem u drugom organu uprave ili upravnoj ustanovi na nivou Tuzlanskog kantona. Apelant je, 17. januara 2003. godine, tužitelju dostavio obavijest protokolisanu pod brojem ZDŽ-ZM-15/1-34-471/03 kojom ga poziva da se javi na posao 22. januara 2003. godine. Tužitelj je počeo da radi, ali je nakon dva dana dobio novu obavijest od 23. januara 2003. godine kojom je prethodna obavjest stavljena van snage, uz napomenu da je vrijeme na raspolaganju isteklo 21. januara 2003. godine i da je tog dana nastupio otkazni rok u trajanju od tri mjeseca. Tužitelj smatra da je otkaz ugovora o radu trebao da bude uručen u formi obrazloženog rješenja, a ne u vidu obavijesti. Nakon toga, apelant je novom obaviješću od 4. marta 2003. godine, stavio van snage obavijest od 23. januara 2003. godine i potvrdio da je potrebno da se tužitelj radno angažuje, te je on nastavio sa radom sve do 22. aprila 2003. godine, a o prestanku radnog odnosa obaviješten je rješenjem od 16. aprila 2003. godine. U tom rješenju je navedeno da je radni odnos tužitelju prestao 22. aprila 2003. godine i da je iskoristio otkazni rok u periodu od 21. januara do 21. aprila 2003. godine. Na rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelj je blagovremeno uložio prigovor koji je rješenjem od 23. aprila 2003.godine odbijen kao neosnovan. Pored gore navedenog činjeničnog stanja, na održanim ročištima sud je utvrdio i slijedeće činjenice: potpisivanjem Soprazuma o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora od 2. aprila 2002. godine apelant se saglasio da se odloži primjena odredbi čl. 24, 31. i 32. dok nije odložena primjena člana 41. Kolektivnog ugovora kojom je propisano da službeniku ne može prestati radni odnos bez njegove krivice ukoliko mu nedostaje najviše 5 godina do ostvarivanja uslova za mirovinu. Dakle, apelant je prihvatajući i potpisujući Kolektivni ugovor pristao i na poštovanje i primjenu odredbi člana 41. Kolektivnog ugovora. Shodno navedenom činjeničnom utvrđenju, Općinski sud je zaključio da je tužitelju bez njegove krivice prestao radni odnos u vrijeme kada je imao 38 godina, jedan mjesec i 27 dana penzijskog staža i 58 godina i sedam mjeseci života i na taj način je ostao bez mogućnosti ostvarenja bilo kakvog prava na mirovinu kao i bez realne mogućnosti za ponovno zaposlenje s obzirom na opštepoznatu činjenicu o visokoj stopi nezaposlenosti u državi. Dakle, prema ocjeni Općinskog suda, apelant prilikom donošenja osporenih rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelja od 16. aprila 2003. godine i rješenja o odbijanju prigovora tužitelja od 23. aprila 2003. godine nije poštovao niti primijenio veoma jasnu i izričitu odredbu člana 41. Kolektivnog ugovora, iako se prema odredbi člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine, zaključivanjem i potpisivanjem Sporazuma o primjeni Kolektivnog ugovora obavezao da će poštovati i u praksi primjenjivati sve odredbe, uključujući i odredbu člana 41. Kolektivnog ugovora, osim odredbi čl. 24, 31. i 32. čija je primjena odložena, a koje se i ne odnose na prestanak radnog odnosa.
6. Kantonalni sud je presudom, broj GŽ-1082/04 od 4. januara 2004. godine odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu navodeći, između ostalog, :»[…] Neosnovano se žalbom ističe da odredbe člana 118. i 121. stav 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosni i Hercegovini («Službene novine F BIH», broj 13/98-u daljem tekstu: Zakon) predstavljaju lex specialis u regulisanju pitanja prestanka radnog odnosa službenika, budući da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena navedenim zakonom, primjenjuje kolektivni ugovor (član 7. Zakona), a tuženi se potpisivanjem Sporazuma o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora od 2. aprila 2002. godine obavezao na primjenu odredbe člana 41. Kolektivnog ugovora. Tačne su žalbene tvrdnje da je rješenje o prestanku radnog odnosa, u situacijama kada službenik za vrijeme raspolaganja nije zasnovao radni odnos u drugom organu ili pravnoj osobi, akcesorno povezano sa rješenjem o stavljanju tužitelja na raspolaganje, izvire iz njega i u cjelini dijeli njegovu pravnu sudbinu, tako da, u pravilu, tek poništenje rješenja o stavljanju na raspolaganje, poništava rješenje o prestanku radnog odnosa, kao njegovu pravnu posljedicu. Međutim, u konkretnom slučaju primjenu navedenog pravnog automatizma sprječava upravo ograničenje iz odredbe člana 41. Kolektivnog ugovora, za čiju primjenu je relevantno da je stupila na pravnu snagu prije donošenja osporenih rješenja o prestanku radnog odnosa, a ne prije donošenja rješenja o stavljanju tužitelja na raspolaganje, kako to pogrešno rezonuje žalitelj. Radna knjižica je javna isprava u smislu odredbe člana 133. stav 2. Zakona o radu te u smislu člana 162. stav
1. Zakona o upravnom postupku ima dokaznu snagu onog šte se u njoj potvrđuje ili određuje, dok se ne dokaže suprotno. Tuženi tokom postupka nije dokazao neistinitost činjenica navedenih u radnoj knjižici tužitelja, čija svrha je upravo da zaposlenik na osnovu nje dokaže činjenice na osnovu kojih ostvaruje određena prava na radu ili u vezi sa radom, pa je neosnovana žalbena tvrdnja da nije valjanim aktom dokazao da mu nedostaje manje od pet godina do ostvarivanja uslova za mirovinu[…]»
7. Apelant navodi da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Kršenja navedenih prava, prema tvrdnjama apelanta, proizilaze iz pogrešne primjene zakona kao i nepravičnog postupka pred Kantonalnim sudom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud naglašava da će shodno svojoj posljednjoj praksi razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo sa aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP 2253/05 od 30. marta 2007. godine).
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni Zakona i nepravilnom postupku pred Kantonalnim sudom, kao i što su redovni sudovi, navodno, proizvoljno primjenili materijalno pravo. U vezi sa navedenim Ustavni sud primjećuje da je ovaj navod apelanta u cijelosti paušalan i da ne može naći bilo kakve činjenice i dokaze koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja prava na koje se poziva vjerovatna ili moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a da je navedeno kršenje u tome što mu je osporenom presudom naloženo da tužitelju na ime naknade štete zbog izgubljene plaće isplati utvrđeni iznos novca sa troškovima parničnog postupka. Navedeno kršenje apelant vezuje za pogrešnu primjenu zakona, a da se nije pozvao niti na jedan od principa sadržanih u pravu na imovinu, niti je obrazložio u kojem obliku je došlo do miješanja u ovo njegovo pravo. Stoga, u kontekstu elaboracije povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud konstatuje da su i navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani, te je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Nadalje, apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek.. Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da je Kantonalni sud propustio da u žalbenom postupku preispita pobijanu presudu iako je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa je, stoga, njegova žalba bila nedjelotvorna. U konkretnom slučaju navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da apelant nije dokazao povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, apelant tako nije dokazao ni da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni ljek. Naime, apelant je podnošenjem tužbe ostvario pravo da se pred sudom pune jurisdikcije u prvom i drugom stepenu, raspravlja o njegovom tužbenom zahtjevu, te je imao mogućnost da iznese svoje argumente, što je i učinio. Samim tim, apelantu je i omogućeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim
14. U vezi apelantovih navoda o povredi prava iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud, u skladu sa svojom posljednjom praksom da će razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo sa aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, zapaža da navedeno pravo nije zaštićeno članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine te Ustavni sud konstatuje da je i ovaj apelantov navod očigledno (prima facie) neosnovan
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije
Faris Vehabović Valerija Galić