Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1449/07 (Klinička bolnica Mostar)
Odluka donesena 16. 07. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1449/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2007.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. srpnja 2007. godine, u predmetu broj AP 1449/07, rješavajući apelaciju Kliničke bolnice Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kliničke bolnice Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-070-0-Rev-06-000694 od 20. ožujka 2007. godine, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Klinička bolnica Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koju zastupa Davor Šilić, odvjetnik iz Mostara, je podnijela 18. svibnja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-070-0-Rev-06-000694 od 20. ožujka
2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, naložio Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) obustavu izvršnog postupka do donošenja odluke o apelaciji jer se radi o velikoj vrijednosti spora pa bi mogla nastati šteta za apelanta, jer bi isplatom došlo do blokade apelantovog rada.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1292/03-I od 3. prosinca 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev Marice Knezović-Ereš i drugih 109 tužitelja iz Mostara (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da im apelant isplati štetu koja se sastoji od razlike isplaćenih plaća i plaća koje su tužiteljima trebale biti isplaćene za razdoblje od 7. listopada 2000. godine pa do 31. prosinca 2003. godine, kao i razliku neisplaćenih naknada za prekovremeni rad za isto razdoblje, zajedno s troškovima parničnog postupka sve sukladno nalazu vještaka financijske struke Vahide Humo od 20.listopada 2004. godine, koji je proglašen sastavnim dijelom presude, sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjelosti svakog iznosa posebno pa do konačne isplate, a u iznosima kako je to određeno u izreci pobijane presude.
3. U obrazloženju presude Općinski je sud naveo da je člankom 69. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da se Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuje najniža plaća, a da poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U konkretnom slučaju tužitelji nisu ponudili dokaz da je apelant s njima zaključio ugovor o radu, a iz nalaza vještaka financijske struke proizlazi da je Pravilnik o radu donesen tek 2003. godine. Neprijeporno je da apelant, kao poslodavac, nije postupao sukladno članku 107. ZOR, te da nije pravodobno donio Pravilnik o radu. Sud je dalje naveo da je za nadzor nad primjenom propisa o radu u smislu odredbe članka 131. ZOR zadužen federalni odnosno županijski inspektor rada, te da se Općinski sud nije posebice bavio ovim pitanjem. Sud je konstatirao da je člankom 111. ZOR predviđeno da se Kolektivni ugovor može zaključiti za područje Federacije BiH, jedne ili više županija, određenu djelatnost i jednog ili više poslodavaca, a da je člankom 115. ZOR Kolektivni ugovor obvezan za strane koje su ga zaključile, tj. koje su mu pristupile. Sud je dalje konstatirao da u sklapanju Općeg kolektivnog ugovora čiji su potpisnici Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine i Granskog kolektivnog ugovora, čiji su potpisnici Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Neovisni strukovni sindikat djelatnika uposlenih u zdravstvu Federacije Bosne i Hercegovine, nisu sudjelovali tužitelji u okviru Sindikalne organizacije, jer to nisu ni isticali, niti je suglasnost za zaključenje ovog Ugovora dala Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, te ovi kolektivni ugovori ne obvezuju apelanta kao poslodavca, pa tužiteljima ne pripada pravo traženja razlike plaća, kao i naknadu za prekovremeni rad i dežuru, temeljem navedenih ugovora zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-
126/05 od 21. travnja 2005. godine, uvažen je priziv tužitelja i Presuda Općinskog suda broj P-
1292/03-I od 3. prosinca 2004. godine preinačena i apelant je obvezan tužiteljima isplatiti štetu koja se sastoji od razlike isplaćenih plaća i plaća koje su tužiteljima trebale biti isplaćene za razdoblje od 7. listopada 2000. godine do 31. prosinca 2003. godine, kao i razliku neisplaćenih naknada za prekovremeni rad za isto razdoblje, sve sukladno nalazu vještaka financijske struke Vahide Humo od 20. listopada 2004. godine, koji je proglašen sastavnim dijelom presude, sa zakonskom kamatom od dospijeća iznosa posebno pa do konačne isplate u iznosima kako je to utvrđeno u izreci pobijane presude.
5. Kantonalni je sud ustvrdio da Opći kolektivni ugovor (po kojemu tužitelji i traže isplatu razlike svojih plaća i naknade za prekovremeni rad za razdoblje od 7. listopada 2000. godine do 31. prosinca 2003. godine) treba primijeniti za konkretni pravni slučaj. Kantonalni je sud konstatirao da se prema odredbama članka 111. ZOR kolektivni ugovor može sklopiti za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, za područje jedne ili više županija, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca. Člankom 12. ZOR je propisano da na strani uposlenika kod sklapanja Kolektivnog ugovora može biti Sindikat ili više sindikata, a na strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca. Do osnivanja udruženja poslodavaca, na strani poslodavca može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno vlada županije. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije («Službene novine FBiH» broj 19/00) su potpisali predsjednik Samostalnih sindikata za uposlenike, a za poslodavce premijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, a njime se uređuju temeljna prava i obveze uposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani ZOR (članak 1. Općeg kolektivnog ugovora). Kantonalni je sud zaključio da Opći kolektivni ugovor treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari tako najniža plaća, koja se utvrđuje Granskim kolektivnim ugovorom, ne može biti niža od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku Bosne i Hercegovine. Kantonalni je sud naglasio da je vještak financijske struke, Vahida Humo, dala svoj nalaz na temelju Općeg Kolektivnog ugovora na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Nalaz je dat prema zbiru plaća za puno radno vrijeme kao i za prekovremene sate, tako što je obračunata razlika od ukupno isplaćenih plaća i neisplaćenih plaća prema Općem kolektivnom ugovoru, te naknada za prekovremeni rad. Kantonalni je sud istaknuo da je u potpunosti prihvatio kao objektivan nalaz vještaka koji je iscrpan i dat na temelju Općeg kolektivnog ugovora i podataka koje je dao apelant, a koji ničim nije doveden u dvojbu.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-900/05 od 22. rujna 2005. godine usvojena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-126/05 od 21. travnja 2005. godine, presuda Kantonalnog suda ukinuta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja se navodi da je Kantonalni sud morao voditi računa da su u pitanju radni odnosi iz oblasti zdravstva, te da je ta oblast u nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine i Kantona, a ne u isključivoj nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni je sud istaknuo da kad je u pitanju nadležnost iz članka III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kantonalna i federalna vlast, radi postojanja «točke ravnoteže» moraju konzultirati jedni druge, kako je to i previđeno odredbom članka III/3. stavak 2. Ustava Federacije Bone i Hercegovine. Vrhovni je sud naložio Kantonalnom sudu da utvrdi sve relevantne okolnosti (članak III/3. stavak 2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine) pod kojim je kolektivni ugovori zaključila i usvojila Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, pa ovisno o tomu i o njihovoj ocjeni, donese novu odluku na zakonu utemeljenu.
7. Kantonalni je sud Presudom broj Gž-1413/05 od 10. ožujka 2006. godine odbio priziv tužitelja i potvrdio Presudu Općinskog suda broj P-1292/03-I od 3. prosinca 2004. godine, kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Kantonalni je sud postupio sukladno uputama Vrhovnog suda, datim u Rješenju broj Rev-900/05 od 22. rujna 2005. godine, i u ponovljenom postupku od tužitelja zatražio dokaze da je apelant potpisnik Općeg okvirnog sporazuma za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine i Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavca i uposlenika u oblasti zdravstva ili da pruži dokaz da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine imala suglasnost Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona za zaključenje ovih kolektivnih ugovora, kao i da je ove ugovore zaključila i usvojila Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni je sud konstatirao da tužitelji nisu pružili dokaze da je apelant potpisao Opći i Granski kolektivni ugovor, zbog čega nisu ni mogli tražiti isplatu plaća po tim ugovorima. Kantonalni je sud, pozivajući se na odredbe članka 115. ZOR, kojim je propisano da je kolektivni ugovor obvezan za strane koje su ga sklopile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile, konstatirao da apelant nije potpisao niti naknadno pristupio kolektivnim ugovorima na temelju kojih tužitelji traže isplatu plaća, te ne postoji obveza isplate tužiteljima na temelju tih ugovora.
8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-070-0-Rev-06-000694 od 20. ožujka 2007. godine revizija tužitelja izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1413/05 od 10. ožujka 2006. godine je djelomično uvažena, nižestupanjske presude preinačene i apelant je obvezan isplatiti tužiteljima na ime razlike plaća i naknade za prekovremeni rad za razdoblje od 7. listopada 2000. godine do 31. prosinca 2003. godine iznose kako je to utvrđeno u izreci pobijane presude Vrhovnog suda, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2004. godine pa do isplate, i naknaditi im troškove parničnog postupka u iznosu od 39.784,00 KM, u roku od 30 dana nakon dostave presude, a u ostalom dijelu revizija je odbijena.
9. Vrhovni je sud konstatirao da tužitelji drugostupanjsku presudu pobijaju u dijelu u kojemu je odbijen tužbeni zahtjev, i kako pobijani dio niti za jednog od tužitelja posebice ne prelazi 10.000.00 KM revizija tužitelja, ako bi se cijenio samo propisani cenzus iz članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu: ZPP) ne bi bila dopuštena. Vrhovni je sud ocijenio da u predmetnom sporu ima osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbi članka 237. stavak 3. ZPP, jer je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, zbog čega je reviziju tužitelja dopustio.
10. Vrhovni je sud konstatirao da tužitelji utemeljeno u reviziji tvrde da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 68, 69, 70, 71, 111, 112, 114. i 115. ZOR, kada Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 19/00) nije primijenio u predmetnom slučaju prigodom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, kao neposredni izvor radnog prava u našem pravnom sustavu. Vrhovni je sud istaknuo da su Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine zaključili Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine na strani zaposlenika i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na strani poslodavca. Prema čl. 111. i 112. stavak 3. ZOR do formiranja udruženja na strani poslodavca, kao subjekt kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni je sud dalje naveo da, obzirom da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Opći kolektivni ugovor kojim se za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine uređuju temeljna prava i obveze uposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulirana ZOR, a člankom 1. Općeg kolektivnog ugovora određeno da se ovaj Kolektivni ugovor primjenjuje za teritorij Federacije, to u predmetnom sporu radi potraživanja tužitelja temeljem prava iz radnog odnosa, prema ocjeni Vrhovnog suda, treba neposredno primijeniti Opći kolektivni ugovor, prema kojem su tužitelji odredili svoj tužbeni zahtjev. Vrhovni je sud dalje konstatirao da je Vlada Federacije BiH zaključila Opći kolektivni ugovor i Ugovor o pravima i obvezama poslodavca i uposlenika u oblasti zdravstva, te da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine stranka kolektivnog ugovora na strani poslodavca, pa predmetni kolektivni ugovor obvezuje i tuženog poslodavca, jer je člankom 1. i Općeg i Granskog kolektivnog ugovora regulirano da se njime uređuju temeljna prava i obveze uposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulirana ZOR, odnosno, prava, obveze i druga pitanja iz radnog odnosa uposlenika u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.
11. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Europska konvencija) kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi kronologiju događaja vezanu za postupak okončan pobijanom presudom, i ističe da nikada nije potpisao Granski kolektivni ugovor na razini Federacije Bosne i Hercegovine u oblasti zdravstva, niti je Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona potpisala Opći kolektivni ugovor za područje ove županije. Apelant navodi da je Vrhovni sud očevidno pogrešno tumačio materijalni propis, tj. Opći kolektivni ugovor, za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine kada smatra da Opći kolektivni ugovor obvezuje apelanta ako ga je potpisala Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno da za primjenu kolektivnog ugovora nije nužna suglasnost Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona. Apelant također ističe prigovor u svezi naknade za prekovremeni rad, a koji kako navodi uopće nije bio evidentiran u ispravama kojima se služio vještak. Apelant je istaknuo da je reviziju trebalo odbaciti kao nedopuštenu prema članku 237. stavak 2. ZPP, jer ona nije prelazila minimalni cenzus od 10.000,00 KM, obzirom da su tužitelji formalni suparničari i nastupaju odvojeno «svako za sebe», te vrijednost spora ne može predstavljati zbroj svih pojedinačnih zahtjeva. Apelant je istaknuo da je Vrhovni sud u istom predmetu donio oprečne odluke postupajući po reviziji nakon donošenja presude Kantonalnog suda u ponovnom postupku. Apelant nije posebice obrazložio na koji način smatra da je došlo do povrede prava na imovinu. Apelant je, također, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, naložio Općinskom sudu obustavu izvršnog postupka do donošenja odluke o apelaciji, jer se radi o velikoj vrijednosti spora pa bi mogla nastati šteta za apelanta, pošto bi isplatom dosuđenih iznosa tužiteljima došlo do blokade apelantovog rada.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
13. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članku 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu je nužno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerojatno. Prema članku 16. stavak 2. Pravila apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom razvidnošću pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluku broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud opaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, ustvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava koja se ogleda u pogrešnom tumačenju Općeg kolektivnog ugovora na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine od strane Vrhovnog suda koji je ocijenio da Opći kolektivni ugovor koji je potpisan od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine obavezuje apelanta, te da za primjenu Kolektivnog ugovora, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bila neophodna saglasnost Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona.
15. Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u prizivnim postupcima je ograničena na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».
16. Obzirom da se glavni apelantov prigovor odnosi na tvrdnju da je Vrhovni sud prenebregnuo činjenicu da je za primjenu Kolektivnog ugovora bila nužna suglasnost Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud cijenio ovu činjenicu te zaključio da, sukladno čl. 111. i 112. stavak 3. ZOR do formiranja udruženja poslodavca na strani poslodavca, kao subjekt kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Kako je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Opći kolektivni ugovor kojim se za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine utvrđuju temeljna prava i obveze uposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulirana ZOR, te kako je člankom 1. Općeg kolektivnog ugovora određeno da se navedeni kolektivni ugovor primjenjuje za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, Vrhovni je sud zaključio da u predmetnom sporu radi potraživanja tužitelja temeljem prava iz radnog odnosa treba primijeniti Opći kolektivni ugovor prema kojemu su tužitelji odredili svoj tužbeni zahtjev. Vrhovni je sud uporište za svoj stav temeljio na činjenici da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Opći kolektivni ugovor i Ugovor o pravima i obvezama poslodavca i uposlenika u oblasti zdravstva, te da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine stranka Kolektivnog ugovora na strani poslodavca i da predmetni kolektivni ugovor obvezuje i tuženog i poslodavca. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud dovoljno razvidno obrazložio razloge za svoju odluku, iz kojih je vidljivo da je analizirao pravnu situaciju u svezi s apelantovim obvezama prema tužiteljima u kontekstu zakonske regulative i zaključenih općeobvezujućih kolektivnih ugovora o pravima i obvezama poslodavca i uposlenika iz oblasti radnih odnosa u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući je Vrhovni sud dovoljno razvidno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
17. Ustavni sud konstatira da, obzirom na navedeno, u postupanju Vrhovnog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz apelantovog nezadovoljstva činjenicom da je, ionako teškog materijalnog stanja, dodatno pogođen dosuđenim obvezama, što u konkretnom slučaju nema nikakve izravne ili neizravne veze s pravičnim suđenjem. Osim toga, apelant u svojoj apelaciji navodi da je pobijanom presudom tužiteljima dosuđena i naknada za prekovremeni rad prema nalazu vještaka, iako prekovremeni rad nije bio evidentiran u ispravama kojima se služio vještak. Ustavni sud opaža da ovaj apelantov navod nije ničim potkrijepljen, te da Vrhovni sud nalaz vještaka financijske struke, koji su cijenili i nižestupanjski sudovi a o kojemu je apelant imao prigodu izjasniti se, nije doveo u dvojbu.
18. Glede apelantovih prizivnih navoda koji se odnose na različito postupanje Vrhovnog suda koji je odlučivao o apelantovoj reviziji a potom reviziji tužitelja izjavljenoj na presudu drugostupanjskog suda donesenu u ponovnom postupku, Ustavni sud konstatira da u takvom postupanju Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost: Naime, Vrhovni je sud, nakon što je Kantonalni sud postupajući po uputama Vrhovnog suda u ponovnom postupku utvrdio relevantne okolnosti pod kojima je Vlade Federacije Bosne i Hercegovine zaključila i usvojila kolektivni ugovor, svoju pravnu ocjenu utemeljio na relevantnim odredbama čl. 111. i 112. stavak 3. ZOR, a razloge za svoju odluku razvidno i temeljito obrazložio.
19. Glede apelantovih prizivnih navoda da je revizija apelanata koji su nastupali kao formalni suparničari zbog imovinskog cenzusa bila nedopuštena prema odredbi članka 237. stavak 2. ZPP, Ustavni sud ističe da u takvom postupanju suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ovo s toga što je sud sasvim razvidno i nedvosmisleno naveo da postupa u smislu članka 237. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, nalazeći da je odlučivanje po reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Uporište za takvo postupanje suda je sadržano upravo u članku 237. stavak 3. ZPP, prema kojemu Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Sud je u obrazloženju presude naveo da ima osnova za izuzetno odlučenje zbog značaja ovog predmetnog spora, te primjenu prava u drugim slučajevima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud postupio sukladno važećim propisom budući da se radi o diskrecionom pravu suda da odlučuje je li odlučivanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
20. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očevidno (prima facie) neutemeljeni.
21. Apelant, također, smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim točkama ove odluke u svezi s pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očevidno (prima facie) neutemeljeni.
22. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
24. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović