Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/06 (F. D.)
Odluka donesena 16. 07. 2007.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Decertificirani policajci
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-54/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-54/06, rješavajući apelaciju
Fahrudina Derakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Derakovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1238/05 od 8. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fahrudin Deraković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnio je 9. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1238/05 od 8. decembra 2005. godine.
2. Apelantu je, kao službeniku Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojslog kantona (u daljnjem tekstu: MUP), koji je bio raspoređen na poslovima i zadacima radnog mjesta inspektor opšteg kriminaliteta u Odjelu kriminalističke policije, Policijska uprava Doboj-Jug, rješenjem MUP broj 08-04/1-2-34-4-1273-1/02 od 18. marta 2002. godine, prestao radni odnos sa 18. martom 2002. godine. Odlučujući o prigovoru podnesenom od strane apelanta na ovo rješenje, MUP je donio Rješenje broj 08-04/1-2-34-4-1273-3/02 od 2. aprila 2002. godine kojim odbija prigovor.
3. Radi poništenja Rješenja o prestanku radnog odnosa, apelant je podnošenjem tužbe protiv MUP pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Općinski sud je Djelimičnom presudom broj P-639/02 od 11. marta 2003. godine poništio Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu i naložio MUP-u da apelanta vrati na posao. Ovaj sud utvrdio je da je MUP bio u obavezi da provede disciplinski postupak protiv apelanta, te jedino na temelju činjenica utvrđenih u tom postupku, a sukladno Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika i organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 13/98), je mogao izreći mjeru prestanka radnog odnosa, dok ni u kom slučaju oduzimanje dozvole za rad od strane IPTF nije razlog predviđen navedenim zakonom za izricanje ove mjere, zbog čega je ovaj sud zaključio da je osporavana odluka MUP-a nezakonita. Kantonalni sud je svojom Presudom broj Gž-1138/03 od 19. novembra 2003. godine odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Na Presudu Kantonalnog suda tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH, koja je Presudom broj Rev-362/04 od 24. maja 2005. godine uvažena, a Presuda Kantonalnog suda ukinuta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1238/05 od 8. decembra 2005. godine, žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio na način da je tužba apelanta u cjelosti odbijena. Kantonalni sud je utvrdio da je Aneksom 11 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Sporazumom o rekonstrukciji policije u Federaciji BiH, Petersburškom deklaracijom o Federaciji BiH i dokumentima IPTF-a, određeno ovlaštenje IPTF-a da vrši pregled i certifikaciju službenika MUP-a. Nadalje, ovaj sud naglasio je da član 3. poglavlja VII Ustava Federacije BiH određuje da svi međunarodni sporazumi koji su na snazi u Federaciji BiH kao i opća međunarodna pravila čine sastavni dio zakonodavstva Federacije BiH, te da u slučaju neslaganja međunarodnih i domaćih propisa, prioritet imaju međunarodni propisi. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da o ovom pitanju ne može odlučivati niti jedan sud, odnosno organ u Federaciji BiH, nego se odluka IPTF-a ima provesti.
5. Apelant je u augustu 2003. godine podnio prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zbog povrede njegovih ljudskih prava proizašlih iz prestanaka radnog odnosa u MUP-u na osnovu odluke IPTF-a, u vrijeme kada je jedino Općinski sud bio donio svoju presudu. U vrijeme odlučivanja o ovoj prijavi Komisiji za ljudska prava nisu bile poznate odluke Kantonalnog suda niti Vrhovnog suda Federacije BiH. Komisija za ljudska prava je svojom odlukom broj CH/03/14492 od 4. novembra 2004. godine ovu prijavu proglasila neprihvatljivom iz razloga jer nije utvrdila niti jednu od povreda ljudskih prava na koje je apelant u svojoj prijavi ukazivao.
6. Apelant smatra da su Rješenje MUP-a kojim je prestao njegov radni odnos i Presuda Kantonalnog suda nezakoniti, a iz razloga jer u njegovom slučaju nije vođen disciplinski postupak u kojemu bi bila utvrđena povreda službene dužnosti sa njegove strane. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u uživanju prava na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Uživanje ovog prava garantovano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija», a na način što je određeno pravo svih osoba u Bosni i Hercegovini da jednako uživaju sva prava zagarantovana Ustavnom Bosne i Hercegovine ili sporazumima navedenim u Aneksu I, bez diskriminacije po bilo kom osnovu.
10. U vezi s tim, Ustavni sud želi podsjetiti da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Europski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome je nebitno da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stavak 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
11. Apelant navodi «da je bio žrtva diskriminatorskog ponašanja kako MUP-a tako i IPTF-a, jer su se na sve ostale slučajeve navodne povrede radne dužnosti i oduzimanja certifikata provodili i disciplinski postupci, a naročito nakon 2002. godine...». Međutim, apelant osim ovog paušalnog navoda, ne daje nikakve konkretne navode niti dokaze uz njih, koji bi na bilo koji način ukazivali na postojanje istih ili sličnih slučajeva koji su rješeni ili rješavani na drugačiji način, koji bi ovaj slučaj apelanta činili diskriminatorskim. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» da se u ovom slučaju poziva na povredu prava na nediskriminaciju u uživanju prava na rad, zbog čega ove navode apelanta u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, ocjenjuje očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović