Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-503/07 (M. M.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-503/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-503/07, rješavajući apelaciju Mirjane Martinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Martinović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj U-

1417/05 od 12. januara 2007. godine, rješenja Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Hercegovačko-neretvanskog kantona, broj 13-III-478-33/04 od 21. juna 2005. godine i zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a Odjela za finansije i nekretnine Grada Mostar, broj 12-V-33-145/04 od 28. aprila 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Martinović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnijela je 3. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1417/05 od 12. januara 2007. godine, rješenja Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Hercegovačko-neretvanskog kantona ( u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), broj !3-III-478-33/04 od 21. juna 2005. godine i zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a Odjela za finansije i nekretnine Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 12-V-33-145/04 od 28. aprila 2005. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi «Ustavni sud obustavio izvršenje do donošenja odluke po ovoj apelaciji, ili do okončanja parničnog postupka na koji bi eventualno bile upućene stranke radi dokazivanja jačeg prava na posjed».

2. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 104-643-1/1 od 5. marta 1998. godine potvrđeno je da je Jusuf Dizdarević ( u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik cijele nekretnine označene kao k.č. 4569 sa 1/1 dijela iz posjedovnog lista br. 868 k.o. Mostar II-Mostar, kuće i zgrade izgrađene na toj parceli. Apelantica je podnijela zahtjev za ponovno razmatranje navedene odluke, ali je Komisija odlukom, broj R-104-643-1/1-90-302 od 24. jula 2001. godine odbila kao neosnovan zahtjev apelantice.

3. Tražilac izvršenja je podnio zahtjev za izvršenje ove odluke Komisije, pa je prvostepeni organ svojim zaključkom, broj II-2-4-12/01od 12. februara 2001. godine o dozvoli izvršenja, utvrdio da je prestalo pravo raspolaganja općine Mostar Jugozapad na spornoj nekretnini, te da se ta nekretnina vraća ranijem korisniku, a da apelantici kao privremenoj korisnici prestaje pravo korištenja sporne nekretnine, iz koje je dužna iseliti. Protiv navedenog zaključka apelantica je izjavila žalbu.

4. Odlučujući o žalbi, prvostepeni organ je rješenjem, broj 01-III-2-4-12/01 od 20. maja 2003. godine, donio rješenje kojim je izmijenio zaključak o dozvoli izvršenja, konstatirajući da je tražiocu izvršenja kao ranijem korisniku vraćena nekretnina označena kao k.č. 4569/1, te da se apelantica ne smatra privremenim korisnikom dijela sporne nekretnine označene kao k.č. 4569/2. Također, navedenim rješenjem je utvrđeno da se postupak obustavlja do konačne sudske odluke o pravu vlasništva na spornoj nekretnini označenoj kao k.č. 4569/2 na kojem je apelantica upisana kao korisnik i vlasnik izgrađenih objekata. Tražilac izvršenja je izjavio žalbu protiv ovog rješenja, ali je rješenjem drugostepenog organa, broj 13-II-478-33/04 od 20. septembra 2004. godine, njegova žalba odbijena.

5. Tražilac izvršenja je protiv ovog rješenja podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je presudom, broj U-414/04 od 12. januara 2005. godine, djelimično uvažio njegovu tužbu i poništio rješenje prvostepenog organa, broj 01-III-2-4-12/01 od 20. maja 2003. godine, i rješenje drugostepenog organa, broj 13-II-478-33/04 od 20. septembra 2004. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno da je prema odredbama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica propisano da odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja, te da je organ uprave nadležan za njihovo provođenje dužan u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za izvršenje donijeti zaključak o dozvoli izvršenja. Također, prema ovom Zakonu, odluke Komisije se moraju provesti bez obzira da li su imovina ili stan na koje se odluka odnosi proglašeni napuštenim ili ne i i bez obzira na bilo koju drugu odluku ili propise koji se odnose na njihov pravni status. Nadležni organ ne može obustaviti izvršenje odluke Komisije, osim ako Komisija ne pošalje zvaničnu obavijest kojim se posebno zahtijeva obustava izvršenja do donošenja odluke o ponovnom razmatranju. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni organ bio dužan donijeti zaključak o dozvoli izvršenja odluke Komisije u potpunosti, bez obzira na «pravni status nekrentine», te da prvostepeni organ nije imao pravnog osnova, rješavajući žalbu apelantice protiv zaključka o izvršenju odluke Komisije od 12. februara 2001. godine, izmijeniti taj zaključak na način kako je to učinio.

6. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da su i prvostepeni i drugostepeni organ bili dužni donijeti zaključak o izvršenju odluke Komisije, uvesti ranijeg korisnika u posjed cijele nekretnine označene u toj odluci i izvršiti eventualne izmjene u evidencijama o nekretninama, budući da se odlukom Komisije stavljaju izvan pravne snage sva pravna akta sudskih i općinskih organa uprave u Bosni i Hercegovini donesena nakon 1. aprila 1992. godine kojima su oduzeta ili ograničena imovinska prava izbjeglica i raseljenih lica.

7. Prvostepeni organ je zaključkom o dozvoli izvršenja odluke Komisije, broj 12-V-

33-145/04 od 28. aprila 2005. godine, u ponovnom postupku postupajući po presudi Kantonalnog suda, broj U-414/04 od 12. januara 2005. godine u predmetu izvršenja odluke Komisije broj 104-

643-1/1 od 5. marta 1998. godine, utvrdio način izvršenja, odredivši prestanak prava korištenja apelantice na nekretnini označenoj kao k.č. 4569/2 (novog premjera) k.o. Mostar II u ul. Ilićkoj BB u Mostaru. Također je određeno da se tražiocu izvršenja, vraća u posjed navedena nekretnina, a apelantica je obavezana da iseli iz predmetne nekretnine, u roku od petnaest dana, od dana primitka zaključka o dozvoli izvršenja i ključeve nekretnine preda prvostepenom organu, s tim da izjavljena žalba protiv ovog zaključka, ne odlaže njegovo izvršenje. Zaključak je donesen na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 29/98, 27/99 i 43/99) i Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica («Službene novine F BiH», broj 43/99).

8. Drugostepeni organ je rješenjem, broj 13-III-478-33/04 od 21. juna 2005. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantice protiv zaključka o dozvoli izvršenja prvostepenog organa, broj 12-V-33-145/04 od 28. aprila 2005. godine.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno, između ostalog, da izvršavanje odluka Komisije ima prioritet pred svim drugim odlukama kojima bi se ograničavalo pravo na povrat istih, a svi neriješeni imovinski i drugi zahtjevi i prava privremenih korisnika u vezi nekretnina i službeno su predmet posebnih sudskih postupaka i isti se mogu voditi tek po realizaciji odluke Komisije, odnosno, po stupanju u posjed nosioca prava na temelju odluke Komisije. Navodi apelantice istaknuti u žalbi (da je uz odobrenja, odnosno rješenja nadželnog tijela dodijeljeno predmetno zemljište označeno kao k.č. 4569/2 na kojoj je izgradila objekat i na temelju kojih se uknjižila u zemljišnu knjigu), nemaju uticaja u odnosu na konkretno činjenično stanje. Naime, činjenica izgradnje objekta na spornoj nekretnini će se rješavati u postupku pred nadležnim sudom koji će meritorno odlučiti da li su navedena i izvršena raspolaganja, kao i navedena rješenja, u skladu sa tada važećim zakonskim propisima. Drugostepeni organ je posebno istakao da je u skladu sa članom 277. Zakona o upravnom postupku, određeno da se u postupku administrativnih izvršenja može izjaviti žalba koja se odnosi samo na način izvršenja, ali se žalbom ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava, ocijenivši da pobijani zaključak o dozvoli izvršenja odluke Komisije ne sadrži nepravilnosti u pogledu pravnog osnova i činjeničnog stanja.

10. Kantonalni sud je presudom, broj U-1417/05 od 12. januara 2007. godine tužbu apelantice, protiv rješenja drugostepenog organa broj 13-III-478-33/04 od 21. juna 2005. godine, odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju odluke, između ostalog, navedeno je da prema članu 2. stav 1. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja, a prema članu 7. stav 1. istog zakona organ uprave nadležan za izvršenje odluka Komisije dužan je u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za izvršenje donijeti zaključak o dozvoli izvršenja. Prema članu 9. stav 3. Zakona izvršenje odluke će se provesti, bez obzira na to da li su imovina ili stan na koje se odluka odnosi proglašeni napuštenim ili ne i bez obzira na bilo koju drugu odluku ili propise koji se odnose na njihov pravni status. Postupajući u skladu sa navedenim odredbama Zakona prvostepeni organ je bio dužan donijeti zaključak o dozvoli izvršenja odluke Komisije u potpunosti, neovisno od činjenice da li je nekretnina, a čije je pravo savjesnog posjednika potvrđeno odlukom Komisije, proglašena napuštenom ili ne i bez obzira na bilo koju drugu odluku ili propise koji se odnose na njen pravni status, što je u konkretnom slučaju prvostepeni organ i učinio. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da prema izvatku iz posjedovnog lista od 6. novembra 1996. godine tražilac izvršenja je bio posjednik nekretnine broj 4569 sa 1/1 dijela ukupne površine 6a i 44m2, a koje pravo savjesnog posjednika mu je priznato i odlukom Komisije. Međutim, rješenjem općine Mostar-Jugozapad od 5. marta 1998. godine utvrđeno je trajno pravo korištenja građevinskog zemljišta u korist Vinka Martinovića, na kojem je izgrađen poslovni objekt-autopraona, kafić, elektro-servis i automehaničarski servis označen kao k.č. 225/2 i k.č. 226/2, obje čine k.č. 4569/2 k.o. Mostar, ukupne površine 400m2 (220 i 180m2). Nakon što je Kantonalni sud naveo cjelokupnu hronologiju događanja u konkretnom predmetu, zaključio je da su i prvostepeni i drugostepeni organ pravilno postupili kada su donijeli svoje odluke, odnosno zaključak o dozvoli izvršenja, a što su bili dužni učiniti pravilnom primjenom Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica.

12. U apelaciji se navodi da su pobijanim odlukama povrijeđena ustavna prava apelantice zaštićena članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica povredu svojih prava vidi u tome što su pobijanim odlukama odbijeni njena tužba i žalba protiv zaključka o dozvoli izvršenja, te što je dozvoljeno izvršenje odluke Komisije. Apelantica ističe da je na predmetnom zemljištu koje joj je dodijeljeno uz naknadu od 43,000,00 KM, poduzela građevinske radove na zakonit način, dobila građevinsku dozvolu, upotrebnu dozvolu i izvršila uknjižbu prava vlasništva na poslovnim objektima i upis prava korištenja na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu. Apelantica predlaže da se usvoji njena apelacija u tom smislu da se «preinači pobijana presuda Kantonalnog suda, a odbije zahtjev tražioca izvršenja za izvršenje odluke Komisije».

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

14. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice, u kom slučaju bi apelantica uživala zaštitu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na praksu ranije Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84.D.R. 46. str.225).

15. U konkretnom slučaju, apelantica u suštini osporava zaključak, prvostepenog organa broj 12-V-33-145/04 od 28. aprila 2005. godine, o dozvoli izvršenja odluke Komisije broj 104-643-1/1 od 5. marta 1998. godine, donesen u postupku izvršenja. Po osnovu navedene odluke Komisije, pobijanim zaključkom je određen način izvršenja kojim nisu određena nova ni posebna građanska prava apelantice, niti su se Kantonalni sud, drugostepeni i prvostepeni organ donošenjem pobijanih odluka miješali u pravo na imovinu apelantice iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelacija podnesena protiv navedenog zaključka i pobijanih odluka u vezi istog zaključka o dozvoli izvršenja odluke Komisije je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Taj postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti predstavlja miješanje u apelanticino pavo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelantice za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-503/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio