Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/07 (E. T.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1135/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-1135/07, rješavajući apelaciju Ekrema Taletovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Taletovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-113/03 od 3. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ekrem Taletović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zavidovića, koga zastupa Emir Čolaković, advokat iz Zenice, podnio je 19. aprila 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog sud u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-113/03 od 3. aprila 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. maja 2007. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Kantonalnog suda, broj U-113/03 od 3. aprila 2007. godine i odložio iseljenje apelanta iz spornog poslovnog objekta u Zavidovićima, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

2. Rješenjem Službe za upravu ekonomskih poslova Općine Zavidovići (u daljnjem tekstu: Služba), broj 03-23-1236 od 5. novembra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet, komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-Dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo ), broj 12-23-17/03 od 9. juna 2003. godine određeno je da apelant, kao vlasnik firme «SAN-TALETOVIĆ» iz Zavidovića, oslobodi od lica i ličnih stvari poslovni prostor u sastavu tržnog centra ukupne površine 68,62 m2, u ulici Patriotske lige, u Zavidovićima, a u kojem se nalazi prodavnica mesa i mesnih prerađevina, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

3. Nakon toga, Služba je donijela zaključak o dozvoli izvršenja broj 03/17-23-414/03 od 9. jula 2003. godine čime je rješenje Službe, broj 03-23-1236 od 5. novembra 2002. godine postalo izvršno dana 28. juna 2003. godine. Rješenjem Kantonalnog suda, broj U-113/03 od 17. jula 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) odloženo je izvršenje rješenja Službe, broj 03/17-23-414/03 od 9. jula 2003. godine do okončanja upravnog spora.

4. Nadalje, presudom Kantonalnog suda, broj U-113/03 od 3. aprila 2007. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta u upravnom sporu, u predmetu oslobađanja od lica i stvari iz spornog poslovnog prostora, a protiv rješenja Ministarstva broj 12-23-17/03 od 9. juna 2003. godine.

5. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant najprije koristio sporni poslovni prostor na temelju ugovora o zajedničkom učešću u dobiti, kojim je reguliran zakupodavni odnos stranaka, da bi kasnije zaključio kupoprodajni ugovor kojim je kupio sporni poslovni prostor. Međutim, Agencija za privatizaciju Zeničko-Dobojskog kantona, kao povjerilac u predmetu kuporodajnog ugovora spornog poslovnog prostora, je raskinula taj ugovor zbog neispunjenja obaveze plaćanja kuporodajne cijene, osporavajući time tačnost navoda apelanta da je isplatio kupoprodajnu cjenu i osnovanost daljnjeg korištenja tog prostora od strane apelanta.

6. I konačno, zaključkom Službe broj 03/5-23-2187/07 od 24. aprila 2007. godine spojeni su zahtjev za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja, broj 03/17-23-414/03 od 7. februara 2003. godine i zahtjev za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja, broj 03/5-23-2187/03 od 10. aprila 2007. godine i određeno da će se započeti izvršni postupak nastaviti dalje kao jedinstven po predmetu, broj 03/17-23-414/03 od 7. februara 2003. godine.

7. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant navodi da bi njegovim iseljenjem iz poslovnih prostorija za njega i njegovu porodicu nastupile nesagledive posledice i nenadoknadiva šteta. Predmetni poslovni prostor je, iako najprije pod zakupom, apelant u potpunosti adaptirao i opremio i od djelatnosti koju obavlja u tom prostoru izdržava cijelu porodicu. Apelant smatra da on posjeduje validan osnov korištenja tog prostora, a to je kupoprodajni ugovor, pa da su odluke kojim mu se nalaže da napusti taj prostor nezakonite.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) pravo na pravično suđenje

10. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu ( u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), ukoliko se na taj način ne krše Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zagarantovana prava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati odluke redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, jer je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelanta da je nepravilno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice konkretnog spora ni kako su primjenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud neće utvrđivati ni to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi su poklonili povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. U konkretnom slučaju, apelant je svoj tužbeni zahtjev usmjerio ka dokazivanju da je vlasnik poslovnog prostora iz kojeg mu je naloženo iseljavanje, a na temelju navodno validnog kupoprodajnog ugovora, a Kantonalni sud je utvrdio da je povjerilac u predmetu kupoprodajnog ugovora spornog poslovnog prostora, Agencija za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, raskinula taj ugovor zbog neispunjenja obaveze plaćanja kuporodajne cijene. Za ovakvu odluku, sud je dao detaljna obrazloženja, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant ne ukazuju na bilo kakve proceduralne propuste, niti su takvi propusti očigledni. Ustavni sud zapaža da razlozi koje je naveo Kantonalni sud zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

b) pravo na imovinu

12. Apelant se, takođe, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. U suštini, navodi apelanta o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

c) Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

14. I konačno, apelant se žali da mu je, donošenjem odluke o oslobađanju poslovnog prostora, povrijeđeno pravo na rad. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovinije, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Kako se apelant nije pozvao na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Bosne i Hercegovine u vezi ostvarivanja prava na rad, niti u tom pravcu dostavio odgovarajuće navode i dokaze o diskriminaciji, Ustavni sud cjeni da u pogledu navoda da mu je povređeno pravo na rad apelant nema «opravdan zahtjev» niti je «žrtva» povrede tog prava, pa je apelacija, i u tom dijelu, očigledno (prima facie) neosnovana.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nije potrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/07 (E. T.) | Sudska praksa | Aktio