Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1301/06 (A. M.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1301/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-1301/06, rješavajući apelaciju Amire Miletić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amire Miletić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Uz-06-000 002 od 31. marta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Amira Miletić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokatica iz Mostara, podnijela je 28. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Uz-06-000 002 od 31. marta 2006. godine. Apelantica je 10. jula 2006. godine dopunila apelaciju.

2. Apelantica je 24. juna 1998. godine nadležnom stambenom organu općine Mostar, Jugozapad podnijela zahtjev za povrat u posjed stana u Mostaru u ulici Mire Popare broj 21.

3. Kako o njenom zahtjevu za povrat stana nije odlučeno u zakonskom roku apelantica je u smislu člana 216. Zakona o upravnom postupku 9. jula 2001. godine podnijela žalbu zbog šutnje uprave Ministarstvu građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline, HNK Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) kao drugostepenom organu. S obzirom da drugostepeni organ nije donio rješenje po žalbi apelantica je u daljnjem roku od sedam dana zatražila pismeno donošenje rješenja urgencijom podnesenom 7. januara 2004. godine.

4. Kako drugostepeni organ nije donio nikakvo rješenje apelantica je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom, broj U-20/04 od 22. jula 2004. godine apelanticinu tužbu uvažio i naložio Ministarstvu kao drugostepenom organu da u roku od 15 dana od dana prijema presude donese rješenje po apelanticinoj žalbi izjavljenoj 9. jula 2001. godine zbog šutnje prvostepenog organa.

5. S obzirom da Ministarstvo nije u roku od 15 dana donijelo upravni akt na osnovu presude Kantonalnog suda broj U-20/04 od 22. jula 2004. godine, a niti u daljnjem roku od sedam dana po traženju apelantice, apelantica je podnijela zahtjev Kantonalnom sudu da dosese rješenje po njenom zahtjevu za povrat stana. Kantonalni sud je rješenjem, broj U-441/04 od 5. januara 2005. godine, potvrdio da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da joj se stan vraća u posjed. U rješenju je navedeno da predmetni stan koristi privremeni korisnik bez pravnog osnova, te da je isti dužan napustiti u roku od 15 dana od dana prijema predmetnog rješenja.

6. Apelantica je 4. februara 2005. godine Odjelu za stambene poslove i obnovu, Područni ured Jugozapad, Grad Mostar podnijela zahtjev za prisilno izvršenje rješenja Kantonalnog suda, broj U-

441/04 od 5. januara 2005. godine.

7. Zbog neizvršenja rješenja Kantonalnog suda, broj U-441/04 od 5. januara 2005. godine, apelantica je Kantonalnom sudu podnijela zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana zajamčenih ustavom. Kantonalni sud je rješenjem, broj U-92/05 od 11. aprila 2005. godine, odbacio apelanticin zahtjev kao preuranjen. U obrazloženju rješenja sud je naveo da organ nadležan za administrativno izvršenje nije donio zaključak u roku koji je određen članom 275. stav 2. Zakona o upravnom postupku, te da je stoga apelantica imala pravo podnijeti žalbu zbog šutnje uprave nadležnom drugostepenom organu, a u slučaju nedonošenja rješenja po žalbi ili negativnog odgovora i pravo podnošenja tužbe nadležnom sudu pod uslovima propisanim zakonaom. Nadalje se sud pozvao na odredbu člana 60. Zakona o upravnim sporovima, te naveo da u konkretnom slučaju apelanticina prava ili temeljne slobode zajamčene Ustavom Federacije nisu povrijeđena konačnim pojedinačnim aktom nadležnog tijela jer nadležna tijela uprave nisu ni donijela takav akt po zahtjevu apelantice od 4. februara 2005. godine za izvršenje rješenja Kantonalnog suda, broj U-441/04 od 5. januara 2005. godine.

8. Apelantica je 27. aprila 2005. godine Ministarstvu podnijela žalbu zbog šutnje uprave. Kako o navedenoj žalbi Ministarstvo nije riješilo u zakonom određenom roku apelantica se 16. septembra 2005. godine obratila Ministarstvu pravosuđe, uprave i lokalne samouprave, Hercegovačko-neretvanskog Kantona, Sektoru upravne inspekcije (u daljnjem tekstu: Sektor upravne inspekcije), a u smislu člana 10. Zakona o upravnim sporovima. Rješenjem Sektora upravne inspekcije, broj 03-04-

14-739/05 od 26. septembra 2005. godine, naloženo je Ministarstvu da u roku od sedam dana od dana dostavljanja predmetnog rješenja postupi po urgenciji apelantice za donošenje rješenja zbog ćutanja uprave i isto rješenje dostavi apelantici. Također je naloženo da Ministarstvo o donesenom upravnom aktu obavijesti Upravnog inspektora u roku od tri dana od dana prijema pošiljke.

9. Kantonalni sud je rješenjem, broj 007-0-Uz-06-000 002 od 31. marta 2006. godine, odbacio apelanticin zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

10. Iz obrazloženja rješenje proizilazi da je apelantica u zahtjevu navela da su neizvršenjem rješenja Kantonalnog suda Mostar broj U-441/04 od 5. januara 2005. godine povrijeđena njena prava zajamčena Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i to «pravo na mirno uživanje doma, odnosno imovine» i «rješavanje u razumnom roku». Nadalje je u zahtjevu navela da smatra da je do povrede njenih ustavnih prava došlo nezakonitim radnjama službenih osoba koje je naznačila u zahtjevu. Kantonalni sud se u rješenju pozvao na odredbu člana 62. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, te naveo da je stavom 2. pomenutog člana propisano da se zaštita sloboda i prava zajamčenih Ustavom FederacijeBiH koje su povrijeđene radnjom iz stava 1. navedenog člana osigurava u postupku predviđenom čl. 63. do 71. Zakona o upravnim sporovima, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Utvrđeno je da u konkretnom slučaju nadležni organ nije donio zaključak o dozvoli izvršenja, rješenja Kantonalnog suda broj U-441/04 od 5. januara 2005. godine, na osnovu člana 276. stav 2. Zakona o upravnom postupku u roku propisanom u članu 275. stav 2. navedenog zakona. Sud je naveo da je rješenje broj U-441/04 od 5. januara 2005. godine doneseno na osnovu člana 66. stav 2. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima, te da se iz priloga zahtjeva vidi da je apelantica postupila po članu 10. Zakona o upravnim sporovima i da su ispunjeni uslovi za podnošenje tužbe po članu 20. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (tužba zbog «šutnje administracije»). Iz navedenog sud je zaključio da je apelantici osigurana druga sudska zaštita (koju ona nije koristila), te da prema tome nisu ispunjeni uslovi iz člana 62. stav 2. Zakona o upravnim sporovima za podnošenje zahtjeva za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije BiH.

11. Apelantica je 5. jula 2007. godine od strane nadležnog organa uprave uvedena u posjed predmetnog stana.

12. Apelantica navodi povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U okviru prava na pravičan postupak apelantica navodi pravo na pristup sudu, pravo na pravičan i fer postupak i rješavanje u razumnom roku. Nadalje apelantica navodi povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predlaže da Ustavni sud preinači osporeno rješenje Kantonalnog suda na način da se apelanticin zahtjev za zaštitu prava usvoji, označenim službenim osobama naloži da odmah izvrše rješenje Kantonalnog suda, broj U-441/04 od 5. januara 2005. godine uz obavezu izvješćivanja Ustavnog suda o poduzetim mjerama u roku od 30 dana uz određenje novčanih kazni.

13. Dopunom apelacije apelantica obavještava Ustavni sud da je rješenje Kantonalnog suda, broj U-441/04 od 5. januara 2005. godine izvršeno i bez zaključka o dozvoli izvršenja. Apelantica navodi da ona i dalje želi da se utvrdi povreda garantiranih prava od strane Kantonalnog suda i «načina odlučivanja po podnesenim zahtjevima».

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

16. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Kantonalnog suda odbačen je apelanticin zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Navedeni apelanticin zahtjev Kantonalni sud je odbacio zbog toga što apelantica u smislu člana 20. stav 1. Zakona o upravnim sporovima nije podnijela tužbu zbog «šutnje administracije». Pri tome je sud utvrdio da je apelantica postupila po članu 10. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je sud zaključio da je apelantici osigurana druga sudska zaštita koju ona nije iskoristila i da prema tome nisu ispunjeni uslovi iz člana 62. stav 2. Zakona o upravnim sporovima za podnošenje zahtjeva za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

17. Na osnovu navedenog proizilazi da odluka koju apelantica osporava pred Ustavnim sudom nije konačna odluka kojom se odlučivalo o meritumu apelanticinog zahtjeva već je apelanticin zahtjev odbačen zbog neispunjenja zakonskih uslova. Da bi se raspravljalo o osnovanosti apelanticinog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala iscrpiti pravne lijekove. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1301/06 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio