Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1452/06 (I. O.)
Odluka donesena 16. 07. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1452/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 16. juli 2007. godine, u predmetu broj AP-1452/06, rješavajući apelaciju Ilije Oršolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Oršolića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj Gž-122/05 od 13. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Orašju, broj P-191/01 od 12. avgusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Oršolić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Satka Redžepović, advokatica iz Orašja, podnio je, 15. maja 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-122/05 od 13. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-191/01 od 12. avgusta 2005. godine. Apelant je 19. juna 2006. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-191/01 od 12. avgusta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Odžaku, broj Gž-122/05 od 13. aprila 2006. godine, apelant je u cjelosti odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan upis prava posjeda izvršen u pl. 1283/2 k.o. Tolisa na parceli označenoj k.č.1433 u korist drugotuženika Javnog preduzeća za vodno područje rijeke Save i upis prava posjeda izvršen u pl. 1351/2 k.o. Tolisa na parceli označenoj kao k.č. 1424 u korist prvotuženika ZZ «Zadruga Tolisa». Nadalje je tražio brisanje katastarskog-knjižnog upisa u pl. 1351/2 k.o. Tolisa na parceli označenoj kao k.č. 1424 izvršen na ime prvotuženika i brisanje katastarsko-knjižnog upisa u pl. 1283/2 k.o. Tolisa na parceli označenoj kao k.č. 1433 izvršeno na ime drugotuženika, te da se istovremeno naloži upis prava posjeda na tim nekretninama na ime apelanta. Također je tražio da se tuženima naloži da apelantu nadoknade parnične troškove i odštetu za parcelu koju su koristili od 1997. godine površine 4.081 m2 po cijeni mjesečno 1.000,00 na 38.000 m2, izgubljeno vrijeme, dnevnice, kamate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također je utvrđeno da se protivtužba protivtužitelja ZZ «Zadruga» Tolisa smatra povučenom.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je na ročištu 8. aprila 2003. godine apelant istakao da ostaje kod tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva navodeći da je do spora došlo zato što smatra da je neko u njegovo ime potpisao prijavu o promjeni na zemljištu u K.O. Tolisa broj 334 dana 5. oktobra 1981. godine, te da je falsifikovan njegov potpis što dokazuje time da je u to vrijeme bio u bolnici. Također je smatrao da kupoprodajni ugovor sačinjen između njegove pokojne supruge Anke Oršolić i OOK «Zadruga Tolisa» od 3. jula 1979. godine nije potpisala njegova supruga jer ona u toj stvari nije htjela potpisati ni zapisnik od 3. jula 1979. godine. Sud je naveo da apelant nije predložio vještačenje po grafologu jer nema sredstava da bi platio troškove vještačenja ostavljajući sudu na ocjenu potrebu izvođenja tog dokaza.
4. Prvostepeni sud je proveo dokaze uvidom u ugovor o darovanju, broj 1449/71 od 5. avgusta 1971. godine, prijavu o promjeni zemljišta od 23. septembra 1971. godine za PL broj 41, izvadak za ZK ul. broj 1412 K.O. Tolisa, dopunsko rješenje o naslijeđivanju Općinskog suda Orašje, broj o-247/00 od 22. oktobra 2001. godine, izvadak iz PL. Broj 1283/2 za K.O. Tolisa broj 1351/2 za K.O. Tolisa, rješenje Općinske uprave za urbanizam, geodetske imovinsko-pravne poslove Orašje (u daljnjem tekstu: Opštinska uprava), broj 06-473-3/81 od 5. juna 1981. godine, zapisnik sačinjen 3. jula 1979. godine na parceli Anke Oršolić i potpisan od strane Đuke Mišković, Nike Ristanić i Marka Mikića, kupoprodajni ugovor zaključen 3. jula 1979. godine Ov broj 62 od 5. juna 1967. godine.
5. Na osnovu provedenih dokaza, koje je sud cijenio u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, utvrđeno je da su predmetne nekretnine označene po starom operatu kao k.č. 705 iz z.k. ul. broj 1412 K.O. Tolisa, a po novom operatu označene kao k.č. 1433 i k.č. 1424 darovane supruzi tužitelja Ani Oršolić od strane njene majke Mande Dominković na osnovu ugovora o darovanju ovjerenog kod Opštinskog suda u Brčkom pod brojem 1449/71 od 5. avgusta 1971. godine, a koje su upisane u katastar po prijavi podnesenoj od strane Đure Dominković iz Tolise, supruga Mande Dominiković, 23. septembra 1971. godine u PL broj 334 na novog posjednika Iliju Oršolića odnosno apelanta, a u ZK ulošku broj 1412 K.O. Tolisa upisane na ime Oršolić rođ. Dominković Anke, apelantove supruge. Dana 3. jula 1979. godine Anka Oršolić je staru k.č. 705 u površini od 4700 m2 iz ZK ul. broj 1412, a po novom operatu označene kao k.č. broj 1433 od 2916 m2 i k.č. 1424 od 1165 m2 prodala kupcu UPI-RO-«Orašje» OOK «Zadruga Tolisa» odnosno pravnom predniku prvotuženika. Međutim, rješenjem Opštinske uprave, broj 06-473-3/81 od 5. juna 1981. godine, u korist SIZ-a Vodoprivrede BiH Sarajevo (pravni prednik drugotuženika) eksproprisane su stara k.č. broj 705/1 površine 2916 m2 i stara k.č. 705/2 površine 557 m2 iz ZK ul. broj 1412 K.O. Tolisa koji po novom operatu odgovaraju k.č. 1433 površine 2916 m2 i dio nove k.č. 1424 površine 557 m2 iz PL-a 334 koje su upisane na Iliji Oršolić odnosno apelantu, a koje se po prijavi apelanta podnesenoj Opštinskoj geodetskoj upravi Orašje 5. oktobra 1981. godine upisuju na D.S. UPI RO Orašje OOK «Zadruga Tolisa» na osnovu kupoprodaje s tim što se na prvotuženiku sada vodi k.č. 1424 površine 608 m2 u PL broj 1351/2 K.O. Tolisa, a na drugotuženiku k.č. 1433 površine 2916 m2 u PL broj 1283/2, ali je na predmetnim nekretninama upisanim u ZK ul. broj 1412 K.O. Tolisa i dalje greškom ostala upisana Anka Oršolić sa 1/1 dijela, a koje nekretnine je na osnovu dopunskog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda, broj O-247/00 od 22. oktobra 2001. godine naslijedio apelant koji je sada upisan u ZK ul. broj 1412 K.O. Tolisa sa 1/1 dijela.
6. Sud je našao da su pravni prednici tuženih postali vlasnici predmetnih nekretnina shodno odredbi člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH», broj 6/98) na osnovu pravnog posla i to zaključenog kuporodajnog ugovora i rješenja Opštinske uprave za urbanizam, geodetske i imovinsko-pravne poslove Opštine Orašje, broj 06-473-3/81 od 5. juna 1981. godine, ali da su nekretnine greškom i dalje ostale upisane u ZK ul. broj 1412 K.O. Tolisa na imenu Anke Oršolić. Po ocjeni suda neosnovana je tvrdnja apelanta da se radi o falsifikovanom potpisu njegove supruge Anke Oršolić zv. Ana na pomenutom kupoprodajnom ugovoru jer tu tvrdnju nije ničim dokazao. Sud nije povjerovao tvrdnji apleanta da predmetne nekretnine nisu prodate i da nije znao za kupoprodajni ugovor jer je on sam ugovor o kupoprodaji podnio uz prijavu o promjeni na zemljištu Opštinskoj geodetskoj upravi Orašje dana 5. oktobra 1981. godine što je vidljivo iz njegovog potpisa. Navedena prijava je upisana pod rednim brojem 20/81 na osnovu koje je sam apelant zahtjevao upis parcela broj 1424 i 1433 odnosno predmetnih parcela sa dotadašnjeg PL broj 334 na PL 1351 K.O. Tolisa odnosno na PL u kojem je još uvijek upisan prvotuženik s tim što je na prvotuženiku ostala upisana samo k.č. broj 1424 pošto je k.č. broj 1433 eksproprisana u korist pravnog prednika drugotuženika. Sud je smatrao da je bez uticaja činjenica što je i dalje greškom ostala upisana k.č. 705 u ZK ul. broj 1412 K.O. Tolisa na imenu apelantove supruge Anke Oršolić, a koje podatke je apelant iskoristio da bi proveo ostavinski postupak i izvršio prenos na svoje ime jer su zemljišno-knjižni podaci za predmetne nekretnine navedeni u citiranom kupoprodajnom ugovoru na osnovu kojeg su se navedene nekretnine trebale upisati u korist kupca odmah poslije ovjere ugovora 5. jula 1979. godine od kada iste nisu u posjedu niti apelanta niti njegove supruge odnosno duže od 20 godina. U tom smislu sud je naveo da čak i da tuženici nisu stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u smislu odredbi člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima stekli bi shodno odredbi člana 32. navedenog Zakona.
7. Zaključeno je da je apelant greškom upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina na osnovu pomenutog rješenja o nasljeđivanju poslije 22. oktobra 2001. godine na kojem su pravni predhodnici tuženika stekli pravo vlasništva na osnovu kupoprodajnog ugovora od 5. jula 1979. godine. Sud navodi da pravni predhodnik apelanta i sam apelant odavno nemaju pravo posjeda, a izgubili su i pravo vlasništva na predmetnim nekretninama kupoprodajom od strane tuženih. Stoga po ocjeni suda apelant ne može zbog greškom izvršenog upisa u zemljišnim knjigama zahtijevati promjenu zakonitog upisa posjedovnog stanja u katastru.
8. Sud je zaključio da su tuženici odnosno njihovi pravni predhodnici na predmetnim nekretninama stekli pravo vlasništva na osnovu kupoprodajnog ugovora od 5. jula 1979. godine shodno odredbi člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kao i shodno odredbi člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kao savjesni i zakoniti posjednici. Sud se pozvao i na odredbu člana 51. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojom je propisano da pravo vlasništva koje određena osoba ima na stvar prestaje kad druga osoba stekne pravo vlasništva na tu stvar. Stoga je na osnovu navedenih zakonskih odredbi sud zaključio da su pravni predhodnik apelanta i sam apelant izgubili pravo vlasništva.
9. Sud je našao da je neosnovan i apelantov zahtjev za odštetu na parcelama koje su apelanti koristili od 1997. godine površine 4081 m2 po cijeni mjesečnoj od 1.000,00 KM jer su ih tuženici koristili kao svoje, a na kojim su upisani kao posjednici i na kojim su stekli pravo vlasništva.
10. Po ocjeni drugostepenog suda provedenim dokazima pravilno i potpuno je utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda. Apelantov žalbeni navod u pogledu pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora od 3. jula 1979. godine drugostepeni sud je smatrao neosnovanim jer apelant tu svoju tvrdnju nije ničim dokazao, a predmet spora nije utvrđivanje valjanosti odnosno ništavosti tog ugovora nego utvrđivanje ništavosti upisa prava posjeda izvršen u PL 1283/2 i PL 1351/2 za k.o. Tolisa. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta jer je svim provedenim dokazima utvrđeno da su upisi prava posjeda u posjedovnim listovima na k.č. 1433 i 1424 izvršeni na temelju valjanog pravnog posla-kupoprodajnog ugovora od 3. jula 1979. godine, te na osnovu rješenja o eksproprijaciji Općine Orašje od 5. juna 1981. godine. Po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo. Činjenica da se predmetne parcele i dalje vode u zemljišnim knjigama na apelantovoj supruzi Anki Oršolić odnosno nakon dopunskog ostavinskog rješenja iza umrle supruge broj O-247/00 od 22. oktobra 2001. godine na apelantu ne znači da su ništavi katastarski upisi prava posjeda na tim nekretninama jer su ti upisi izvršeni na temelju valjanih isprava.
11. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da mu u postupcima pred sudom kao neukoj stranci nije pružena mogućnost da se izjasni o svim činjenicama iz tužbe i protivtužbe, te da mu nije pružena mogućnost da dokaže svoje loše materijalne prilike na koje se pozivao u vezi troškova grafološkog vještačenja, a sam sud tu činjenicu nije provjeravao. Navodi da je u toku postupka isticao da ne posjeduje originalni ugovor, te da je sud radi sprečavanja nedopuštenog raspolaganja tuženih bio dužan od prvotuženog tražiti da preda originalan ugovor ili se sa takvim zahtjevom obratiti arhivi Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Smatra da pobijane odluke nemaju razloge o odlučnim činjenicama, te da su nerazumljive. Po mišljenju apelanta sud nije utvrdio činjenicu da ukoliko je bila eksproprijacija da li je postupak u cijelosti završen odnosno da li je apelant primio naknadu za eksproprijaciju.
12. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi hronologiju predmeta. Pri tome sud navodi da je postupajući po apelantovoj tužbi sud apelantu uputio poziv za plaćanje pristojbe za tužbu u iznosu od 320,00 KM nakon čega je apelant pristupio 29. novembra 2001. godine i zatražio oslobađanje od pristojbi budući da nema nikakvih primanja, te je sud nakon provedenog postupka 6. septembra 2002. godine donio rješenje kojim je apelanta oslobodio od plaćanja sudske pristojbe. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. aprila 2003. godine na upit suda da li predlaže vještačenje po vještaku grafologu svog potpisa istakao je da pristaje na vještačenje, ali da je umirovljenik i nema sredstava da plati troškove vještačenja i zbog toga ostavlja sudu na ocjeni o potrebi izvođenja dokaza. Na navedenom ročištu apelant je također istakao da u slučaju kada bi sud pribavio original kupoprodajnog ugovora od 3. jula 1979. godine, te prijavu o promjeni zemljišta od 5. oktobra 1981. godine u takvoj situaciji ne bi bilo potrebno vještačenje po vještaku grafologu. Nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku zakazano je i održano pripremno ročište za glavnu raspravu dana 23. novembra 2004. godine na kojem je bio prisutan apelant i zakonski zastupnik prvotuženika. Međutim navedeno ročište je odloženo i strankama je naloženo da sudu dostave dokaze na koje se pozivaju uz upozorenje da te dokaze neće moći predlagati na ročištu za glavnu raspravu. Na pripremnom ročištu apelant nije predlagao provođenje dokaza vještačenjem njegovog potpisa po vještaku grafologu. Na ročištu za glavnu raspravu koje je održano u prisutnosti apelanta, a u odsutnosti uredno pozvanih tuženih, provedeni su dokazi predloženi od strane parničnih stranaka tokom postupka, te je nakon provođenja istih apelant izjavio da nema novih dokaznih prijedloga.
13. Nadalje je prvostepeni sud u odgovoru na apelaciju naveo da nije tačno da apelantu nije pružena mogućnost da se izjasni o svim činjenicama iz tužbe i protivtužbe, te pružena mogućnost da dokaže svoje loše materijalne prilike na koje se pozivao u vezi troškova grafološkog vještačenja. Sud navodi da je apelant u toku postupka tvrdio da je u vrijeme podnošenja prijave promjene u katastarskom operatu bio u bolnici, ali da sudu nije pružio dokaze o tome što se može smatrati paušalnom tvrdnjom, te da na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu nije predlagao provođenje dokaza grafološkim vještačenjem. Sud je naveo da se radi o promjeni koja se desila još tokom 1981. godine, a apelant je ustao sa tužbom tek 19. novembra 2001. godine kojom je tražio brisanje upisa na tužene, a da u tužbi i tokom postupka nije ni isticao da je bio u posjedu spornih nekretnina. Po mišljenju suda nije tačno da nije obrazložena činjenica kako je apelantova supruga mogla prodati predmetne nekretnine kada su iste po prijavi Đure Dominkovića vodile na imenu apelanta je su one formalno-pravno pripadale supruzi apelanta, ali su na apelanta bile upisane shodno popisu o zajedničkom domaćinstvu kao nositelja domaćinstva kako to propizilazi iz konstatacije katastarskog ureda, a apelantova supruga je bila upisana kao njihov vlasnik u zemljišnim knjigama i u kupoprodajnom ugovoru. U vezi apelantovih navoda kako jedna te ista nekretnina može biti predmet prava vlasništva sa 1/1 dijela apelanta i njegove supruge prvotuženog i drugotuženog sud ističe da to nije tačno i da je sud dao dovoljno obrazloženje kada i po kojem osnovu su predmetne nekretnine vođene kao vlasništvo supruge apelanta i na koji način.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
17. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su odlukama sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je primjena zakona od strane redovnih sudova bila proizvoljna ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je imao mogućnost da učestvuje u predmetnom postupku predlaže dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Također po mišljenju Ustavnog suda suprotno navodima apelacije redovni sudovi su za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.
18. U predmetnom postupku koji se vodio zbog utvrđivanja ništavosti upisa prava posjeda na predmetnim nekretninama izvršenih u PL 1283/2 i PL 1351/2 k.o. Tolisa u korist tuženika utvrđeno je da su navedeni katastarski upisi izvršeni na temelju valjanih isprava odnosno kupoprodajnog ugovora od 3. jula 1979. godine i rješenja o eksproprijaciji od 5. juna 1981. godine. U pogledu navedenog po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su u svojim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja. Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da su predmetne nekretnine greškom ostale upisane u ZK ul. broj 1412 K.O. Tolisa na imenu apelantove supruge, a što je apelant iskoristio da bi proveo ostavinski postupak i izvršio prenos nekretnina na svoje ime. Apelant u predmetnom postupku osim svojih paušalnih tvrdnji u pogledu pravne valjanosti ugovora nije dokazao da se radi o falsifikovanju potpisa svoje supruge na kupoprodajnom ugovoru. Prvostepeni sud nije prihvatio navod apelanta o tome da predmetne nekretnine nisu prodate i da on nije znao za kupoprodajni ugovor jer je u postupku utvrđeno da je sam apelant ugovor o kupoprodaji podnio uz prijavu o promjeni na zemljištu Opštinskoj geodetskoj upravi Orašje 5. oktobra 1981. godine. Apelant u postupku nije predložio grafološko vještačenje svog potpisa na navedenoj prijavi niti grafološko vještačenje potpisa svoje supruge.
19. Po mišljenju Ustavnog suda apelant je u predmetnom postupku imao mogućnost da se izjasni o svim činjenicama iz tužbe i protivtužbe, kao i mogućnost da sudu dokaže svoju lošu materijalnu situaciju u vezi troškova grafološkog vještačenja, a koje vještačenje apelant u suštini nije ni predložio što proizilazi iz prvostepene presude i odgovora Općinskog suda. Apelant Ustavnom sudu ničim ne dokazuje da je od suda s obzirom na svoje navodno loše materijalne prilike tražio oslobađanje od polaganja predujma za troškove vještaka (odredba člana 400. Zakona o parničnom postupku) pogotovo imajući u vidu da je od Općinskog suda tražio oslobađanje od plaćanja pristojbe na tužbu zbog lošeg materijalnog stanja zbog čega je sud i donio rješenje kojim ga je oslobodio plaćanja navedene pristojbe. Stoga se po mišljenju Ustavnog suda neprovođenje dokaza grafološkim vještačenjem može staviti samo na teret apelanta. Pri tome Ustavni sud ima u vidu odredbe novog Zakona o parničnom postupku po kojem se traži aktivna uloga strana u postupku u pogedu iznošenja svih činjenica na kojim zasnivaju svoje zahtjeve kao i izvođenja dokaza kojima se utvrđuju te činjenice (odredba člana 7. Zakona o parničnom postupku).
20. U pogledu navoda apelanta o tome da je on neuka stranka Ustavni sud nalazi da apelant u prvostepenom postupku nije imao punomoćnika. Međutim iz apelantove žalbe na prvostepenu presudu proizilazi da je istu sačinila Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja. Također Ustavni sud nalazi da apelant pred Ustavnim sudom ima punomoćnika, te zbog toga ostaje nejasno zbog čega apelant nije angažovao punomoćnika i u prvostepenom postupku.
21. U odnosu na apelantove navode da je u toku postupka isticao da ne posjeduje original kupoprodajnog ugovora, te da je sud bio dužan original ugovora zatražiti od prvotuženog odnosno obratiti se arhivi Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine Ustavni sud nalazi da apelant u apelaciji ničim ne dokazuje da je u predmetnom postupku dokazao da nije sam mogao pribaviti navedenu ispravu, te da je zbog toga predložio sudu da pribavi tu ispravu (član 134. Zakona o parničnom postupku).
22. U odnosu na apelantove navode u vezi postupka eksproprijacije Ustavni sud smatra da su isti neosnovani obzirom da se predmetni postupak nije odnosio na utvrđivanje zakonitosti postupka eksproprijacije već na utvrđivanje ništavosti katastarskih upisa prava posjeda u korist tuženika.
23. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović