Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/06 (Z. R.)
Odluka donesena 16. 07. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na imovinu
- Utvrđivanje/osporavanje očinstva
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1639/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-1639/06, rješavajući apelaciju Zdravka Rogana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Rogana podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž- 06-000 036 od 31. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-300/91 od 4. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Rogan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, podnio je 5. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 036 od 31. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-300/91 od 4. novembra 2005. godine
2. Radenka Kundačina i malodobni S. K. (u daljnjem tekstu: tužitelji) su 25. oktobra 1991. godine Osnovnom sudu podnijeli protiv apelanta tužbu za utvrđivanje očinstva i visine novčanog iznosa mjesečnog izdržavanja za tužitelje. Osnovni sud presudom broj P-300/91 od 4. novembra 2005. godine utvrdio je da je apelant otac malodobnog tužitelja koji je rođen 4. maja 1991. godine i obavezao apelanta da na ime svog doprinosa izdržavanju malodobnog tužitelja mjesečno plača iznos od 20% od iznosa mjesečne plate koju ostvaruje iz radnog odnosa i to od dana podnošenja tužbe do ubuduće, sve dok se ne izmjene okolnosti, sa zakonskim kamatama. Istom presudom tužiteljima je odbijen zahtjev da sud obaveže apelanta na mjesečno izdržavanje tužiteljice-majke malodobnog tužitelja, u visini od 30% plate apelanta koju ostvaruje iz radnog odnosa.
3. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud navodi da je apelant imao nesporne seksualne odnose sa tužiteljicom u periodu od kraja 1989. godine do početka 1991. godine, jer tu okolnost ne spori ni sam apelant. Obzirom da je apelant poricao seksualne odnose sa tužiteljicom u vrijeme začeća malodobnog tužitelja, Osnovni sud je u više navrata pozvao apelanta da se podvrgne vještačenju putem DNK analize kao najegzaktnijim načinom utvrđivanja očinstva. Apelant se ovim pozivima nije odazvao, a zatim se decidno izjasnio da neće pristati na takvu vrstu vještačenja. Osnovni sud je putem iskaza svjedoka i tužiteljice utvrdio da tužiteljica u vrijeme koje se odnosi na njenu vezu sa apelantom nije viđana sa drugim muškarcima, da je njena rodbina znala za njenu vezu i trudnoću sa apelantom, da apelant tada nije poricao očinstvo i da je tužiteljicu povodom njene trudnoće vodio na pregled ultra zvukom. Okolnosti da je bio u vezi sa tužiteljicom, da je sa njom imao seksualne odnose, da je znao za njenu trudnoću i da je tužiteljicu povodom njene trudnoće vodio na pregled ultra zvukom potvrdio je i sam apelant. Nadalje, obzirom da je apelant odbio da se podvrgne DNK analizi, Osnovni sud je u smislu člana 109. stav 2. Porodičnog zakona utvrdio da kritični period začeća djeteta iznosi 120 dana, na taj način što je od 300 dana koliko po zakonu iznosi najduži period trudnoće, oduzeo 180 dana koliko po zakonu iznosi najkraći period trudnoće. Malodobni tužitelj je rođen 5. aprila 1991. godine pa je kritični period začeća bio perioid između 4. jula 1990. godine do 4. novembra novembra 1990. godine. Po ocjeni Osnovnog suda nijedan drugi dokaz nije ukazivao da je bilo koja druga muška osoba, osim apelanta, imala seksualne odnose sa tužiteljicom u navedenom kritičnom periodu. Posebno cijeneći okolnost da je apelant bez ikakvog objektivnog razloga odbio vještačenje DNK analizom kao najsigurnijim načinom utvrđivanja očinstva, Osnovni sud je zaključio da je apelant takvo vještačenje odbio upravo iz razloga što bi se na taj način utvrdilo da je otac malodobnog tužitelja.
4. Protiv presude Osnovnog suda broj P-300/91 od 4. novembra 2005. godine, apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu u kojoj je osporavao seksualne odnose sa tužiteljicom u kritičnom periodu začeća, kao i da je Osnovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalne propise. Rješavajući po žalbi apelanta, Okružni sud je presudom broj 015-0-Gž-06-000 036 od 31. marta 2006. godine preinačio presudu Osnovnog suda i to tako što je umanjio tužiteljima dodjeljeni dio iznosa na ime mjesečnog izdržavanja malodobnog tužitelja sa 20% na 15% od mjesečne plate apelanta koju ostvaruje iz radnog odnosa. U ostalom djelu presuda Osnovnog suda je ostala neizmjenjena. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. U pogledu odbijanja apelanta da se nad njim izvrši DNK vještačenje očinstva, Okružni sud smatra da nije postojao bilo kakav objektivni razlog za takvo odbijanje i da se ne može drugačije tumačiti nego kao sprečavanje dokazivanja radi utvrđivanja potpune istine.
5. Nezadovoljan ishodom postupka po izjavljenoj žalbi apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primjenili materijalne propise, jer je njegovo očinstvo nad malodobnim tužiteljem utvrđeno na osnovu pretpostavki, da sa tužiteljicom nije imao seksualne odnose u vrijeme kritičnog perioda trudnoće, da je u toku postupka izgubljen njegov dnevnik u kojem je detalno zapisivao događaje iz svog života i na osnovu koga se moglo utvrditi svi detalji veze sa tužiteljicom. Smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primjenili pozitivno-pravnie propise i na taj način povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju..
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
7. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.
9. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se ne radi o kršenju ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama redovnih sudova apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelant samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Nadalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelant osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, time što su redovni sudovi smatrali kako je odbijanje apelanta da se podvrgne DNK vještačenju kao sigurnom načinu utvrđivanja očinstva tokom prvostepenog postupka i u žalbenom postupku na raspravi od 31. marta 2005. godine, bilo bez ikakvog objektivnog razloga i usmjereno na sprečavanje dokazivanja radi utvrđivanja potpune istine.
11. Nadalje, redovni sudovi navode da je u postupku utvrđivanja očinstva dozvoljena upotreba svih dokaznih sredstava, a kako je apelant odbio medicinsko vještačenje, provedeni su drugi dokazi na osnovu kojih su sudovi zaključili da je apelant otac malodobnog tužitelja. Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi na osnovu kojih su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje cjenjeni i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, uz jasno i detaljno obrazloženje i da su na tako utvrđeno činjenično stanje, bez proizvoljnosti primjenjenili postojeće materijalno pravne propise. Mišljenje Ustavnog suda je da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje samo zato što su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalni propis na način suprotan od tokom postupka ispoljenog interesa apelanta.
12. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović