Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1790/06 (M. A.)
Odluka donesena 16. 07. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1790/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-1790/06, rješavajući apelaciju Muzafere Ademović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muzafere Ademović podnesena protiv presude Okružnog suda Bijeljina broj Kž-148/05 od 26. augusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Bijeljina broj K- 176/03 od 10. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muzafera Ademović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže-Sarajevo, podnijela je 19. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-148/05 od 26. augusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-176/03 od 10. maja 2005
2. Presudom Osnovnog suda broj K-176/03 od 10. maja 2005. apelantica je osuđena zbog krivičnog djela nedozvoljene trgovine iz člana 271. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, jer je 3. decembra 2001. godine, nemajući ovlaštenje za trgovinu, nabavila 214 džempera, 23 majice, 66 pantalona, 23 košulje, devet suknji, osam dječijih trenerki, sedam pelerina i četiri jakne, zatim tu robu unijela u Bosnu i Hercegovinu na graničnom prelazu Rača 7. decembra 2001. godine, sa namjerom dalje prodaje ove robe na području Sarajeva. Osnovni sud je apelanticu osudio na novčanu kaznu u iznosu od 500 KM. U obrazložennju presude, Osnovni sud navodi da apelantica nije imala ovlašćenje za trgovinu, a posebno ako se ima u vidu velika količina robe koju je nabavila i koja u toj količini svakako ne predstavlja količinu robe za lične i porodične potrebe, kako je u svojoj odbrani apelantica ppokušala da prikaže. Takođe, Osnovni sud smatra da neovjerena i nepotpisana kopija ugovora o zakupu pijačnog mjesta između apelantice i firme «Hecoprom» koju je priložila apelantica, nije sama po sebi dokaz da je apelantica imala ovlašćenje nadležnog organa da se bavi trgovinom, nego, ukoliko je relevantna sa navedenim manjkavostima, služi kao dokaz da apelantica može vršiti djelatnost ugovorenu odredbama tog ugovora. U pogledu vinosti apelantice prilikom izvršenja krivičnog djela, Osnovni sud je zaključio da je apelantica djelovala sa direktnim umišljajem u cilju ostvarenja proti-pravne imovinske koristi, jer je bila svjesna djela i htjela njegovo izvršenje.
3. Protiv presude Osnovnog suda broj broj K-176/03 od 10. maja 2005, apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu u kojoj je osporavala presudom utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnih propisa. Istakla je posebno da je samim tim što je sklopila ugovor o zakupu pijačnog stola imala i ovlaštenje za trgovinu.
4. Okružni sud je presudom broj Kž-148/05 od 26. augusta 2005. godine. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantice. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. U pogledu ovlašćenja apelantice za trgovinu, Okružni sud ističe da se ono ne može posredno dokazivati ugovorom o zakupu pijačnog stola nego materijalnim dokazom u vidu odgovarajućeg akta nadležnog organa.
5. Nezadovoljna ishodom postupka po izjavljenoj žalbi, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i primjenili pravo na proizvoljan način. Ističe da je oglašena krivom isključivo na osnovu pretpostavki i da joj carinski organi ne bi dozvolili uvoz robe da su ocjenili da se radi o takvoj količini robe koja ne može služiti za lične potrebe. Smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primjenili pozitivno-pravne propise i na taj način povrijedili njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
7. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.
9. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko te odluke krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. U konkretnom slučaju nezadovoljna presudama redovnih sudova apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelantica samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelantica je iznosila tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Nadalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelantica, osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje, time što su redovni sudovi smatrali kako posjedovanje ugovora o zakupu pijačnog stola ne predstavlja i ne podrazumjeva ovlašćenje za trgovinu, nego da je za takvo ovlašćenje potrebno imati poseban materijalni dokaz u vidu odobrenja nadležnog organa za obavljanje trgovine.
11. Nadalje, redovni sudovi su zaključili i da je na osnovu količine robe koju je apelantica uvezla u BiH utvrđena namjera da tu robu preproda i ostvari materijalnu dobit, a ne da je koristi za lične potrebe kako je svojom odbranom nastojala da predstavi apelantica. Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi na osnovu kojih su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje cjenjeni i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, uz jasno i detaljno obrazloženje i da su na tako utvrđeno činjenično stanje, bez proizvoljnosti primjenjenili postojeće materijalno pravne propise. Mišljenje Ustavnog suda je da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje samo zato što su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalni propis na način suprotan od tokom postupka ispoljenog interesa apelantice.
12. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija očigledno neosnovana, jer nedostaju prima facie dokazi da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović