Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1332/06 (S. K.)
Odluka donesena 16. 07. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zamjena nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
Predmeti (1)
AP-1332/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. juli 2007. godine, u predmetu broj AP-1332/06, rješavajući apelaciju Svetislava Krsmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svetislava Krsmanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-286/05 od 21. februara 2006. godine, presude Kantonalnog suda Tuzla, broj Gž-663/04 od 30. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda Tuzla, broj P-1359/03 od 4. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Svetislav Krsmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 5. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud), broj Rev-286/05 od 21. februara 2006. godine, presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekst: Kantonalni sud), broj Gž-663/04 od 30. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1359/03 od 4. marta 2004. godine.
2. Tužbom koja je podnesena Općinskom sudu, protiv Hidajeta Smajlovića (u daljnjem tekstu: tuženi), apelant je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni stanova zaključen 2. maja 1994. godine, između njega i tuženog po kom ugovoru je apelant dao svoj dvosobni stan koji se nalazi u Tuzli, Ul. Albina Herljevića broj 13., stan broj 9. tuženom, a tuženi je apelantu dao jednosoban stan koji se nalazi u Tuzli, Ul. Fadila Jahića Španca broj 6., stan broj 5. i da je dosljedno tome tuženi dužan predati apelantu u posjed stan koji se nalazi u Tuzli, Ul. Albina Herljevića broj 13 (u daljnjem tekstu: sporni stan), uz istovremenu obavezu apelanta da tuženom preda u posjed jednosoban stan koji se nalazi u Tuzli u Ul. Fadila Jahića Španca broj 6. (u daljnjem tekstu. zamjenjeni stan).
3. Nakon provedenog postupka Općinski sud je presudom, broj P-1359/03 od 4. marta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-663/04 od 30. novembra 2004. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao ga da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.633,50 KM sve u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju presude Općinski sud ističe da sama činjenica što je predmetni ugovor zaključen za vrijeme rata ne može a priori upućivati na zaključak da se radi o ništavom ugovoru jer i u takvoj prilici ugovor o zamjeni može biti zaključen na dobrovoljan i zakonit način. U konkretnom slučaju ugovor o zamjeni stanova je zaključen u pismenoj formi, davaoci stana na korištenje su dali pismenu saglasnost za zaključenje takvog ugovora a apelant i tuženi su ugovor potpisali pa su ostvareni, Zakonom o stambenim odnosima, propisani uslovi za njegovu punovažnost.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su apelant i tuženi 2. maja 1994. godine, zaključili ugovor o zamjeni stanova na kojima su bili prijeratni nosioci stanarskog prava i to apelant na dvosobnom stanu koji se nalazi u Tuzli, u Ul. Albina Herljevića broj 13., a tuženi na jednosobnom stanu koji se nalazi u Tuzli u Ul. Fadila Jahića Španca broj 6, te da su na osnovu ugovora o zamjeni zaključili sa SIZ-om stanovanja Tuzla, ugovore o korištenju zamjenjenih stanova. Takođe ovaj sud ističe da među strankama nije sporno da apelant nikada nije podnio zahtjev za povrat spornog stana (nakon što je u ratu napustio zamjenjeni stan), pa se na konkretan slučaj ima primjeniti odredba člana 2.a stav 3. u vezi sa stavom 1. istog člana Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koja odredba propisuje da u slučaju kada stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni stana gdje je zamjena izvršena u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, nisu podnijeli zahtjev za povrat prije isteka roka iz člana 5. tog zakona, nadležni organ u svakoj općini će izvršiti obnovu ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 18.c stav 2. tačka 4. tog zakona. Kantonalni sud dalje navodi da je među strankama nesporno da je tuženi kod nadležnog općinskog organa izvršio obnovu ugovora o korištenju spornog stana koji je dobio ugovorom o zamjeni stanova i da je izvršio otkup tog stana, a da je sa druge strane apelant, budući da je napustio zamjenjeni stan, podnio zahtjev za povrat tog stana, odlukom nadležnog organa mu je potvrđeno stanarsko pravo na tom stanu i priznato pravo na vraćanje tog stana u posjed, te je konačno i apelant izvršio otkup zamjenjenog stana po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Kod ovakvog stanja stvari, zaključuje Kantonalni sud, a imajući u vidu sadržinu citirane odredbe člana 2.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, irelevantni su i suvišni navodi apelanta kojima on nastoji dokazati ništavost predmetnog ugovora o zamjeni, kao i ugovora o korišenju te prestanak stanarskog prava stečenog na osnovu tih ugovora.
6. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž- 663/04 od 30. novembra 2004. godine, izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom, broj Rev-286/05 od 21. februara 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je ugovor o zamjeni stanova zaključen među strankama 2. maja 1994. godine, na dobrovoljan način, da je apelant nakon povratka iz izbjeglištva podnio zahtjev za povrat zamjenjenog stana u Ul. Fadila Jahića Španca broj 6., a ne svog prijeratnog stana u Ul. Albina Herljevića broj 13, te je utvrđeno da su stranke kod nadležnog organa izvršile obnovu ugovora o korištenju stana i konačno otkupile te stanove. Vrhovni sud smatra da je kod ovakvog stanja stvari, drugostepeni sud pravilno ocijenio, imajući u vidu sadržinu odredbe člana 2.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, da su irelevantni svi navodi apelanta kojim nastoji dokazati ništavost ugovora o zamjeni stanova samo na osnovu toga što je zaključen 22. maja 1994. godine, u vrijeme rata. Vrhovni sud na kraju ističe da je sa otkupom stana apelanta bio saglasan i nositelj prava raspolaganja na tom stanu.Rudnik »Kreka» iz Tuzle, pa je revizioni prigovor dat u tom smislu takođe neosnovan.
7. U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena prava apelanta na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji izlaže hronološki tok postupka pred redovnim sudovima a povredu prava na pravičan postupak i prava na dom vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je ugovor o zamjeni stanova koji je zaključio sa tuženim 22. maja 1994. godine, prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, da je apsolutno ništav i da je svaki dalji komentar osnovanosti ove apelacije nepotreban. Predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke i da predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
11. U konkretnom slučaju, apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili određene materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi primjenili odredbu člana 2.a stav 3. u vezi sa stavom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 56/01) koja odredba propisuje da, u slučaju kada stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni stana, gdje je zamjena izvršena u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7 februara 1998. godine, u skladu sa Zakonom o preuzimanju zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br.11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), nisu podnijeli zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 5 tog zakona, što je u konkretnom slučaju nesporno, nadležan organ u svakoj općini će izvršiti obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 18.c stav 2. tačka 4. ovog zakona. Ustavni sud primjećuje da su i apelant i tuženi upravo koristeći mogućnost predviđenu navedenom zakonskom odredbom, izvršili obnovu ugovora o korištenju stana dobijenog ugovorom o zamjeni stana, te izvršili otkup tih stanova po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH2, 77/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01 i 61/01). Na ovaj način apelant se opredjelio da je njegov dom stan kojeg je dobio ugovorom o zamjeni stanova zaključenim sa tuženim, a ne sporni stan kojeg je dao tuženom u zamjenu.
12. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a redovni sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović