Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1453/06 (G. R.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Zastara
  • Radni odnos
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Djelotvoran pravni lijek
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1453/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. juli 2007. godine, u predmetu broj AP-1453/06, rješavajući apelaciju Gojka Rogana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Rogana, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-312/05 od 28. februara 2006. godine, presude Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-641/04 od 16. juna 2004. godine, dopunske presude Općinskog suda Sarajevo, broj Pr-176/02 od 9. marta 2004. godine i presude Općinskog suda Sarajevo, broj Pr-176/02 od 10. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gojko Rogan (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Mirza Hadžić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-312/05 od 28. februara 2006. godine, presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-641/04 od 16. juna 2004. godine, dopunske presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-176/02 od 9. marta 2004. godine i presude Općinskog suda, broj Pr-176/02 od 10. juna 2003. godine.

2. Tužbom koja je podnesena Općinskom sudu, protiv «Hidrogradnje» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), apelant je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tuženu da mu po osnovu neisplaćenog ličnog dohotka isplati iznos od 12.878,63 USD, sa zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Presudom Općinskog suda, broj Pr-176/02 od 10. juna 2003. godine, obavezana je tužena da isplati apelantu po osnovu neisplaćenih plaća ukupan iznos od 2.384,82 USD plativo u KM po srednjem kursu Centralne banke BiH na dan plaćanja i to za februar mjesec 1992. godine, iznos od 692,24 USD, za mart iznos od 706,74 USD, za april iznos od 683,37 USD, za maj iznos od 32,47 USD i za juni iznos od 270,00 USD, uz zateznu kamatu i to počev od 1. januarom 1993. godine, do 1. aprila 1996. godine, po stopi koju na štedne uloge po viđenju odnosne strane valute plaćaju komercijalne banke u sjedištu tuženog, od 2. aprila 1996. godine do 7. jula 1998. godine po eskontnoj stopi u BiH uvećanoj za 20% i od 8. jula 1998. godine pa do isplate, zakonsku zateznu kamatu u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 570,78 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Odlučujući o žalbi koju je na presudu Općinskog suda, broj Pr-176/02 od 10. juna 2003. godine, izjavio apelant Kantonalni sud je dopisom, broj Gž-1779/03 od 11. februara 2004. godine, vratio cio spis Općinskom sudu da u smislu odredbe člana 321. ranijeg Zakona o parničnom postupku, odnosno člana 192. važečeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donese dopunsku presudu jer je propustio da odluči o djelu tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 2.384,82 USD.

5. Općinski sud je dopunskom presudom, broj Pr-176/02 od 9. marta 2004. godine, odbio apelanta sa djelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 2.384,82 USD plativo u KM po srednjem kursu Centralne banke BiH na dan plaćanja.

6. U obrazloženju dopunske presude Općinski sud navodi da je cijeneći istaknuti prigovor nastupjele zastare potraživanja, našao utvrđenim da apelant u ovoj pravnoj stvari potražuje neisplaćeni lični dohodak iz radnog odnosa, da je radni odnos trajno pravni odnos u kojem se kontinuirano obavljaju određeni poslovi, a druga strana mu za to u vremenskim razmaciima koji ne mogu biti duži od 30 dana, isplaćuje novčanu naknadu kao lični dohodak, uz činjenicuu da svaka mjesečna isplata dospjeva odvojeno od drugih. Sud je mišljenja da se radi o povremenim potraživanjima koja dospjevaju u vremenskim razmacima ne dužim od jedne godine i koja po članu 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) zastarjevaju u roku od tri godine. Općinski sud dalje ističe da je potraživanje apelanta za 1990. godinu, 1991. godinu i januar mjesec 1992. godine, dospjelo sa krajnjim datumom 1. februara 1992. godine a obzirom da je tužba podnesena 22. oktobra 1998. godine, računajući i prekid zastare za period od 1. maja 1992. godine do 22. decembra 1995. godine, kao datuma prestanka ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, utvrđeno je da je za ovaj period protekao rok od tri godine, te je nastupila zastara potraživanja, a odluka je donesena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke na koji stranke nisu imale primjedbe, a u kojem je decidno navedeno dospjeće svakog pojedinog iznosa, odnosno mjesečno neisplaćene plaće.

7. Odlučujući o žalbama na presude Općinskog suda, broj Pr-176/02 od 10. juna 2003. godine, i 9. marta 2004. godine, Kantonalni sud je presudom, broj Gž-641/04 od 16. juna 29004. godine, žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Prvostepeni sud je u toku postupka, navodi dalje sud, utvrdio da je apelant bio radnik tužene i da se nalazio na radu u Libiji od 29. maja 1990. godine do 11. juna 1992. godine, za koji period je tužena ostala dužna apelantu na ime neisplaćenih plaća iznos od 12.878,63 USD. Obzirom da je tužena isticala prigovor zastare potraživanja a kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz radnog odnosa, dakle o povremenom potraživanju, Kantonalni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 372. ZOO i odbio apelanta zbog zastare potraživanja za iznos neisplaćenih plaća preko dosuđenog.

8. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-312/05 od 28. februara 2006. godine, odbio reviziju koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-641704 od 16. juna 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su neosnovani revizioni prigovori apelanta kada ukazuje na odredbu člana 371. ZOO koji propisuje opći rok zastare od pet godina, a koji bi po mišljenu apelanta trebalo primjeniti u konkretnom slučaju. Sud navodi da je apelant bio radnik tužene i da tužbom podnesenom 22. oktobra 1998. godine, potražuje neisplaćeni lični dohodak za rad u Libiji od 29. maja 1990. godine, do 11. juna 1992. godine, u ukupnom iznosu od 12.878,63 USD, dakle radi se o potraživanju iz radnog odnosa, i u kojem je apelant kontinuirano obavljao određene poslove, a tužena mu je za to u vremenskim razmacima koji ne mogu biti duži od 30 dana isplaćivala novčane naknadu kao lični dohodak. Vrhovni sud ističe da se radi o povremenim potraživanjima koja dospjevaju u vremenskim razmacima ne dužim od jedne godine i koja po članu 372. stav 1. ZOO zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog davanja. Vrhovni sud smatra da su nižeastepeni sudovi, prihvatajući istaknuti prigovor o zastarjelosti potraživanuja apelanta, pravilnom primjenom člana 372. stav 1. ZOO dosudili samo nezastarjele iznose neisplaćenih ličnih dohodaka. Na kraju ovaj sud navodi da u predmetnom sporu nema mjesta primjeni člana 209. ZOO, jer predmetni spor nije spor za naknadu štete pa da se tužbeni zahtjev zasniva na pravnom institutu sticanja bez osnova, kada bi se imao primjeniti petogodišnji rok zastare potraživanja.

9. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da su činjenice pogrešno utvrđene jer se u konkretnom slučaju uopće ne radi o redovnoj mjesečnoj plaći koja bi mogla imati karakter povremenog primanja iz člana 372. ZOO jer je način plaćanja radnika u Libiji bio sui generis, već je trebalo primjeniti zastarni rok iz člana 371. ZOO od pet godina. Apelant takođe navodi da je Vrhovni sud morao imati u vidu da sve i ako bi se primjenio trogodišnji rok zakonodavac je po principu pravičnosti izraženom u članu 209. ZOO odredio da i poslije nastupanja zastarjelosti on može zahtjevati naknadu po pravilima iz člana 210. ZOO. Vrhovni sud je po mišljenju apelanta postupio suprotno i dozvolio tuženoj da se neosnovano obogati za osporeni iznos. Također, apelant navodi da je Vrhovni sud u identično pravnoj stvari, u drugom predmetu, izrazio stav u kojem je prihvatio opći zastarni rok od pet godina, te je predložio da Ustavni sud ukine osporene odluke i predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio sudu za neisplaćeni lični dohodak preko dosuđenog iznosa od 2.384,82 USD, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

13. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

14. U konkretnom slučaju, apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te obavezali tuženu da isplati apelantu iznos od 2.384,82 USD i to za periode pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude, a sa djelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa apelant je odbijen. Redovni sudovi su zaključili da je apelant propustio zakonom propisani rok za podnošenje tužbe za isplatu neisplaćenog ličnog dohotka za 1990. godinu, 1991. godinu i januar mjesec 1992. godine, budući da je potraživanje dospjelo sa krajnjim datumom 1. februara 1992. godine, a tužba je podnesena 22. oktobra 1998. godine, dakle nakon proteka roka zastarjelosti od tri godine iz člana 372. ZOO. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz radnog odnosa, dakle o povremenom potraživanju a članom 372 stav 1. ZOO je propisano: «Potraživanja povremenih davanja koja dospjevaju godišnje ili u kračim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja) [...], zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja». Redovni sudovi su dali jasne i logične razloge za svoje stanovište da se na apelanta ima primjeniti član 372. stav 1. ZOO jer njegovo potraživanje proističe iz radnog odnosa, a ne član 371. ZOO po kojem je opšti zastarni rok pet godina. Također, Ustavni sud ukazuje da je članom 209. ZOO propisano da: «Poslije nastupanja zastarjelosti prava da zahtjeva naknadu štete, oštećenik može zahtjevati od odgovornog lica, po pravilima koji važe u slučaju sticanja bez osnova, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je prouzrokovana šteta», pa budući da konkretan spor nije spor za naknadu štete pa da se tužbeni zahtjev zasniva na pravnom institutu sticanja bez osnova, kada bi se imao primjeniti petogodišnji rok zastare potraživanja, to apelant nije mogao zahtjevati primjenu navedenog propisa. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta.

15. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje.

16. U vezi sa navodima apelanta o tome da je u sličnom predmetu Vrhovni sud izrazio stav o prihvatanju zastarnog roka od pet godina, Ustavni sud ukazuje da iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva.

17. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrdili da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen po apelantovoj tužbi, da je Općinski sud djelimično udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, da je Kantonalni sud potvrdio prvostepenu presudu, te da je Vrhovni sud svojom odlukom odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljena protiv drugostepene presude. Obzirom na izneseno navodi apelanta vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe i revizije tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.

18. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana 17.(zabrana zloupotrebe prava) Evropske konvencije, ne nudi činjenice niti je Ustavnom sudu dostavio dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev», te Ustavni sud konstatuje da je i ovaj apelantov navod očigledno (prima facie) neosnovan.

19. U skladu sa navedenim a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1453/06 (G. R.) | Sudska praksa | Aktio