Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3117/06 (P. L.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Trajanje pritvora
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3117/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine u predmetu broj AP 3117/06, rješavajući apelaciju Paška Ljubičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Paška Ljubičića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRO- 06/241 od 27. septembra 2006. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRO-06/241 od 22. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENjE

1. Paško Ljubičić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branka Praljak advokatica iz Novog Travnika, podnio je 20. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRO-06/241 od 27. septembra 2006. godine i rješenja Suda BiH broj X- KRO-06/241 od 22. septembra 2006. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se bez odlaganja i bezuslovno ukinuo pritvor, a koji je određen osporenim rješenjem Suda BiH.

2. Shodno navodima iz apelacije, i dokumentaciji priloženoj uz apelaciju, Tužilaštvo međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) je 27. septembra 2000. godine, podnijelo protiv apelanta optužnicu za zločine koji su se desili u Srednjoj Bosni. Apelant se predao vlastima Republike Hrvatske 9. novembra 2001. godine, nakon čega je 21. novembra 2001. godine prebačen u MKSJ. Ispravljenom i izmjenjenom optužnicom MKSJ od 8. aprila 2002. godine, koja je potvrđena 2. avgusta 2002. godine, apelantu je stavljeno na teret po osnovu individualne i zapovjedne krivične odgovornosti u skladu sa članom 7. st. 1. i 3. Statuta MKSJ, šest tačaka za zločine protiv čovječnosti (jedna tačka za progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi na osnovu člana 5.(c), dvije tačke za ubistvo na osnovu člana 5.(a) i tri tačke za nehumana djela na osnovu člana 5(i) te devet tačaka za kršenje zakona i običaja ratovanja, za koja krivična djela se navodi da su počinjena na području općine Vitez i Busovača na teritoriji Bosne i Hercegovine.

3. Tužilaštvo MKSJ je 19. jula 2005. godine, podnijelo prijedlog kojim se traži ustupanje predmeta protiv apelanta Bosni i Hercegovini, prema pravilu 11 bis Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ. Vijeće za prosljeđivanje MKSJ je 12. aprila 2006. godine, donijelo odluku koja je potvrđena odlukom Žalbenog vijeća MKSJ od 4. jula 2006. godine, da se predmet ustupi Bosni i Hercegovini. Apelant je 22. septembra 2006. godine, iz prostorija pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija u Hagu proslijeđen vlastima Bosne i Hercegovine i predat Sudu BiH na dalji postupak.

4. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), podnijelo je 21. septembra 2006. godine, Sudu BiH prijedlog, broj KT-RZ-140/06 za određivanje pritvora protiv apelanta. Nakon održane javne sjednice rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH, broj X- KRO-06/241 od 22. septembra 2006. godine, apelantu je određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji može trajati najduže do 22. oktobra 2006. godine ili do nove odluke suda.

5. U obrazloženju rješenja Sud BiH navodi, da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret proizilazi iz potvrđene optužnice MKSJ, koja treba da bude prilagođena od strane Tužilaštva Bosne i Hercegovine radi prihvatanja, te iz dokaza koji su priloženi uz prijedlog za određivanje pritvora. Pri ocjeni postojanja opasnosti od bjekstva, kao posebnog osnova za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a.) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH, «Službeni glasnik BiH» br. 36/03, 26/04 i 63/04), sud je uzeo u bzir okolnost da se apelant predao organima gonjenja Republike Hrvatske nakon 14 mjeseci skrivanja za vrijeme kojeg je koristio lažni identitet. Takođe, Sud BiH ističe da je apelant svjestan težine krivičnog djela za koje se tereti i zaprijećene kazne, te da pored državljanstva Bosne i Hercegovine, ima i državljanstvo Republike Hrvatske, koja kako je opće poznato ne isporučuje svoje državljanje, što predstavlja okolnost koja ukazuje na opasnost od bjekstva.

6. Odlučujući o žalbi branioca apelanta i Tužilaštva BiH, Vijeće Suda BiH je rješenjem, broj X-KRO-06/241 od 27. septembra 2006. godine, žalbu branioca apelanta odbilo kao neosnovanu a žalbu Tužilaštva BiH djelimično uvažilo i rješenje sudije za predhodno saslušanje Suda BiH, broj X-KRO-06/241 od 22. septembra 2006. godine, preinačilo tako da se apelantu određuje pritvor u trajanju od mjesec dana, a koji može trajati najduže do 22. oktobra 2006. godine ili do nove odluke suda, i to na osnovu člana 132. stav 1. tač. a) i d) ZKP BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH ističe da je u žalbi Tužilaštva BiH navedeno da se radi o krivičnim djelima za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, i da je određivanje pritvora neophodno za sigurnost građana, imajući u vidu činjenicu da su krivična djela počinjena na širokoj razini sa očiglednim ciljem uzrokovanja najvećeg mogučeg terora, uznemirenosti i nesigurnosti među populacijom a da je posljedica ovih zločina na desetine ubijenih, nestalih, mnoge osobe su zadobile teške i trajne fizičke povrede. Sud dalje navodi da je prema prirodi djela i načinu izvršenja, evidentno da se radi o teškim djelima i činjenica je da se ne može isključiti postojanje bojazni da će puštanje na slobodu osobe koja je optužena od strane MKSJ za izvršenje tih djela, izazvati strah, uznemirenje i nesigurnost šireg kruga osoba koje su bile u neposrednoj blizini izvršenja krivičnih djela, za koje se apelant tereti, a svi žive u maloj sredini sa mogućnošću susreta sa apelantom u koliko bi bio pušten na slobodu. Iz ovih razloga Vijeće Suda BiH nalazi da je apelantu neophodno odrediti pritvor i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH.

7. Tužilaštvo BiH je, 16. oktobra 2006. godine, Sudu BiH podnijelo predlog da se produži apelantu pritvor koji je određen rješenjem tog suda, broj X-KRO-06/241 od 22. septembra 2006. godine, iz osnova člana 132. stav 1. tačke a), a preinačeno rješenjem Vijeća Suda BiH, broj X- KRO-067241 od 27. septembra 2006. godine, i određen pritvor i iz razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, za još dva mjeseca.

8. Rješenjem Suda BiH broj X-KRO-06/241 od 19. oktobra 2006, koje je potvrđeno rješenjem Vijeća Suda BiH broj X-KRO-06/241 od 6. novembra 2006. godine, apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca. Navedenim rješenjem je određeno da pritvor može da traje najduže do 22. decembra 2006. godine, ili do nove odluke suda. U obrazloženju odluke o produženju pritvora Sud BiH navodi da je za apelantom preko godinu dana egzistirala potjernica raspisana od Županijskog suda u Zadru, za koje vrijeme se uspješno skrivao koristeći lažni identitet, što jasno ukazuje da je pokazao spremnost da bijegom onemogući vođenje krivičnog postupka koji je protiv njega pokrenut. Dalje ovaj suda navodi da apelant osim državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske i da bijegom na njenu teritoriju usljed Ustavne odredbe o neizručivanju, ne bi mogao biti izručen Bosni i Hercegovini, te postoji bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu pobjegao i na taj način onemogućio okončanje krivičnog postupka pred tim sudom. Kao razlog za produženje pritvora Sud BiH navodi da se apelantu stavlja na teret jedno od najtežih krivičnih djela-zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. a), h) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH, «Službeni glasnik BiH» br 3/03 i 37/03, zatim ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a), c) i f) KZBiH, uništavanje kulturnih, povjesnih i religijskih spomenika iz člana 183. KZBiH, za koja djela je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili dugotrajni zatvor, te imajući u vidu način izvršenja djela za koje se tereti (nanošenje teških tjelesnih povreda, pritvaranje i držanje civila u nehumanim uslovima, paljenje sela i pljačkanje imovine) i posljedice istog (mnoštvo ubijenih i nestalih civila) puštanje na slobodu apelanta bi zasigurno izazvalo nemire i strah, te ugrozilo sigurnost građana i njihove imovine.

9. U apelaciji koja je podnesena Ustavnom sudu, suština navoda apelanta o povredi prava na slobodu iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) odnosi se na prekomjernu dužinu trajanja pritvora. Apelant ističe da Sud BiH prilikom određivanja pritvora nije cijenio uslov «razumnog roka» pritvora u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije u svjetlu cjelokupnog perioda koji je apelant proveo u pritvoru bez suđenja, uključujući i period koji je apelant proveo u pritvoru u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu zbog istih optužbi. Apelant tvrdi da, shodno odredbama člana 5 stav 3 Evropske konvencije, razuman rok pritvora mora da se procijeni u svjetlu cjelokupnog perioda koji je apelant proveo u pritvoru od trenutka hapšenja do dana potvrđivanja navoda optužbe, bez obzira na to da li se mjera pritvora sprovodi u okviru jedne nadležnosti, višenacionalnih ili međunarodnih nadležnosti. Apelant smatra da je stav Suda BiH, zasnovan na članu 2. stav 4. Zakona o predmetima koje ustupa Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju, «Službeni glasnik BiH» br. 61/03 i 61/04), Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od MKZJ u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini, shodno kojem se vrijeme koje je neko lice provelo u pritvoru MKSJ ne uračunava u pritvor, određen u skladu sa ZKP BiH, pogrešan i da je u suprotnosti sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije.

10. Na kraju, apelant predlaže Ustavnom sudu da utvrdi da član 2. stav 4. Zakon o ustupanju mora da se tumači tako da ne utiče na obavezu Suda BiH da se uvjeri, prije nego što donese rješenje o pritvoru, da ukupno trajanje pritvora do početka suđenja, uključujući i pritvor koji je odredio MKSJ, ne prelazi razuman rok iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Apelant smatra da su osporena rješenja Suda BiH nezakonita, jer Sud nije cijenio uslov «razumnog roka» pritvora iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije u svjetlu cjelokupnog perioda koji je apelant proveo u pritvoru bez suđenja, uključujući i period koji je proveo u pritvoru u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se bez odlaganja i bezuslovno ukinuti pritvor koji je određen rješenjem Suda BiH, te da se u ovom predmetu hitno postupa u skladu sa članom 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Apelant je naveo da je usljed dugotrajnog pritvora njegovo zdravlje narušeno te je u prilog apelacije dostavio nalaz i mišljenje Prim. Dr. Marije Kaučić Komšić od 3. novembra 2006. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

13. Prije svega, Ustavni sud napominje da je u u svojoj odluci o dopustivosti broj AP-2499/06 od 20. oktobra 2006. godine, razmatrao žalbene navode koji su identični sa žalbenim navodima apelanta u pogledu povrede prava na razumnost trajanja pritvora iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da:» Sud BiH relevantne odredbe ZKP nije proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanata, te da je ocjena razumnosti roka koji su apelanti proveli u pritvoru u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu u kontekstu navedenih odredbi ZKP u okolnostima ovog slučaja irelevantna, te je zaključio da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. apelanti nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije.

14. U konkretnom slučaju apelant se takođe žali da su mu osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđena prava iz člana 5. stav 3. u odnosu na razumnost trajanja pritvora pred Sudom BiH, uključujući i period proveden u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu.

Član 5 stav 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1c. ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.»

15. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 5. stav 3. Evropske konvencije da spriječi da pojedinci budu samovoljno lišeni slobode i da obezbijedi da period nakon pritvora bude što je moguće kraći (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, serija A br. 34).

16. Pravo na slobodu osnovno je ljudsko pravo. Shodno članu II/1 Ustava Bosne i Hercegovine «Bosna i Hercegovina i oba entiteta obezbijediće najviši nivo međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda».

17. Polazeći od navedenih principa pri odlučivanju u konkretnom postupku, Ustavni sud uvažava činjenicu da, sa aspekta zaštite ljudskih prava, pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja čovjekove lične slobode. Stoga je dopušteno da se pritvor odredi samo u slučaju u kom postoji visok stepen vjerovatnosti da se utvrdi krivica i izrekne kazna, tj. ako postoji osnovana sumnja da je lice počinilo krivično djelo te mu je, principijelno, i svrha samo da obezbijedi da se pokrene i vodi krivični postupak.

18. Evropski sud za ljudska prava je u tom je smislu, u presudi W. protiv Švicarske od 26. novembra 1992. godine, izrazio pravno stanovište shodno kom opravdanost produženja pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos prezumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

19. Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju da budu podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti.

20. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da je pritvor apelantu odredio i produžavao organ sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora da bude izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast».

21. Ustavni sud nalazi da je sudija za predhodno saslušanje Suda BiH kao i Vijeće Suda BiH ispitalo opravdanost određivanja pritvora, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i detaljno obrazložilo razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju određivanje pritvora.

22. Ustavni sud nalazi da je Vijeće Suda BiH, ispitujući zakonitost određivanja pritvora, dalo ocjenu o neophodnosti ove mjere i razloge u pogledu žalbenih navoda apelanta u odnosu na određivanje pritvora koji se zasnivaju na osnovanoj sumnji da postoji realna opasnost od bjekstva, tj. da bi apelant ukoliko bi boravio na slobodi mogao da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine i na taj način izbjegnu procesiranje pred nadležnim sudskim organima kao i da bi puštanjem na slobodu izazvao strah, uznemirenje i nesigurnost šireg kruga osoba koje su bile u neposrednoj blizini izvršenja krivičnih djela za koje se tereti.

23. Ustavni sud zapaža da je apelantu ranije određeni pritvor, počev od 22. septembra 2006. godine, produžen rješenjem od 19. oktobra 2006. godine, za dva mjeseca, do 22. decembra 2006. godine. Međutim, imajući u vidu da se radi o veoma složenom slučaju u pogledu prirode krivičnog djela, te da postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da postoji realna opasnost od bjekstva u slučaju boravka apelanta na slobodi, kao i izazivanje straha, uznemirenja i nesigurnosti šireg kruga osoba, kako ocjenjuje Vijeće Suda BiH, Ustavni sud ne smatra period od tri mjeseca koliko, traje pritvor apelanta, nerazumnim u pogledu dužine držanja apelanta u pritvoru Suda BiH.

24. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom donošenja odluke o pritvoru apelanta i njegovom produženju cijenio konkretne okolnosti kao što su lična svojstva, ponašanje apelanta i težinu djela za čije se izvršenje sumnjiči, te da je dovodeći ih u međusobnu vezu došao do zaključka da postoji opasnost od bjekstva apelanta i izazivanja straha i uznemirenja i nesigurnosti šireg kruga osoba. U tom kontekstu Vijeće Suda BiH je navelo da se u konkretnom slučaju radi o krivičnim djelima za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, te je određivanje pritvora neophodno za sigurnost građana imajući u vidu da su krivična djela počinjena na širokoj razini sa očiglednim ciljem uzrokovanja najvećeg mogućeg terora, uznemirenosti i nesigurnosti među populacijom a posljedica ovih zločina je na desetine ubijenih, nestalih, te se ne može isključiti postojanje bojazni da će puštanje na slobodu osobe koja je optužena od strane MKJS za izvršenje tih djela izazvati strah, uznemirenost i nesigurnost šireg kruga osoba koje su bile u neposrednoj blizini izvršenja krivičnih djela.

25. Ustavni sud podsjeća na zaključak Evropskog suda za ljudska prava shodno kom lica koja se nalaze u pritvoru imaju pravo na «posebnu ažurnost» nadležnih organa u vođenju sudskoga postupka (vidi Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. avgusta 1992. godine, 241- A, stav 84 i Abdoella protiv Holandije od 25. novembra 1992. godine). U rješenju Vijeća Suda BiH od 6. novembra 2006. godine, kojim je potvrđeno rješenje tog suda od 19. oktobra 2006. godine, o produženju pritvora apelantu za dva mjeseca, navedeno je da je apelant istog dana kada je iz prostoriija Pritvorske jedinice Ujedinjenih nacije u Hagu, prosljeđen vlastima Bosne i Hercegovine i predat tom sudu na dalji postupak, izveden pred sudiju za predhodno saslušanje, pred kojim se u prisustvu branioca izjasnio na navode iz prijedloga tužilaštva za određivanje pritvora, čime su u potpunosti zadovoljeni kriteriji postavljeni članom 5. stav 3. Evropske konvencije. Ustavni sud takođe zapaža da je vijeće Suda BiH u obrazloženju rješenja a imajući u vidu žalbeni prigovor apelanta da je isti u pritvoru MKSJ proveo već gotovo 5 godina, istaklo da se u skladu sa članom 2. stav 4 Zakona o ustupanju, vrijeme koje je neko lice provelo u pritvoru MKSJ ne uračunava u pritvor određen u skladu sa ZKP BiH. Međutim, navodi dalje ovaj sud, glavni pretres se u skladu sa članom 229. stavc 4. ZKP BiH imora zakazati u roku od 90 dana od dana prosljeđivanja predmeta pretresnom vijeću, pa s obzirom na činjenici da je apelant u nadležnost tog suda došao 22. septembra 2006. godine, suđenje će početi u vremenskom okviru koji u potpunosti zadovoljava navedeni standard. Ustavni sud nalazi da, s obzirom na prirodu krivičnog djela, kao i složenost i obimnost predmeta te potrebu da se potvrđena optužnica MKSJ prilagodi odredbama propisanim ZKP BiH, ne može da se zaključi da organi odugovlače postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da određivanje pritvora od mjesec dana i produženje pritvora apelantu od dva mjeseca, u okolnostima ovog slučaja, ne može da se pripiše neažurnosti sudskih organa koji su ispoštovali svaki rok koji je propisan ZKP BiH.

26. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom određivanja mjere pritvora apelantu primjenio relevantne odredbe člana 2 stav 4 Zakona o ustupanju. Odredbama člana 2 stav 4 je propisano «pritvor se određuje u skladu sa odredbama ZKP BiH. Vrijeme koje je neko lice provelo u pritvoru MKSJ ne uračunava se u pritvor određen u skladu sa ZKP BiH, ali se uračunava u izrečenu kaznu u skladu sa odredbama KZ BiH»

27. Ustavni sud ponavlja svoj stav iznesen u odluci o dopustivosti, broj AP-2499/06 od 20. oktobra 2006. godine, a koji se može primjeniti i u konkretnom predmetu, da je ocjena razumnosti roka koji je apelant proveo u pritvoru u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu u kontekstu navedenih odredbi ZKP u okolnostima ovog slučaja irelevantna. Naime, MKSJ je međunarodni krivični sud, osnovan Rezolucijom 827. Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koji je neovisan od zemalja članica Ujedinjenih naroda i Bosna i Hercegovina nema stvarnu mogućnost uticaja na aktivnosti i postupke MKSJ. Bosna i Hercegovina je dužna da sarađuje sa MKSJ i njegovim organima u skladu sa rezolucijom i Statutom MKSJ a jedini način na koji Bosna i Hercegovina ili njeni entiteti mogu uticati na pritvor osobe koja je optužena pred MKSJ jeste da pruži garanciju da će se optuženi pojaviti na suđenju u slučaju da podnese zahtjev za privremeno puštanje na slobodu. Ustavni sud zaključuje da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za radnje nad kojima nije imala nikakvu kontrolu niti može biti odgovorna za vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru MKSJ.

28. Ustavni sud dalje zapaža da je Sud BiH dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoje odluke o određivanju i produženju pritvora apelantu. Ustavni sud smatra da period od jednog mjeseca u kojem je apelantu određen pritvor rješenjem Suda BiH i produžen rješenjem istog suda na dva mjeseca, nije nerazuman pod datim okolnostima i da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje je apelant podnio apelaciju očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelanti nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije.

29. Ustavni sud konstatuje da je primjena Zakona o ustupanju u skladu sa javnim interesom, s obzirom da se apelanu stavlja na teret jedno od najtežih krivičnih djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. a), h) i k) KZBiH, zatim ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a), c) i f) KZBiH, uništavanje kulturnih, povjesnih i religijskih spomrenika iz člana 183 KZBiH, te da u konkretnom slučaju stvarni zahtjevi javnog interesa, bez obzira na pretpostavku nevinosti pretežu nad poštovanjem slobode pojedinca. Shodno navedenom, argumenat da domaći organi vlasti primjenom relevantnih odredbi Zakona o ustupanju nisu prekršili član 5 stav 3 Evropske konvencije, mora u tom smislu da bude prihvaćen. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 2499/06 od 20. oktobra 2006. godine).

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije očigledno prima facie neosnovani.

31. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2. Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova da se razmatra predlog da se donese privremena mjera.

33. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3117/06 (P. L.) | Sudska praksa | Aktio