Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1591/07 (K. B.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1591/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-1591/07, rješavajući apelaciju Kadrije Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kadrije Begića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž- 07-000 075 od 17. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kadrija Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mirsada Božanović-Tatjana Gajić, iz Tuzle, podnio je, 5. juna 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Pž-07-000 075 od 17. maja 2007. godine. Dopunu apelacije apelant je podnio 13. juna 2007. godine. Pored toga apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio zabranu raspolaganja, ulaska u posjed, otuđenja, stavljanja pod hipoteku Kerimu Pašiću iz Tuzle predmetnih nekretnina stečajnog dužnika, do konačne odluke o apelaciji.

2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjem o dosuđenju broj St- 66/04 od 28. februara 2007. godine utvrdio da se nekretnine stečajnog dužnika GP «Integra Inžinjering» Tuzla, sa pravom raspolaganja na objektima i pravom korištenja zemljišta sa 1/1 ukupne površine 19078 kvadratnih metara dosuđuju kupcu Kerimu Pašiću iz Tuzle.

3. Apelant se žalio protiv rješenja o dosuđenju od 28. februara 2007. godine. Rješavajući o žalbi Kantonalni sud je donio rješenje broj 003-0-Pž-07-000 075 od 17. maja 2007. godine, kojim se žalbe ponuđača apelanta i GP «Tom Cat» d.o.o. Tuzla odbijaju i prvostepeno rješenje potvrđuje.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prema podacima iz spisa i datim razlozima ožalbenog rješenja slijedi da je rješenjem Općinskog suda broj St-66/04 od 7. februara 2005. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika, te da je imenovan stečajni upravnik. Na izvještajnom ročištu od 13. aprila 2005. godine Skupština povjerilaca je izabrala Odbor povjerilaca, koji je na sjednici od 26. septembra 2006. godine u cilju unovčavanja imovine stečajnog dužnika donio odluku o prodaji nespornih nepokretnosti stečajnog dužnika putem javnog nadmetanja, koje će se objaviti u dnevnom listu «Dnevni avaz» putem zatvorenih koverti, uplatom depozita u iznosu 50.000,00 KM. Istovremeno određena je i Komisija od tri člana koja će učestvovati u prodaji, a čiji članovi su istovremeno i članovi Odbora povjerilaca. Na sjednici Odbora povjerilaca od 26. januara 2007. godine, nakon izvještaja stečajnog upravnika o prethodne dvije neuspjele prodaje predmetnih nepokretnosti, Odbor povjerilaca je donio jednoglasnu odluku da se stečajnom upravniku da mogućnost da putem neposredne pogodbe unovči imovinu stečajnog dužnika, s tim da cijena ispod koje se imovina ne može unovčiti iznosi 550.000,00 KM. Komisija je, nakon javnog oglasa, 15. februara 2007. godine izvršila otvaranje prispjelih ponuda, te konstatovala da se na oglas javilo šest ponuđača, s tim što su četiri ponuđača u roku iz oglasa dostavili kompletne prijave sa dokazom o uplati depozita, dok je apelant kao ponuđač, dokaz o uplati depozita dostavio na dan otvaranja ponuda, a uplatu depozita izvršio 14. februara 2007. godine, s tim što mu sama ponuda nije decidna u pogledu određene cijene (iznos ponude je 551.000,00 KM ili 1.100,00 KM od najviše ponude date u ovom nadmetanju). Nakon izvještaja stečajnog upravnika o trećoj prodaji predmetnih nepokretnosti Odbor povjerilaca je većinom glasova za kupca sa najboljom ponuđenom cijenom proglasio Kerima Pašića.

5. Kantonalni sud u obrazloženju dalje navodi da na doneseno rješenje ne može uticati žalbeni navod apelanta da se iz teksta oglasa ne može utvrditi za koji metod javne prodaje se stečajni upravnik opredijelio, odnosno da je pri objavljivanju oglasa postupio suprotno odluci Odbora povjerilaca od 26. januara 2007. godine. Naime, tačno je da je Odbor povjerilaca donio odluku da se stečajnom upravniku da mogućnost da neposrednom pogodbom unovči predmetnu imovinu, odredivši najnižu cijenu, te da je stečajni upravnik objavio oglas o trećem javnom nadmetanju za prodaju nepokretnosti. Međutim, ovakva promjena načina prodaje od strane stečajnog upravnika u odnosu na odluku Odbora povjerilaca apsolutno se ne tiče ponuđača, te ne utiče na njihov položaj, niti je pak na njihovu štetu. Naime, samo Odbor povjerilaca bi bio ovlašten zahtijevati od stečajnog upravnika podnošenje izvještaja i polaganje računa, kao i pravo da izvrši neposrednu kontrolu (član

29. Zakona o stečajnom postupku).

6. U obrazloženju se dalje navodi da žalbeni navodi apelanta da stečajni upravnik nije oglasio javno nadmetanje putem zatvorenih ponuda nego da je oglasio podnošenje «prijava za nadmetanje u zatvorenoj kutiji» irelevantno je u situaciji kada nije sporno da je apelant uplatu depozita kao uslova za učešče u kupovini nekretnina izvršio 14. februara 2007. godine, to jest po proteku roka iz oglasa (rok je isticao 12. februara 2007. godine), te je sasvim nebitno da li je u oglasu naveden termin «prijava» ili «ponuda». Niti činjenica da oglas sadržava netačan broj transakcijskog računa stečajnog dužnika (u oglasu u transakcijskom računu nedostaje «jedna nula») ne može dovesti do drugačije odluke suda u ovoj pravnoj stvari, budući da je apelant ponudio manji iznos od najboljeg ponuđača. Samo u situaciji da je apelant ponudio veći iznos od ponude Kerima Pašića, bio bi relevantan njegov prigovor o navedenoj grešci u broju transakcijskog računa. Sud takođe nije prihvatio osnovanim žalbeni navod apelanta da je njegova ponuda najveća, budući da je ponudio da da 1.100,00 KM više od bilo kog drugog ponuđača. Sud zaključuje da bi u tom slučaju apelant bio uvijek najbolji ponuđač, a što je protivno principu ravnopravnosti učešća na oglasu. Pored toga, u uslovima oglasa je bilo izričito propisano da će ponuđač čija ponuda bude prihvaćena kao najpovoljnija zaključiti ugovor o kupoprodaji nekretnina. Ovo znači da se iznos ponude morao nominalno izraziti. Ponuda koja ne sadrži bitne sastojke ugovora, u konkretnom slučaju nominalno izraženu cijenu, nije ponuda, pa nije ni podobna u smislu člana 32. Zakona o obligacionim odnosima za zaključenje ugovora. Zato se prijava apelanta, kako zaključuje sud, mogla tretirati samo na iznos od 551.000,00 KM, te je u tom smislu i određena. Bilo bi mjesta žalbenim navodima apelanta da je nejasno zašto je Komisija na zapisnik navela da je apelantova ponuda neodređena, te bi se zbog toga moglo raditi o povredi postupka. Međutim, ta povreda nije od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, budući da ponuda apelanta u iznosu od 551.000,00 KM nije najviša, nego je kerim Pašić sa ponudom u iznosu od 601.000,00 KM ostao najbolji ponuđač, a kako je to pravilno našao i prvostepeni sud.

7. Apelant se žali da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje. Navodi da je na propuste u postupku unovčenja imovine ukazao stečajnom sudiji i to prije svega, da je oglas nezakonit, jer je suprotno odredbama člana 101. stav 2. Zakona o stečaju, stečajni upravnik promijenio metod unovčenja, koji je odredio Odbor povjerilaca, zatim da oglas nije sadržavao tačan broj računa za uplatu depozita, da je tekst oglasa kontradiktoran, a naročito da oglas nije raspisan za prikupljanje ponuda u zatvorenoj koverti, nego za prikupljanje prijava na nadmetanje u zatvorenoj koverti. Smatra da Kantonalni sud u osporenom rješenju zanemaruje odlučnu činjenicu da se zapravo oglašeno nadmetanje nije održalo. Sud izvodi pogrešan zaključak da je sasvim nebitno da li je u oglasu naveden termin prijava ili ponuda. Apelant ukazuje da jezički ta dva termina imaju sasvim različita značenja. Naime, ako je neko pozvan da se prijavi za nadmetanje, onda se njegova prijava ne može smatrati ponudom, nego mu se mora omogućiti da se sa ostalim prijavljenim kandidatima nadmeće, odnosno samo na taj način javno oglašeno pravo postaje stvarno i efikasno. U konkretnom slučaju, apelantu je omogućeno da se prijavi, ali ne i da se nadmeće sa ostalim prijavljenim kandidatima, te raspisani oglas faktički nema nikavu svrhu za apelanta, ali je ima samo za one prijavljene kandidate koji su unaprijed znali da nadmetanje neće biti održano, pa su mogli špekulisati sa visinom početne cijene u svojim prijavama. Apelant ističe da su grubo prekršene odredbe Zakona o stečaju, čijom odredbom člana 101. stav 2. je propisano da je stečajni upravitelj dužan da se pridržava odluke skupštine ili odbora povjerilaca o uvjetima i načinu prodaje, a odredbom člana 102. stav 1. da se nekretnine unovčavaju po odredbama izvršnog postupka za izvršenje o nepokrentosti, a ako se ne uspije na taj način stečajni upravnik može da ih unovči slobodnom pogodbom. Apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na druge ponuđače bez razumnog i objektivnog opravdanja.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

12. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenice i proizvoljno primijenio Zakon o stečajnom postupku i Zakon o izvršnom postupku, dopustivši tako nezakonitu eliminaciju apelanta iz nadmetanja po Oglasu za prodaju nekretnina stečajnog dužnika na oglašeni način.

13. Međutim, prema praksi Ustavnog suda, nije u njegovoj nadležnosti da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijeki dr. (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

14. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu garancija u okviru prava na pravično suđenje.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

16. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).

17. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

18. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1591/07 (K. B.) | Sudska praksa | Aktio