Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1638/06 (G. U.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1638/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-1638/06, rješavajući apelaciju Gorana Ugrenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Ugrenovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Kž-170/05 od 20. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj K: 380/02 od 3. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Ugrenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Marko Arsović, advokat, podnio je 5. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Kž-170/05 od 20. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj K: 380/02 od 3. marta 2005. godine. Ustavnisud je 8. juna 2006. godine pozvao apelanta da dopuni apelaciju, budući da ista nije sadržavala neophodne elemente u skladu s članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Apelant je Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije 23. juna 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) apelant je oglašen krivim jer je iz nehata, kao učesnik u saobraćaju na putevima, nepridržavajući se propisa, ugrozio javni saobraćaj, dovodeći u opasnost život ljudi, usljed čega je nastupila smrt jednog lica, čime je počinio krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja, te mu je izrečena uslovna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u periodu od dvije godine ne počini novo krivično djelo. U postupku po žalbi Okružni sud u Banja Luci potvrdio je prvostepenu presudu.

3. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem je apelant iznio svoju odbranu, te u kojem su izvedeni dokazi uvidom u zapisnik o uviđaju na licu mjesta, uvidom u foto dokumentaciju, čitanjem i uvidom u nalaze vještaka kao i izjave vještaka date na glavnom pretresu, zatim čitanjem iskaza svjedoka, sud našao da je apelant počinio djelo koje mu se stavlja na teret jer nije svoju brzinu kretanja prilagodio uslovima na putu. Naime, sud je utvrdio da je obaveza vozača da svoju vožnju prilagodi stvarnom stanju, a ne oznakama na putu, te nije prihvatio stav odbrane da se radi o auto putu. Osim toga, sud je utvrdio, a što apelant ne osporava, da se apelant kretao brzinom od (najmanje) 80km/h, da je u momentu udesa oborio svjetla kako bi se mimoišao sa vozilom koje mu je dolazilo iz suprotnog smjera i da se udes desio oko 21,00 h. Sud je našao da sve to skupa ukazuje na činjenicu da brzina vožnje nije bila prilagođena uslovima na putu. Drugostepeni sud je našao da je nepropisna vožnja u uzročno-posljedičnoj vezi sa smrću nastradalog pješaka, te da ponašanje stradalog pješaka ne isključuje krivičnu odgovornost apelanta.

4. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, jer je pogrešno utvrđeno da se radi o putu oko kojeg se nalaze objekti i na kojem se nesmetano kreću pješaci, jer svakodnevno koristi ovaj put i nikada nije vidio pješake na njemu. Dalje, apelant osporava mišljenje vještaka u kojem on tvrdi da je ovaj put izgubio karakter puta rezervisanog za saobraćaj motornih vozila. Nadalje, apelant ističe da je pješak svojim ponašanjem i ne poštojući zakonske odredbe sam doprinio da dođe do udesa, te da je njegovo ponašanje ličilo na «samoubilački poduhvat». Iz tog razloga apelant je predlagao da sud sasluša svjedoke, ali je sud to odbio i odlučio da samo pročita već ranije date iskaze ovih svjedoka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li suispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda . U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant je naveo da on nije odgovoran za krivično djelo za koje je osuđen, odnosno da sud nije cijenio da se radi o putu rezervisanom za saobraćaj motornih vozila na kojem se pješaci ne smiju kretati, te da je ponašanje pješaka uzrokovalo udes.

8. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud proveo temeljit dokazni postupak, utvrdio relevantnečinjenice i obrazložio zaključak o postojanju apelantove krivične odgovornosti. Okružni sud je dao jasne i potpune razloge zbog čega prihvata stav prvostepenog suda i iz kojih razloga nema osnova da se prihvate žalbeni navodi apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i o bitnim povredama postupka. Okružni sud je istakao da je kroz dokazni postupak utvrđeno da vožnja apelanta nije bila prilagođena uslovima na putu, te da takva obaveza postoji čak i kada se radi o putu rezervisanom za saobraćaj motornih vozila, kao i da činjenica da je ponašanje stradalog pješaka u uzročno-posljedničnoj vezi sa udesom, ne može isključiti krivičnu odgovornost apelanta. Ustavni sudnije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

9. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1638/06 (G. U.) | Sudska praksa | Aktio